Vankomicin Viatris 1000 mg prašak za otopinu za infuziju

Intravenska primjena

Vankomicin je indiciran u svim dobnim skupinama za liječenje sljedećih infekcija (vidjeti dijelove 4.2, 4.4 i 5.1):

- komplicirane infekcije koţe i mekih tkiva,

- infekcije kostiju i zglobova,

- izvanbolnički stečena pneumonija,

- bolnički stečena pneumonija, uključujući pneumoniju povezanu s respiratorom,

- infektivni endokarditis,

- bakterijemija koja se javlja u vezi s ili se sumnja na vezu s bilo kojom od gore navedenih indikacija.

Vankomicin je takoĎer indiciran u svim dobnim skupinama za perioperativnu antibakterijsku profilaksu u bolesnika s visokim rizikom od razvoja bakterijskog endokarditisa kod velikih kirurških zahvata.

Peroralna primjena

Vankomicin je indiciran u svim dobnim skupinama za liječenje infekcije uzrokovane bakterijom Clostridium difficile (vidjeti dijelove 4.2, 4.4 i 5.1):

Potrebno je uzeti u obzir sluţbene smjernice vezane uz primjerenu uporabu antibakterijskih lijekova.

Doziranje

Kada je prikladno, vankomicin treba primjenjivati u kombinaciji s drugim antibakterijskim lijekovima.

Intravenska primjena

Početnu dozu je potrebno temeljiti na ukupnoj tjelesnoj masi. Daljnje prilagodbe doze je potrebno temeljiti na koncentracijama u serumu kako bi se postigle ciljane terapijske koncentracije. Potrebno je uzeti u obzir funkciju bubrega za daljnje doze i interval primjene.

Bolesnici u dobi od 12 godina i stariji

Preporučena doza iznosi 15 do 20 mg/kg tjelesne mase svakih 8 do 12 sati (ne smije prijeći 2 g po dozi).

U ozbiljno oboljelih bolesnika moţe se upotrijebiti udarna doza od 25-30 mg/kg tjelesne teţine kako bi se olakšalo brzo postizanje najniţe ciljane koncentracije vankomicina u serumu.

Dojenčad i djeca u dobi od jednog mjeseca do 12 godina:

Preporučena doza je 10 do 15 mg/kg tjelesne mase svakih 6 sati (vidjeti dio 4.4).

Novorođenčad rođena u terminu (od rođenja do 27 dana postnatalne dobi) i nedonoščad (od rođenja do očekivanog datuma rođenja plus 27 dana)

Za utvrĎivanje reţima doziranja u novoroĎenčadi, potrebno je potraţiti savjet liječnika koji ima iskustva u liječenju novoroĎenčadi. Jedan od mogućih načina doziranja vankomicina u novoroĎenčadi prikazan je u sljedećoj tablici: (vidjeti dio 4.4)

830580-671352PMD (tjedni) Doza (mg/kg) Interval primjene (h) <29 15 24 29-35 15 12 >35 15 8 PMD: postmenstrualna dob [( vrijeme izmeĎu prvog dana posljednje menstruacije i poroĎaja (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo od poroĎaja (postnatalna dob)].

Perioperativna profilaksa bakterijskog endokarditisa u svim dobnim skupinama Preporučena doza je početna doza od 15 mg/kg prije uvoĎenja anestezije. Ovisno o trajanju operacijskog zahvata, moţe biti potrebna i druga doza vankomicina.

Trajanje liječenja

Predloţeno trajanje liječenja prikazano je u sljedećoj tablici. U svakom slučaju, trajanje liječenja je potrebno prilagoditi vrsti i teţini infekcije i individualnom kliničkom odgovoru.

Indikacija	Trajanje liječenja
Komplicirane infekcije koţe i mekog tkiva - ne-nekrotizirajuće	7 – 14 dana 4 – 6 tjedana*
Infekcije kostiju i zglobova	4 – 6 tjedana**
Izvanbolnički stečena pneumonija	7 – 14 dana
Bolnički stečena pneumonija, uključujući	7 – 14 dana

830580-337156pneumoniju izazvanu respiratorom Infektivni endokarditis 4 – 6 tjedana*** * Nastaviti sve dok sljedeći debridman više nije potreban, dok se ne zabiljeţi kliničko poboljšanje u bolesnika i dok bolesnik ne bude afebrilan 48 do 72 sata.

** U slučaju infekcija umjetnih zglobova treba razmotriti dulja razdoblja peroralne supresivne terapije odgovarajućim antibioticima.

*** Trajanje i potreba za kombiniranom terapijom temelje se na vrsti zaliska i organizmu.

Posebne populacije

Starije osobe

Niţe doze odrţavanja mogu biti potrebne zbog smanjenja funkcije bubrega povezane s dobi.

Bolesnici s oštećenjem funkcije bubrega

U odraslih i pedijatrijskih bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega potrebno je razmotriti početnu dozu nakon koje se doza odreĎuje prema najniţoj koncentraciji vankomicina u serumu, a ne prema odreĎenom reţimu doziranja, osobito u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega ili onih koji su podvrgnuti bubreţnoj nadomjesnoj terapiji (BNT) s obzirom na mnoge faktore koji mogu utjecati na razinu vankomicina u takvih bolesnika.

U bolesnika s blagim ili umjerenim zatajenjem bubrega, početna se doza ne smije smanjivati. U bolesnika s teškim zatajenjem bubrega poţeljno je produljiti interval primjene, a ne primjenjivati niţe dnevne doze.

Potrebno je odgovarajuće razmotriti istodobnu primjenu lijekova koji mogu smanjiti klirens vankomicina i/ili potencirati njegove nuspojave (vidjeti dio 4.4).

Vankomicin se slabo dijalizira intermitentnom hemodijalizom. MeĎutim, korištenje membrana s visokim protokom i kontinuirane bubreţne nadomjesne terapije (KBNT) povećava klirens vankomicina i općenito zahtijeva nadomjesno doziranje (obično nakon obavljene hemodijalize u slučaju intermitentne hemodijalize).

Odrasli

Prilagodba doze u odraslih bolesnika se moţe temeljiti na glomerularnoj filtraciji (eGFR) odreĎenoj sljedećom formulom:

Muškarci: [teţina (kg) x [140 – dob (godine)]] / [72 x serumski kreatinin (mg/dl)]

Ţene: 0,85 x vrijednost izračunata gornjom formulom.

Uobičajena početna doza za odrasle bolesnike je 15 do 20 mg/kg i moţe se primjenjivati svaka 24 sata u bolesnika s klirensom kreatinina izmeĎu 20 i 49 ml/min. U bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina ispod 20 ml/min) ili onih na bubreţnoj nadomjesnoj terapiji odgovarajuće vrijeme i količina idućih doza u velikoj mjeri ovise o modalitetu BNT-a i moraju se temeljiti na najniţim serumskim koncentracijama vankomicina i na rezidualnoj funkciji bubrega (vidjeti dio 4.4). Ovisno o kliničkoj situaciji, potrebno je uzeti u obzir uskraćivanje iduće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

U kritičnih bolesnika s bubreţnom insuficijencijom, početna udarna doza (25 do 30 mg/kg) se ne smije smanjivati.

Pedijatrijska populacija

Prilagodba doze kod pedijatrijskih bolesnika u dobi od 1 i više godina moţe se temeljiti na glomerularnoj filtraciji (eGFR) odreĎenoj revidiranom Schwartzovom formulom:

eGFR (mL/min/1,73 m2) = (visina u cm x 0,413) / serumski kreatinin (mg/dl)

eGFR (mL/min/1,73 m2) = (visina u cm x 36,2) / serumski kreatinin (μmol/L)

Za novoroĎenčad i dojenčad mlaĎu od jedne godine potrebno je potraţiti stručni savjet, budući da revidirana Schwartzova formula nije primjenjiva na njih.

U sljedećoj tablici prikazane su preporuke orijentacijskih doza za pedijatrijsku populaciju koje slijede iste principe kao kod odraslih bolesnika:

830580-1331044GFR (mL/min/1,73 m2) Intravenska doza Učestalost 50 – 30 15 mg/kg 12-satna 29 – 10 15 mg/kg 24-satna < 10 10 – 15 mg/kg Redoziranje temeljeno na razinama* Intermitentna hemodijaliza Peritonejska dijaliza Kontinuirana bubreţna nadomjesna terapija 15 mg/kg Redoziranje temeljeno na razinama* * Odgovarajuće vrijeme i količina idućih doza u velikoj mjeri ovise o modalitetu BNT-a i trebaju se temeljiti na razinama serumskog vankomicina dobivenima prije doziranja te na rezidualnoj funkciji bubrega. Ovisno o kliničkoj situaciji, moţe se uzeti u obzir uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

Bolesnici s oštećenjem funkcije jetre:

Nije potrebno prilagoĎavanje doze u bolesnika s insuficijencijom jetre.

Trudnoća

Za postizanje terapijskih koncentracija u serumu kod trudnica moţe biti potrebno znatno povećanje doza (vidjeti dio 4.6).

Pretili bolesnici

Kod pretilih bolesnika potrebno je prilagoditi početnu dozu individualno prema ukupnoj tjelesnoj masi kao kod bolesnika koji nisu pretili.

Peroralna primjena

Bolesnici u dobi od 12 godina i stariji

Liječenje infekcije bakterijom Clostridium difficile (CDI):

Preporučena doza vankomicina je 125 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana za prvu epizodu CDI koja nije teška. Doza se moţe povećati do 500 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana u slučaju teške ili komplicirane infekcije. Maksimalna dnevna doza ne smije biti viša od 2 g.

U bolesnika s višestrukim recidivima infekcije, potrebno je razmotriti liječenje aktualne epizode CDI vankomicinom u dozi od 125 mg četiri puta dnevno tijekom 10 dana, a nakon toga ili postupno smanjivati dozu na 125 mg dnevno ili koristiti pulsni reţim tj. 125-500 mg/dnevno svaka 2-3 dana kroz najmanje 3 tjedna.

Novorođenčad, dojenčad i djeca mlađa od 12 godina

Preporučena doza je 10 mg/kg peroralno svakih 6 sati tijekom 10 dana. Maksimalna dnevna doze ne smije prijeći 2 g.

Trajanje liječenja vankomicinom moţda će trebati prilagoditi prema kliničkom tijeku u pojedinih bolesnika. Kada god je to moguće, treba ukinuti primjenu antibakterijskih lijekova za koje se sumnja da su uzrokovali CDI. Treba osigurati primjerenu nadoknadu tekućine i elektrolita.

Praćenje serumske koncentracije vankomicina

Učestalost terapijskog praćenja koncentracije lijeka (engl. therapeutic drug monitoring, TDM) je potrebno individualizirati na temelju kliničke situacije i odgovora na liječenje, u rasponu od dnevnog uzorkovanja koje moţe biti potrebno u nekih hemodinamički nestabilnih bolesnika do barem jednom u tjednu u stabilnih bolesnika koji pokazuju odgovor na liječenje. U bolesnika s normalnom funkcijom

60492649815830

bubrega koncentraciju vankomicina u serumu je potrebno pratiti drugi dan liječenja, neposredno prije iduće doze.

U bolesnika na intermitentnoj hemodijalizi razine vankomicina je obično potrebno dobiti prije nego što započne pojedina hemodijaliza.

Nakon peroralne primjene, potrebno je pratiti koncentracije vankomicina u serumu u bolesnika s upalnim crijevnim poremećajima (vidjeti dio 4.4)

Najniţa (minimalna) terapijska razina vankomicina u krvi obično treba iznositi 10 – 20 mg/l, ovisno o mjestu infekcije i osjetljivosti patogena. Najniţe vrijednosti od 15 – 20 mg/l obično preporučuju klinički laboratoriji kako bi bolje pokrili rezistentno-klasificirane patogene s minimalnom inhibitornom koncentracijom (engl. minimum inhibitory concentration, MIC) ≥1 mg/L (vidjeti dijelove 4.4 i 5.1).

Metode temeljene na modelu mogu biti korisne u predviĎanju individualno potrebnih doza kako bi se dostigao odgovarajući AUC (engl. area under the concentration curve = površina ispod krivulje koncentracije). Pristup temeljen na modelu moţe se koristiti u izračunu personalizirane početne doze i za prilagodbe doza na temelju rezultata TDM-a (vidjeti dio 5.1).

Način primjene

Intravenska primjena

Intravenski se vankomicin obično primjenjuje kao intermitentna infuzija i preporuke za doziranje opisane u ovom dijelu za intravensku primjenu odgovaraju ovoj vrsti primjene.

Vankomicin će se primijeniti samo kao spora intravenska infuzija u trajanju od najmanje jednog sata ili najveće brzine od 10 mg/min (ono što je duţe) koja je dovoljno razrijeĎena (najmanje 100 ml na 500 mg ili najmanje 200 ml na 1000 mg) (vidjeti dio 4.4).

Bolesnici čiji unos tekućine mora biti ograničen mogu takoĎer primiti otopinu od 500 mg/50 ml ili 1000 mg/100 ml, premda se s tim većim koncentracijama moţe povećati rizik od pojave nuspojava povezanih s infuzijom.

Za informacije o pripremi otopine vidjeti dio 6.6.

Kontinuirana infuzija vankomicina moţe se uzeti u obzir, primjerice, u bolesnika s nestabilnim klirensom vankomicina.

Peroralna primjena

Nakon početne rekonstitucije otopine u bočici, količina otopine koju treba primijeniti izvuče se iz bočice pomoću graduirane štrcaljke s iglom te se prenese u čašu ili bočicu za bebe i razrijedi neposredno prije primjene.

Za informacije o pripremi otopine vidjeti dio 6.6. posebne mjere opreza za zbrinjavanje i rukovanje.

Preosjetljivost na djelatnu tvar ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1 (vidjeti dio 4.4). Vankomicin se ne smije davati intramuskularno zbog rizika od nekroze na mjestu primjene.

5

60492649815830

Reakcije preosjetljivosti

Moguće su ozbiljne reakcije preosjetljivosti koje ponekad mogu uzrokovati smrt (vidjeti dijelove 4.3 i 4.8). U slučaju pojave reakcije preosjetljivosti, potrebno je odmah prekinuti liječenje vankomicinom te poduzeti odgovarajuće hitne mjere.

U bolesnika koji primaju vankomicin tijekom duljeg razdoblja ili istodobno s drugim lijekovima koji mogu uzrokovati neutropeniju ili agranulocitozu, potrebno je pratiti broj leukocita u redovitim vremenskim razmacima. Svi bolesnici koji primaju vankomicin trebaju periodično obavljati hematološke pretrage, analizu urina i ispitivanje funkcije jetre i bubrega.

Vankomicin je potrebno koristiti s oprezom u bolesnika s alergijskim reakcijama na teikoplanin jer se moţe pojaviti kriţna preosjetljivost, uključujući anafilaktički šok koji moţe uzrokovati smrt.

Spektar antibakterijske aktivnosti

Spektar antibakterijskog djelovanja vankomicina ograničen je na gram-pozitivne mikroorganizme. Vankomicin nije pogodan za korištenje kao samostalan lijek za liječenje nekih vrsta infekcija, osim ako je patogen već dokazan i zna se da je osjetljiv na vankomicin ili postoji izrazita sumnja na odreĎeni patogen ili više njih, koji će biti pogodan(ni) za liječenje vankomicinom.

Kod racionalnog korištenja vankomicina potrebno je uzeti u obzir spektar bakterijskog djelovanja, sigurnosni profil i prikladnost standardne antibakterijske terapije za liječenje pojedinog bolesnika.

Ototoksičnost:

Ototoksičnost, koja moţe biti prolazna ili trajna (vidjeti dio 4.8), uočena je u bolesnika s prethodnom gluhoćom koji su primili prekomjerne intravenske doze ili su istodobno liječeni drugim ototoksičnim lijekom, kao što su aminoglikozidi. Vankomicin takoĎer treba izbjegavati u bolesnika s prethodnim gubitkom sluha. Tinitus moţe prethoditi gluhoći. Iskustva s drugim antibioticima sugeriraju da gubitak sluha moţe biti progresivan unatoč prestanku liječenja. Kako bi se smanjio rizik od ototoksičnosti, potrebno je periodično kontrolirati razinu vankomicina u krvi, a takoĎer se preporučuje periodična provjera funkcije sluha.

Starije osobe su posebno podloţne oštećenju funkcije sluha. Praćenje vestibularne i slušne funkcije u starijih osoba potrebno je provoditi tijekom i nakon liječenja. Potrebno je izbjegavati istodobno ili sekvencijalno korištenje drugih ototoksičnih tvari.

Reakcije na infuziju

Brza primjena bolusa (odnosno primjena kroz nekoliko minuta) moţe biti povezana s jakom hipotenzijom (uključujući šok i rijetko srčani zastoj), reakcijama nalik histaminskim i makulopapularnim ili eritemskim osipom („sindrom crvenog čovjeka” ili „sindrom crvenog vrata”). Vankomicin je potrebno sporo primijeniti u venu u razrijeĎenoj otopini (2,5 do 5,0 mg/ml) pri brzini koja ne prelazi 10 mg/min i u trajanju od najmanje 60 minuta kako bi se izbjegle reakcije povezane s brzom infuzijom. Zaustavljanje infuzije obično rezultira brzim prestankom ovih reakcija.

Učestalost reakcija na infuziju (hipotenzija, naleti crvenila, eritem, urtikarija i svrbeţ) se povećava s istodobnom primjenom anestetika (vidjeti dio 4.5). Ovo se moţe reducirati primjenom infuzije vankomicina tijekom najmanje 60 minuta, prije početka anestezije.

Teške koţne nuspojave

Teške koţne nuspojave (engl. severe cutaneous adverse reactions, SCAR), uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), koje mogu biti opasne po ţivot ili smrtonosne, zabiljeţene su prilikom liječenja vankomicinom (vidjeti dio 4.8). Većina tih reakcija dogodila se unutar nekoliko dana i do osam tjedana nakon početka liječenja

vankomicinom.

6

U vrijeme propisivanja lijeka bolesnike je potrebno upozoriti na znakove i simptome i pomno ih nadzirati zbog koţnih reakcija. Ako se pojave znakovi i simptomi koji upućuju na ove reakcije, potrebno je prekinuti primjenu vankomicina i razmotriti alternativni način liječenja. Ako je bolesnik uz primjenu vankomicina razvio teške koţne nuspojave (SCAR), liječenje vankomicinom se ne smije ponovno započeti niti u jednom trenutku.

Reakcije na mjestu primjene

Bol i tromboflebitis se mogu javiti kao povremeno teške reakcije u mnogih bolesnika koji primaju vankomicin intravenski. Učestalost i teţina tromboflebitisa moţe se minimizirati sporom primjenom lijeka u obliku razrijeĎene otopine (vidjeti dio 4.2) i redovitim mijenjanjem mjesta primjene.

Učinkovitost i sigurnost vankomicina nije utvrĎena za intratekalni, intralumbalni i intraventrikularni put primjene.

Nefrotoksičnost

U bolesnika s bubreţnom insuficijencijom, uključujući anuriju, vankomicin je potrebno koristiti s oprezom jer je mogućnost razvoja toksičnih učinaka puno veća pri dugotrajno visokim koncentracijama u krvi. Rizik od toksičnosti povećava se s visokim koncentracijama u krvi ili produljenim liječenjem.

Redovito praćenje razine vankomicina u krvi indicirano je u terapiji visokim dozama i pri dugotrajnoj primjeni, osobito u bolesnika s bubreţnom disfunkcijom ili oštećenjem funkcije sluha, kao i kod istodobne primjene nefrotoksičnih, odnosno ototoksičnih tvari (vidjeti dijelove 4.2 i 4.5).

Poremećaji oka

Vankomicin nije odobren za intravitrealnu ili intrakameralnu primjenu, uključujući profilaksu endoftalmitisa.

Hemoragijski okluzivni vaskulitis mreţnice (engl. hemorrhagic occlusive retinal vasculitis, HORV), uključujući trajni gubitak vida, primijećen je u pojedinim slučajevima nakon intrakameralne ili intravitrealne primjene vankomicina tijekom ili nakon operacije katarakte.

Pedijatrijska populacija

Trenutne preporuke intravenskog doziranja za pedijatrijsku populaciju, osobito za djecu mlaĎu od 12 godina, mogu dovesti do subterapijske razine vankomicina kod značajnog broja djece. MeĎutim, sigurnost povećanog doziranja vankomicina nije odgovarajuće ispitana, stoga se doze veće od 60 mg/kg/dan ne mogu generalno preporučiti.

Vankomicin je potrebno koristiti s posebnim oprezom u nedonoščadi i male djece zbog nerazvijenosti njihovih bubrega i mogućeg povećanja serumske koncentracije vankomicina. Stoga je u ove djece potrebno pomno pratiti razinu koncentracije vankomicina u krvi. Istodobna primjena vankomicina i anestetika je povezana s eritemom i crvenilom nalik crvenilu uzrokovanom histaminom u djece. Slično tome, istodobna primjena s nefrotoksičnim agensima, kao što su aminoglikozidni antibiotici, NSAIL-i (npr. ibuprofen za zatvaranje ductusa arteriosusa) ili amfotericin B povezana je s povećanim rizikom od nefrotoksičnosti (vidjeti dio 4.5), stoga je potrebno učestalo praćenje serumske razine vankomicina i funkcije bubrega.

Primjena u starijih osoba:

Prirodno smanjenje glomerularne filtracije s povećanjem starosne dobi moţe dovesti do povišenih koncentracija vankomicina u serumu ako doza nije prilagoĎena (vidjeti dio 4.2).

Interakcije s anesteticima

Miokardijalna depresija izazvana anestetikom moţe se pojačati uporabom vankomicina. Tijekom anestezije doze moraju biti dobro razrijeĎene i moraju se davati sporo, uz pomno praćenje rada srca.

Promjene poloţaja je potrebno odgoditi sve dok infuzija nije gotova, nakon čega je moguća posturalna prilagodba (vidjeti dio 4.5).

Pseudomembranozni enterokolitis

U slučaju teške perzistentne dijareje potrebno je uzeti u obzir mogući nastanak po ţivot opasnog pseudomembranoznog enterokolitisa (vidjeti dio 4.8). Antidijaroici se ne smiju primjenjivati.

Superinfekcije

Dugotrajno korištenje vankomicina moţe rezultirati prekomjernim rastom neosjetljivih mikroorganizama. Neophodno je paţljivo praćenje bolesnika. Ako doĎe do superinfekcije tijekom terapije, potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere.

Peroralna primjena

Intravenska primjena vankomicina nije učinkovita u liječenju infekcija s Clostridium difficile. Za ovu indikaciju vankomicin se primjenjuje peroralno.

Testiranje kolonizacije bakterijom Clostridium difficile ili toksina ne preporučuje se u djece mlaĎe od godine dana zbog visoke stope asimptomatske kolonizacije, osim ako je prisutna teška dijareja u dojenčadi s faktorima rizika za stazu poput Hirschsprungove bolesti, operirane analne atrezije ili drugih teških poremećaja motiliteta. Uvijek je potrebno traţiti druge etiologije te dokazati enterokolitis uzrokovan Clostridium difficile.

Potencijal za sistemsku apsorpciju

Apsorpcija moţe biti povećana u bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice ili sa pseudomembranoznim kolitisom uzrokovanim s Clostridium difficile. Ovi bolesnici mogu biti izloţeni riziku od razvoja nuspojava, osobito ako istodobno imaju poremećaj funkcije bubrega. Što je veće oštećenje bubrega, to je veći rizik razvoja nuspojava povezanih s parenteralnom primjenom vankomicina. Potrebno je pratiti koncentracije vankomicina u serumu u bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice.

Nefrotoksičnost

Potrebno je redovito pratiti funkciju bubrega tijekom liječenja bolesnika s podleţećim oštećenjem funkcije bubrega ili bolesnika koji istodobno primaju terapiju aminoglikozidima ili drugim nefrotoksičnim lijekovima.

Ototoksičnost

Redovita ispitivanja funkcije sluha mogu biti korisna u minimalizaciji rizika ototoksičnosti u bolesnika s podleţećim gubitkom sluha ili onih koji istodobno primaju terapiju ototoksičnim lijekovima kao što je aminoglikozid.

Interakcije s antipropulzivima i inhibitorima protonske pumpe

Antipropulzivne lijekove treba izbjegavati, a primjenu inhibitora protonske pumpe treba preispitati.

Razvoj rezistentnih bakterija

Peroralna primjena vankomicina povećava vjerojatnost nastanka populacije enterokoka rezistentnih na vankomicin u probavnom traktu. Stoga se savjetuje racionalna uporaba oralnog vankomicina.

Drugi potencijalno nefrotoksični i ototoksični lijekovi

Istodobnom ili uzastopnom primjenom vankomicina i drugih potencijalno neurotoksičnih i/ili nefrotoksičnih aktivnih supstanci, osobito gentamicina, amfotericina B, streptomicina, neomicina, kanamicina, amikacina, tobramicina, viomicina, bacitracina, polimiksina B, kolistina, piperacilina/tazobaktama i cisplatina moţe pojačati nefrotoksičnost i/ili ototoksičnost vankomicina pa je stoga potrebno paţljivo praćenje bolesnika (vidjeti dio 4.4).

Zbog sinergističkog učinka (npr. s gentamicinom) u tim slučajevima maksimalna doza vankomicina ne smije biti veća od 500 mg svakih 8 sati.

Anestetici

Zabiljeţene su nuspojave poput eritema, naleta histaminskog crvenila i anafilaktoidnih reakcija kada se vankomicin istodobno primjenjivao s anesteticima. To se moţe smanjiti ako se vankomicin primijeni kroz 60 minuta prije uvoĎenja u anesteziju (vidjeti dio 4.4).

Mišićni relaksansi

Ako se vankomicin primijeni tijekom ili neposredno nakon kirurškog zahvata, učinak (neuromuskularna blokada) istodobno primijenjenih mišićnih relaksansa (kao npr. sukcinilkolina) moţe biti pojačan ili produţen.

Trudnoća

Nije dostupan dovoljan broj podataka o sigurnoj primjeni vankomicina tijekom trudnoće. Ispitivanja reproduktivne toksičnosti na ţivotinjama ne upućuju na bilo kakav učinak lijeka na razdoblje gestacije ili razvoj embrija i fetusa (vidjeti dio 5.3).

MeĎutim, vankomicin prolazi kroz placentu pa se ne moţe isključiti mogućnost rizika ototoksičnosti i nefrotoksičnosti za embrio i novoroĎenče. Stoga vankomicin u trudnoći treba davati samo ako za to postoji jasna potreba i tek nakon paţljive procjene odnosa rizika i koristi.

Dojenje

Vankomicin se izlučuje u majčino mlijeko i slabo se apsorbira peroralno, pa se stoga ne očekuju sistemske nuspojave u dojenčadi koja se doje. Potreban je oprez kada se vankomicin daje majkama koje doje zbog mogućih promjena crijevne mikroflore i dijareje pa je potrebno pratiti eventualnu pojavu dijareje u dojenčadi.

Plodnost

Nisu dostupna ispitivanja o učinku vankomicina na plodnost (mušku ili ţensku).

Vankomicin ne utječe ili zanemarivo utječe na sposobnost upravljanja vozilima i rada sa strojevima.

Saţetak sigurnosnog profila

Najčešće nuspojave su flebitis, pseudoalergijske reakcije i naleti crvenila koţe u gornjem dijelu tijela („sindrom crvenog vrata”) povezane s prebrzom primjenom vankomicina u venu.

Apsorpcija vankomicina iz probavnog trakta je zanemariva. MeĎutim, u slučaju teške upale crijevne sluznice, osobito u kombinaciji s bubreţnom insuficijencijom, mogu se pojaviti nuspojave koje su uobičajene kod parenteralne primjene vankomicina.

Teške koţne nuspojave (SCAR), uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) te akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), zabiljeţene su prilikom liječenja vankomicinom (vidjeti dio 4.4).

Tablični popis nuspojava

Unutar svake kategorije učestalosti nuspojave su navedene u padajućem nizu prema ozbiljnosti. Nuspojave navedene u nastavku prikazane su prema MedDRA klasifikaciji organskih sustava i učestalosti:

Vrlo često (≥ 1/10); često (≥ 1/100 do <1/10); manje često (≥ 1/1000 do <1/100); rijetko (≥ 1/10 000 do <1/1000); vrlo rijetko (<1/10 000), nepoznato (ne moţe se procijeniti iz dostupnih podataka)

827532-6261438Klasifikacija organskih sustava Učestalost Nuspojava Poremećaji krvi i limfnog sustava: Rijetko Reverzibilna neutropenija1, agranulocitoza, eozinofilija, trombocitopenija, pancitopenija. Poremećaji imunološkog sustava: Rijetko Reakcije preosjetljivosti, anafilaktičke reakcije2 Poremećaji uha i labirinta: Manje često Prolazni ili trajni gubitak sluha4 Rijetko Vrtoglavica, tinitus3, omaglica Srčani poremećaji: Vrlo rijetko Srčani zastoj Krvoţilni poremećaji: Često Pad krvnog tlaka Rijetko Vaskulitis Poremećaji dišnog sustava, prsišta i sredoprsja: Često Dispneja, stridor Poremećaji probavnog sustava: Rijetko Mučnina Vrlo rijetko Pseudomembranozni enterokolitis Nepoznato Povraćanje, proljev Poremećaji koţe i potkoţnog tkiva: Često Naleti crvenila koţe gornjeg dijela tijela („sindrom crvenog čovjeka”), egzantem i upala sluznice, svrbeţ, urtikarija Vrlo rijetko Eksfolijativni dermatitis, Stevens-Johnsonov sindrom, toksična epidermalna nekroliza (TEN), linearna IgA bulozna dermatoza Nepoznato Eozinofilija i sistemski simptomi (DRESS sindrom), AGEP (Akutna generalizirana egzantematozna pustuloza) Poremećaji bubrega i mokraćnog sustava: Često Bubreţna insuficijencija primarno manifestirana povećanim serumskim kreatininom i serumskom urejom Rijetko Intersticijski nefritis, akutno zatajenje bubrega Nepoznato Akutna tubularna nekroza Opći poremećaji i reakcije na mjestu primjene: Često Flebitis, crvenilo koţe gornjeg dijela tijela i lica Rijetko Vrućica uzrokovana lijekom, drhtanje, bol i spazam prsnih i leĎnih mišića

Opis odabranih nuspojava

1 Reverzibilna neutropenija obično počinje jedan tjedan ili više nakon početka intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g.

2 Tijekom ili neposredno nakon brze infuzije moţe doći do anafilaktičkih/anafilaktoidnih reakcija, uključujući zviţdanje u plućima (pri disanju). Reakcije se smiruju nakon prestanka primjene, obično izmeĎu 20 minuta i 2 sata. Vankomicin je potrebno primijeniti sporo infuzijom (vidjeti dijelove 4.2 i 4.4). Nakon intramuskularne injekcije moţe se pojaviti nekroza.

3 Tinitus, koji moţe prethoditi početku gluhoće, potrebno je smatrati znakom za prekid liječenja.

60492649815830

4 Ototoksičnost je prvenstveno prijavljena u bolesnika koji su primali velike doze vankomicina ili su se istodobno liječili drugim ototoksičnim lijekom, primjerice aminoglikozidom, ili u bolesnika s već postojećom smanjenom funkcijom bubrega ili sluha.

Pedijatrijska populacija

Sigurnosni profil je generalno konzistentan kod primjene u djece i odraslih bolesnika. Nefrotoksičnost je opisana u djece, obično kod istodobne primjene s drugim nefrotoksičnim lijekovima kao što su aminoglikozidi.

Prijavljivanje sumnji na nuspojave

5863717325521899464487065Nakon dobivanja odobrenja lijeka vaţno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih radnika se traţi da prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava prijave nuspojava: navedenog u

Prijavljena je toksičnost zbog predoziranja. 500 mg lijeka primijenjenog intravenski na djetetu u dobi od 2 godine imalo je za posljedicu letalnu intoksikaciju.

Primjena ukupne doze od 56 mg tijekom 10 dana na odraslom bolesniku imala je za posljedicu insuficijenciju bubrega. U odreĎenim stanjima visokog rizika (npr. u slučaju teškog oštećenja bubrega) mogu se javiti visoke razine lijeka u serumu i ototoksični i nefrotoksični učinci.

Mjere u slučaju predoziranja

- Specifični antidot nije poznat.

- Potrebno je simptomatsko liječenje uz odrţavanje bubreţne funkcije.

Vankomicin se slabo eliminira iz krvi hemodijalizom ili peritonejskom dijalizom. Hemofiltracija i hemoperfuzija pomoću polisulfonskih smola korištene su za smanjenje serumske koncentracije vankomicina.

Farmakoterapijska skupina: pripravci za liječenje bakterijskih infekcija, glikopeptidni antimikrobici, ATK oznaka: J01XA01

Mehanizam djelovanja

Vankomicin je glikopeptidni antibiotik koji inhibira sintezu stanične stijenke u osjetljivim bakterijama vezivanjem visokim afinitetom na D-alanil-D-alaninski kraj prekursorskih jedinica stanične stijenke. Lijek ima sporo baktericidno djelovanje na mikroorganizme koji se dijele. Osim toga, ometa i propusnost bakterijske stanične membrane i sintezu RNK.

Farmakokinetički / farmakodinamički odnos

Vankomicin pokazuje aktivnost neovisnu o koncentraciji s površinom ispod krivulje koncentracije (engl. area under the concentration curve, AUC) podijeljenom s minimalnom inhibitornom koncentracijom (engl. minimum inhibitory concentration, MIC) ciljnog organizma kao primarnim prediktivnim parametrom učinkovitosti. Na temelju in vitro podataka, u ţivotinja i ograničenih podataka u ljudi, AUC/MIC omjer = 400 je utvrĎen kao PK/PD cilj kako bi se postigla klinička učinkovitost vankomicina. Da bi se postigao ovaj cilj kada su MIC-ovi ≥ 1,0 mg/l, potrebno je doziranje u gornjem rasponu i visoke najniţe koncentracije u serumu (15-20 mg/l) (vidjeti dio 4.2).

Mehanizam rezistencije

11

14038589586925

Stečena rezistencija na glikopeptide najčešća je kod enterokoka i temelji se na usvajanju različitih kompleksa van gena koji modificiraju ciljni D-alanil-D-alaninski dio u D-alanil-D-laktat ili D-alanil-D-serin, koji slabo veţu vankomicin. U nekim zemljama opaţeno je povećanje broja slučajeva rezistencije posebno kod enterokoka; multirezistentni sojevi Enterococcus faecium su posebno alarmantni.

Van geni se rijetko pronalaze u vrsti Staphylococcus aureus, gdje promjene u strukturi stanične stijenke rezultiraju „srednjom” osjetljivošću koja je najčešće heterogena. Prijavljeni su takoĎer i sojevi stafilokoka rezistentni na meticilin (MRSA) sa smanjenom osjetljivošću na vankomicin. Smanjena osjetljivost ili rezistencija na vankomicin kod stafilokoka nije sasvim razjašnjena. Potrebno je nekoliko genetičkih elemenata i višestrukih mutacija.

Ne postoji kriţna rezistencija izmeĎu vankomicina i drugih skupina antibiotika. MeĎutim, poznata je pojava kriţne rezistencije s drugim glikopeptidnim antibioticima, kao što je teikoplanin. Sekundarni razvoj rezistencije tijekom terapije je rijedak.

Sinergizam

Kombinacija vankomicina s aminoglikozidnim antibioticima ima sinergistički učinak protiv mnogih sojeva Staphylococcus aureus, ne-enterokokne skupine D-streptokoka, enterokoka i streptokoka iz skupine Viridans. Kombinacija vankomicina s cefalosporinom ima sinergistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus epidermidis rezistentnih na oksacilin, a kombinacija vankomicina s rifampicinom ima sinergistički učinak protiv Staphylococcus epidermidis i djelomični sinergistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus aureus. S obzirom da vankomicin u kombinaciji s cefalosporinom takoĎer moţe imati antagonistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus epidermidis i u kombinaciji s rifampicinom protiv nekih sojeva Staphylococcus aureus, korisno je napraviti prethodno testiranje sinergizma.

Potrebno je uzeti uzorke za bakterijske kulture kako bi se mogli izolirati i identificirati uzročnici i odrediti njihova osjetljivost na vankomicin.

Granične vrijednosti pri ispitivanju osjetljivosti

Interpretacijske kriterije za ispitivanje osjetljivosti za MIK (minimalnu inhibitornu koncentraciju) utvrdio je Europski odbor za ispitivanje osjetljivosti na antimikrobna sredstva (EUCAST) za vankomicin, a navedeni su ovdje:

Prevalencija stečene rezistencije za odreĎene vrste moţe se razlikovati geografski i vremenski, stoga su poţeljni lokalni podaci o rezistenciji, posebice kod liječenja teških infekcija. Ako postoji sumnja u učinkovitost vankomicina barem kod nekih tipova infekcija, temeljena na podacima o lokalnoj prevalenciji rezistencije, potrebno je potraţiti savjet stručnjaka. Ovi podaci daju samo pribliţne smjernice o vjerojatnosti da su mikroorganizmi osjetljivi na vankomicin.

Vankomicin je djelotvoran protiv gram-pozitivnih bakterija, kao što su stafilokoki, streptokoki, enterokoki, pneumokoki i klostridije. Gram-negativne bakterije su rezistentne.

Vrste koje su obično osjetljive
Gram-p	ozitivne Enterococcus faecal Staphylococcus aure Meticilin-rezistentni Koagulaza-negativn Streptococcus spp. Streptococcus pneu Enterococcus spp. Staphylococcus spp.	is us

830580-3257521Anaerobne vrste Clostridium spp. osim Clostridium innocuum Eubacterium spp. Peptostreptococcus spp. Vrste kod kojih stečena rezistencija moţe predstavljati problem Enterococcus faecium Vrste koje su uroĎeno rezistentne Sve gram-negativne bakterije Gram-pozitivne aerobne vrste Erysipelothrix rhusiopathiae Heterofermentativni Lactobacillus Leuconostoc spp. Pediococcus spp. Anaerobne vrste Clostridium innocuum Pojava rezistencije na vankomicin se razlikuje od bolnice do bolnice, stoga je potrebno kontaktirati lokalni mikrobiološki laboratorij za relevantne informacije

Apsorpcija

Vankomicin se primjenjuje intravenski za liječenje sustavnih infekcija.

Kod bolesnika s normalnom funkcijom bubrega, intravenska infuzija višekratnih doza od 1 g vankomicina (15 mg/kg) tijekom 60 minuta postiţe pribliţne prosječne koncentracije u plazmi od 50 – 60 mg/l odmah, 20 – 25 mg/l dva sata nakon završetka infuzije i 5 – 10 mg/l jedanaest sati nakon završetka primjene infuzije. Razine u plazmi dobivene nakon višekratnih doza su slične onima koje se postiţu nakon jednokratne doze.

Vankomicin se obično ne apsorbira u krv nakon peroralne primjene. MeĎutim, moţe doći do apsorpcije nakon peroralne primjene u bolesnika s (pseudomembranoznim) kolitisom. Ovo moţe dovesti do nakupljanja vankomicina u bolesnika s već postojećim oštećenjem funkcije bubrega.

Distribucija

Volumen distribucije je oko 60 l/1,73 m2 površine tijela. Pri serumskim koncentracijama vankomicina od 10 mg/l do 100 mg/l vezanje lijeka na proteine plazme je pribliţno 30 – 55 %, mjereno ultrafiltracijom.

Vankomicin lako prolazi kroz placentu i distribuira se u krv pupčane vrpce. Kod neupaljenih moţdanih ovojnica, vankomicin prolazi krvno-moţdanu barijeru samo u maloj mjeri.

Biotransformacija

Metabolizam lijeka je vrlo mali. Nakon parenteralne primjene izlučuje se gotovo u potpunosti kao mikrobiološki aktivna tvar (pribliţno 75 – 90 % u 24 sata) glomerularnom filtracijom putem bubrega.

Eliminacija

Poluvijek izlučivanja vankomicina je 4 do 6 sati u bolesnika s normalnom funkcijom bubrega i 2,2 – 3 sata u djece. Klirens plazme je oko 0,058 l/kg/h, a klirens bubrega oko 0,048 l/kg/h. Tijekom prva 24 sata pribliţno 80 % primijenjene doze vankomicina izlučuje se putem mokraće glomerularnom filtracijom. Bubreţna disfunkcija odgaĎa izlučivanje vankomicina. U anefričnih bolesnika prosječno vrijeme poluţivota je 7,5 dana. Zbog ototoksičnosti vankomicina potrebno je u takvim slučajevima uz liječenje pratiti koncentracije u plazmi.

Izlučivanje putem ţuči je beznačajno (manje od 5 % doze).

Iako se vankomicin ne eliminira učinkovito hemodijalizom ili peritonejskom dijalizom, bilo je prijava o povećanom klirensu vankomicina hemoperfuzijom i hemofiltracijom.

Nakon peroralne primjene, samo mali dio primijenjene doze se izdvoji u mokraći, za razliku od stolice u kojoj se naĎu visoke koncentracije vankomicina ( 3100 mg/kg s dozama od 2 g/dnevno).

Linearnost/nelinearnost

Koncentracija vankomicina uglavnom se povećava proporcionalno s povećanjem doze. Koncentracije u plazmi tijekom višekratnog doziranja su slične onima nakon primjene jednokratne doze.

Posebne populacije

Bolesnici s oštećenjem funkcije bubrega

Vankomicin se primarno eliminira glomerularnom filtracijom. U bolesnika s oslabljenom funkcijom bubrega terminalni poluvijek eliminacije vankomicina je produljen, a ukupni klirens smanjen. Posljedično je potrebno izračunati optimalnu dozu u skladu s preporukama za doziranje navedenima u dijelu 4.2 „Doziranje i način primjene“.

Bolesnici s oštećenjem funkcije jetre

Farmakokinetika vankomicina se ne mijenja u bolesnika s oštećenjem funkcije jetre.

Trudnice

Moţe biti potrebno značajno povećanje doze kako bi se postigla terapijska serumska koncentracija u trudnica (vidjeti dio 4.6).

Bolesnici s prekomjernom tjelesnom masom

Distribucija vankomicina moţe biti promijenjena u bolesnika s prekomjernom tjelesnom masom zbog povećanja volumena distribucije, bubreţnog klirensa i mogućih promjena u vezanju na proteine plazme. U toj subpopulaciji pronaĎene su serumske koncentracije vankomicina više od očekivanih u zdravih muških odraslih osoba (vidjeti dio 4.2).

Pedijatrijska populacija

PK vankomicina pokazuje široku interindividualnu varijabilnost u nedonoščadi i novoroĎenčadi roĎene u terminu. U novoroĎenčadi, nakon intravenske primjene, volumen distribucije vankomicina varira izmeĎu 0,38 i 0,97 l/kg, slično vrijednostima u odraslih osoba, a klirens varira izmeĎu 0,63 i 1,4 ml/kg/min. Poluţivot varira izmeĎu 3,5 i 10 sati i dulji je nego u odraslih, što odraţava uobičajene niţe vrijednosti klirensa u novoroĎenčadi.

U dojenčadi i starije djece volumen distribucije je u rasponu od 0,26 do 1,05 l/kg, dok klirens varira izmeĎu 0,33 – 1,87 ml/kg/min.

Neklinički podaci ne pokazuju posebne opasnosti za ljude na temelju konvencionalnih ispitivanja sigurnosne farmakologije i toksičnosti ponavljanih doza.

Dostupni su ograničeni podaci o mutagenim učincima koji ne ukazuju na opasnost. Dugotrajna ispitivanja za procjenu karcinogenog potencijala na ţivotinjama nisu dostupna. U ispitivanjima teratogenosti, u kojima su štakori i kunići primili doze koje pribliţno odgovaraju dozama u ljudi na temelju tjelesne površine (mg/m2), nije primijećen izravni ili neizravni teratogeni učinak.

Ispitivanja na ţivotinjama tijekom perinatalnog/postnatalnog razdoblja s obzirom na učinke na plodnost nisu dostupna.

Kloridna kiselina (za prilagodbu pH)

Otopina vankomicina ima nisku pH vrijednost, što moţe dovesti do kemijske ili fizikalne nestabilnosti ako se miješa s drugim tvarima. Stoga svaku parenteralnu otopinu prije primjene treba vizualno pregledati s obzirom na taloţenje i promjenu boje. Miješanje s alkalnim otopina treba izbjegavati. Lijek se ne smije miješati s drugim lijekovima osim onih navedenih u dijelu 6.6.

3 godine

Rok valjanosti rekonstituirane otopine:

Nakon rekonstitucije vodom za injekcije, kemijska i fizikalna stabilnost otopine iznosi 48 sati pri temperaturi od 25 °C odnosno 96 sati pri temperaturi od 2-8 °C.

Rok valjanosti razrijeĎene otopine

Kemijska i fizikalna stabilnost otopine pripremljene za primjenu (s pomoću 0,9 %-tne otopine natrijevog klorida ili 5%-tne otopine glukoze) iznosi 48 sati na temperaturi od 25 °C ili 96 sati pri temperaturi od 2-8 °C. S mikrobiološkog stajališta pripremljena otopina za infuziju mora se primijeniti odmah. Ako se ne primijeni odmah, vrijeme i uvjeti čuvanja prije primjene odgovornost su korisnika i obično ne bi trebali biti dulji od 24 sata pri temperaturi od 2-8 °C, osim ako priprema otopine (i daljnje razrjeĎivanje) nije provedena u kontroliranim i validiranim aseptičkim uvjetima.

Rok valjanosti rekonstituirane otopine za peroralnu primjenu Rekonstituiranu otopinu treba odmah upotrijebiti.

Prašak

Lijek ne zahtijeva posebne uvjete čuvanja.

Rekonstituirana i razrijeĎena otopina

Za uvjete čuvanja nakon rekonstitucije i razrjeĎivanja lijeka vidjeti dio 6.3.

[Za Vankomicin Viatris 500 mg] bočica od 10 ml od bezbojnog stakla s čepom od bromobutilne gume i ţutom „flip-off“ kapicom od aluminija/plastike.

[Za Vankomicin Viatris 1000 mg] bočica od 20 ml od bezbojnog stakla s čepom od bromobutilne gume i ruţičastom „flip-off“ kapicom od aluminija/plastike.

Veličina pakiranja: 1 bočica, 5 bočica, 10 bočica, 20 bočica. Na trţištu se ne moraju nalaziti sve veličine pakiranja.

Priprema otopine za infuziju

Prašak se mora rekonstituirati, a dobiveni koncentrat dalje razrijediti prije primjene.

Vankomicin Viatris 500 mg: otopite sadrţaj jedne bočice u 10 ml vode za injekcije. Vankomicin Viatris 1000 mg: otopite sadrţaj jedne bočice u 20 ml vode za injekcije. Rekonstituirana otopina mora biti bistra tekućina bez boje ili lagano ţućkaste boje, bez vidljivih čestica.

Jedan ml rekonstituirane otopine sadrţi 50 mg vankomicina.

Za uvjete čuvanja nakon rekonstitucije vidjeti dio 6.3.

Za daljnje razrjeĎivanje otopine mogu se koristiti voda za injekcije, 5%-tna otopina glukoze ili 0,9%-tna otopina natrijevog klorida.

Ovisno o načinu primjene, rekonstituiranu otopinu mora se dalje razrijediti:

- Intermitentna infuzija: Vankomicin Viatris 500 mg:

Rekonstituirana otopina koja sadrţi 500 mg vankomicina mora se razrijediti s najmanje 100 ml otopine za razrjeĎivanje. Ţeljena doza mora se primijeniti intravenskom infuzijom brzinom do najviše 10 mg/min kroz najmanje 60 minuta.

Vankomicin Viatris 1000 mg:

Rekonstituirana otopina koja sadrţi 1000 mg vankomicina mora se razrijediti s najmanje 200 ml otopine za razrjeĎivanje. Ţeljena doza mora se primijeniti intravenskom infuzijom brzinom do najviše 10 mg/min kroz najmanje 60 minuta.

- Kontinuirana infuzija:

Treba primijeniti samo ako liječenje intermitentnom infuzijom nije moguće.

1 g ili 2 g vankomicina, što odgovara 2 do 4 bočice rekonstituirane otopine, moţe se dodati u dovoljno velik volumen gore navedene otopine za razrjeĎivanje kako bi se ţeljena dnevna doza mogla infundirati kroz 24 sata.

Za uvjete čuvanja nakon razrjeĎivanja vidjeti dio 6.3.

Prije primjene, rekonstituirane i razrijeĎene otopine treba vizualno pregledati s obzirom na prisutnost čestica ili promjenu boje. Otopina se smije primijeniti samo ako je bistra, bezbojna ili blago ţućkaste boje i ako ne sadrţi čestice.

Priprema otopine za peroralnu primjenu

Nakon početne rekonstitucije otopine u bočici, ţeljena doza se moţe razrijediti u 30 ml vode i dati bolesniku kroz usta ili primijeniti kroz nazogastričnu cijev.

Zbrinjavanje

Bočice su samo za jednokratnu primjenu. Neiskorišteni lijek se mora baciti.

Neiskorišteni lijek ili otpadni materijal potrebno je zbrinuti sukladno nacionalnim propisima.

Vankomicin Viatris je antibiotik koji pripada skupini glikopeptidnih antibiotika. Vankomicin djeluje tako što uništava odreĎene bakterije koje uzrokuju infekcije. Od praška Vankomicin Viatris priprema se otopina za infuziju ili oralna otopina.

Vankomicin se primjenjuje u svim dobnim skupinama u obliku infuzije za liječenje sljedećih ozbiljnih infekcija:

- infekcije kože i potkožnih tkiva, - infekcije kostiju i zglobova,

- infekcija pluća poznata kao „upala pluća ili pneumonija”,

- infekcija sloja koji oblaže unutrašnjost srca (endokarditis) i za sprječavanje endokarditisa u rizičnih bolesnika koje je potrebno podvrgnuti većim kirurškim zahvatima,

- infekcija krvi povezana s gore navedenim infekcijama.

Vankomicin se može primijeniti kroz usta u odraslih i djece za liječenje infekcije sluznice tankog i debelog crijeva s oštećenjem sluznice (pseudomembranozni kolitis) uzrokovane bakterijom Clostridium difficile.

Nemojte primjenjivati Vankomicin Viatris:

- ako ste alergični na vankomicin ili neki drugi sastojak ovog lijeka (naveden u dijelu 6.).

Upozorenja i mjere opreza:

Nakon injektiranja vankomicina u oči, zabilježene su ozbiljne nuspojave koje mogu dovesti do gubitka vida.

Obratite se Vašem liječniku, ljekarniku ili medicinskoj sestri prije primjene vankomicina ako:

- ste imali prethodnu alergijsku reakciju na teikoplanin jer to bi moglo značiti da ste alergični i na vankomicin,

- imate poremećaj sluha, pogotovo ako ste starija osoba (možda će tijekom liječenja biti potrebno provesti ispitivanje sluha),

- imate poremećaj funkcije bubrega (morat ćete tijekom liječenja provesti krvne pretrage i ispitivanje funkcije bubrega),

- umjesto kroz usta primate vankomicin u venu u svrhu liječenja proljeva povezanog s infekcijom s Clostridium difficile,

- ste ikada nakon uzimanja vankomicina razvili teški kožni osip ili ljuštenje kože, stvaranje mjehurića na koži ili sluznici i/ili čireve u ustima.

Ozbiljne kožne nuspojave, uključujući Stevens-Johnsonov sindrom, toksičnu epidermalnu nekrolizu, reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), prijavljene su prilikom liječenja vankomicinom. Ako primijetite bilo kakve simptome opisane u dijelu 4., prestanite s primjenom vankomicina i odmah zatražite medicinsku pomoć.

Obratite se Vašem liječniku, bolničkom ljekarniku ili medicinskoj sestri tijekom liječenja vankomicinom ako:

- primate vankomicin tijekom duljeg perioda (možda ćete morati napraviti pretrage krvi, jetre i bubrega tijekom liječenja),

- razvijete bilo kakvu reakciju kože tijekom liječenja,

- dobijete teški ili dugotrajni proljev tijekom ili nakon liječenja vankomicinom, odmah se obratite liječniku jer isto može biti znak upale crijeva (pseudomembranozni kolitis), koja se može pojaviti nakon liječenja antibioticima.

Djeca

Vankomicin je potrebno koristiti s posebnom pažnjom u nedonoščadi i male djece jer njihovi bubrezi nisu u potpunosti razvijeni pa može doći do nakupljanja vankomicina u krvi. Stoga će možda biti potrebno kontrolirati razine vankomicina u krvi u toj dobnoj skupini.

Istodobna primjena vankomicina i anestetika je povezana s crvenilom kože (eritem) i alergijskim reakcijama u djece. Slično tome, istodobna primjena s drugim lijekovima, kao što su aminoglikozidni antibiotici, nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAIL, npr. ibuprofen) ili amfotericin B (lijek za gljivične infekcije) može povećati rizik od oštećenja bubrega i stoga će možda biti potrebne češće pretrage krvi i bubrega.

Drugi lijekovi i Vankomicin Viatris

Obavijestite svog liječnika ili bolničkog ljekarnika ako uzimate ili ste nedavno uzimali bilo koje druge lijekove, uključujući i one koji se izdaju bez recepta.

Sljedeći lijekovi mogu izazvati reakciju s vankomicinom ako se uzimaju istodobno, kao što su lijekovi za liječenje:

- infekcija uzrokovanih bakterijama (streptomicin, neomicin, gentamicin, kanamicin, amikacin, bacitracin, tobramicin, polimiksin B, kolistin, piperacilin/tazobaktam),

- tuberkuloze (viomicin),

- gljivičnih infekcija (amfotericin B), - raka (cisplatin),

i

- lijekovi za relaksaciju mišića tijekom anestezije,

- anestetici (ako je u planu primjena opće anestezije).

Ako se vankomicin daje istovremeno s drugim lijekovima, Vaš će liječnik po potrebi kontrolirati krvnu sliku i prilagoditi dozu.

Trudnoća i dojenje

Ako ste trudni ili planirate trudnoću, obratite se svom liječniku za savjet. Vankomicin se primjenjuje u

trudnoći samo kada je to nužno.

Ako dojite, obratite se svom liječniku jer vankomicin prolazi u majčino mlijeko u maloj količini i može izazvati proljev u dojenčadi. Vaše dijete potrebno je pomno pratiti u slučaju pojave proljeva.

Zatražite savjet od liječnika ili ljekarnika prije nego što počnete primjenjivati ovaj lijek.

Upravljanje vozilima i strojevima

Vankomicin ne utječe ili zanemarivo utječe na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima.

Medicinsko osoblje će primjenjivati vankomicin za vrijeme Vašeg boravka u bolnici. Vaš liječnik će odlučiti koliko ovog lijeka trebate primiti svaki dan i koliko dugo će trajati liječenje.

Doziranje

Doza koju primate ovisi o: - Vašim godinama,

- Vašoj tjelesnoj masi,

- infekcijama od kojih bolujete, - funkciji Vaših bubrega,

- funkciji sluha,

- drugim lijekovima koje uzimate.

Primjena u venu (intravenski)

Odrasli i adolescenti (u dobi od 12 godina i više)

Doza će se izračunati prema Vašoj tjelesnoj masi. Uobičajena doza za infuziju je 15 do 20 mg na svaki kilogram tjelesne mase. Obično se daje svakih 8 do 12 sati. U nekim slučajevima Vaš liječnik može odlučiti primijeniti početnu dozu do 30 mg na svaki kilogram tjelesne mase. Najveća dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Primjena u djece

Djeca u dobi od jednog mjeseca do 12 godina

Doza će se izračunati prema tjelesnoj masi. Uobičajena doza infuzije je 10 do 15 mg na svaki kilogram tjelesne mase. Obično se daje svakih 6 sati.

Nedonoščad i novorođenčad rođena u terminu (od 0 do 27 dana starosti)

Doza će se izračunati prema postmenstrualnoj dobi (vrijeme izmeĎu prvog dana posljednje menstruacije i poroĎaja (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo od poroĎaja (postnatalna dob)).

Za starije osobe, trudnice i bolesnike s poremećajem rada bubrega, uključujući i one na dijalizi, možda će biti potrebna drugačija doza.

Primjena kroz usta

Odrasli i adolescenti (u dobi od 12 do 18 godina)

Preporučena doza je 125 mg svakih 6 sati. U nekim slučajevima liječnik može odlučiti primjenjivati višu dnevnu dozu do 500 mg svakih 6 sati. Maksimalna dnevna doza ne smije biti veća od 2 g. Ako ste prethodno imali druge epizode (infekcije sluznice crijeva), možda će Vam trebati drugačija doza i drugačije trajanje terapije.

Primjena u djece

Novorođenčad, dojenčad i djeca do 12 godina

Preporučena doza je 10 mg na svaki kg tjelesne mase. Obično se daje svakih 6 sati. Maksimalna

dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Način primjene

Intravenska infuzija znači da lijek istječe iz infuzijske boce ili vrećice kroz cjevčicu u jednu od Vaših krvnih žila i u Vaše tijelo. Vaš liječnik ili medicinska sestra će uvijek primijeniti vankomicin u krv, a ne u mišić.

Vankomicin će se davati u venu tijekom najmanje 60 minuta.

Ako je namijenjen za liječenje bolesti probavnog trakta (tzv. pseudomembranozni kolitis), lijek mora biti primijenjen kao oralna otopina (otopina se uzima kroz usta).

Trajanje liječenja

Duljina liječenja ovisi o infekciji od koje bolujete i može trajati nekoliko tjedana.

Trajanje terapije može biti različito i ovisi o individualnom odgovoru bolesnika na liječenje.

Tijekom liječenja možda ćete morati napraviti krvne pretrage, dati uzorak mokraće i eventualno napraviti ispitivanje funkcije sluha kako bi se utvrdili znakovi mogućih nuspojava.

Ako primite više vankomicina nego što bi trebali

Budući da ovaj lijek primate tijekom Vašeg boravka u bolnici, malo je vjerojatno da ćete primiti više vankomicina nego što je potrebno. No, ako Vas to zabrinjava, odmah se obratite liječniku ili medicinskoj sestri.

Ukoliko imate dodatnih pitanja o primjeni ovog lijeka, obratite se Vašem liječniku ili ljekarniku.

Kao i svi lijekovi, ovaj lijek može uzrokovati nuspojave iako se one neće javiti kod svakoga.

Vankomicin može uzrokovati alergijske reakcije, iako su ozbiljne alergijske reakcije (anafilaktički šok) rijetke. Odmah obavijestite svog liječnika u slučaju iznenadnog zviždanja pri disanju, otežanog disanja, crvenila kože na gornjem dijelu tijela, osipa ili svrbeža.

Apsorpcija vankomicina iz probavnog trakta je zanemariva. No, ukoliko imate upalni poremećaj probavnog trakta, osobito ako istodobno imate poremećaj funkcije bubrega, mogu se javiti nuspojave povezane s primjenom vankomicina u infuziji.

Ako primijetite bilo koje od sljedećih simptoma, prestanite s primjenom vankomicina i odmah zatražite medicinsku pomoć:

- Crvenkaste mrlje na trupu u ravnini kože, u obliku mete ili kružnog oblika, često s mjehurićima u središtu, ljuštenje kože, čireve u ustima, grlu, nosu, genitalijama i očima. Ovim ozbiljnim kožnim osipima mogu prethoditi vrućica i simptomi slični gripi (Stevens-Johnsonov sindrom i toksična epidermalna nekroliza).

- Prošireni osip, visoka tjelesna temperatura i povećani limfni čvorovi (DRESS sindrom ili sindrom preosjetljivosti na lijek).

- Crveni, ljuskavi prošireni osip s kvrgama ispod kože i mjehurićima popraćen vrućicom na početku liječenja (akutna generalizirana egzantematozna pustuloza).

Nuspojave primjene vankomicina uključuju sljedeće:

Česte nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 10 osoba) - pad krvnog tlaka,

- nedostatak zraka, piskutavo disanje (visoki zvuk koji nastaje zbog začepljenog protoka zraka u

gornjem dišnom putu),

- osip i upala sluznice usta, svrbež, osip koji svrbi, koprivnjača,

- poremećaji funkcije bubrega koji se primarno mogu otkriti krvnim pretragama, - crvenilo kože gornjeg dijela tijela i lica, upala vene.

Manje česte nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 100 osoba)

- privremeni ili trajni gubitak sluha.

Rijetke nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 1000 osoba)

- smanjenje broja bijelih krvnih stanica, crvenih krvnih stanica i trombocita (krvne stanice odgovorne

za zgrušavanje krvi),

- povećanje broja nekih bijelih krvnih stanica u krvi, - gubitak ravnoteže, zvonjava u ušima, omaglica,

- upala krvnih žila, - mučnina,

- upala bubrega i zatajenje bubrega, - bol u mišićima prsnog koša i leĎa, - vrućica, zimica.

Vrlo rijetke nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 10 000 osoba)

- iznenadna pojava teške alergijske reakcije kože s prhutanjem, stvaranjem mjehura i ljuštenjem kože.

To može biti povezano s visokom temperaturom i bolovima u zglobovima. - srčani zastoj.

- upala crijeva koja uzrokuje bol u trbuhu i proljev koji može sadržavati krv.

Nepoznato (učestalost se ne može procijeniti iz dostupnih podataka) - povraćanje, proljev,

- smetenost, omamljenost, nedostatak energije, oticanje, zadržavanje tekućine, smanjeno izlučivanje

mokraće,

- osip s oticanjem ili bolovima iza ušiju, u vratu, preponama, ispod brade i pazuha (natečeni limfni

čvorovi), poremećene vrijednosti krvnih pretraga i testova jetrene funkcije, - osip sa stvaranjem mjehura i vrućica.

Prijavljivanje nuspojava

Ako primijetite bilo koju nuspojavu, potrebno je obavijestiti liječnika ili ljekarnika. To uključuje i svaku moguću nuspojavu koja nije navedena u ovoj uputi. Nuspojave možete prijaviti izravno putem nacionalnog sustava prijave nuspojava: navedenog u Dodatku V. Prijavljivanjem nuspojava možete pridonijeti u procjeni sigurnosti ovog lijeka.

Lijek čuvajte izvan pogleda i dohvata djece.

Ovaj lijek se ne smije upotrijebiti nakon isteka roka valjanosti navedenog na naljepnici bočice i kutiji iza oznake „EXP“. Rok valjanosti odnosi se na zadnji dan navedenog mjeseca.

Prašak: za ovaj lijek nisu potrebni posebni uvjeti čuvanja.

Stabilnost rekonstituirane otopine i potom razrijeĎene otopine navedena je u informacijama za zdravstvene radnike.

Nikada nemojte nikakve lijekove bacati u otpadne vode ili kućni otpad. Pitajte svog ljekarnika kako baciti lijekove koje više ne koristite. Ove će mjere pomoći u očuvanju okoliša.

Što Vankomicin Viatris sadrži Djelatna tvar je vankomicin.

Vankomicin Viatris 500 mg prašak za otopinu

Svaka bočica sadrži 500 mg vankomicina (u obliku klorida), što odgovara 500 000 IU.

Vankomicin Viatris 1000 mg prašak za otopinu

Svaka bočica sadrži 1000 mg vankomicina (u obliku klorida), što odgovara 1 000 000 IU.

Drugi sastojci su kloridna kiselina za prilagodbu pH vrijednosti.

Kako Vankomicin Viatris izgleda i sadržaj pakiranja

Liofilizirani prašak bijele do svjetloružičaste ili žućkaste boje za otopinu za infuziju. Bočica s 500 mg praška. Kutija s 1, 5, 10 ili 20 bočica.

Bočica s 1000 mg praška. Kutija s 1, 5, 10 ili 20 bočica.

Na tržištu se ne moraju nalaziti sve veličine pakiranja.

Nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet i proizvoĎač

Nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet: Viatris Limited

Damastown Industrial Park Mulhuddart

Dublin 15 DUBLIN Irska

ProizvoĎač:

Biologici Italia Laboratories Srl Via Filippo Serpero 2

Masate MI 20060 Italija

Vianex SA

16Km Marathonos Ave. Pallini

Athens 153-51 Grčka

Viatris Sante

1 Rue De Turin Lyon 69007 Francuska

Predstavnik nositelja odobrenja za Republiku Hrvatsku Viatris Hrvatska d.o.o.

Koranska 2 10000 Zagreb

Tel: +385 1 23 50 599

Ovaj lijek odobren je u državama članicama Europskog gospodarskog prostora pod sljedećim nazivima:

Belgija

Cipar

Danska

Češka

Vancomycine Viatris 500 mg & 1 g poeder voor oplossing voor infusie

Vancomycin Viatris 500 mg and 1 g

Vancomycin "Viatris", 500 mg and 1000 mg, pulver til infusionsvæske, løsning

Vancomycin Viatris 500 mg, & 1 g, prášek pro přípravu infuzního roztoku

Grčka

Hrvatska

Irska

Italija

Luksemburg

Norveška

Rumunjska

Slovačka

Slovenija

Švedska

Vancomycin / Viatris 500mg & 1g powder for solution for infusion

Vankomicin Viatris 500 mg prašak za otopinu za infuziju

Vankomicin Viatris 1000 mg prašak za otopinu za infuziju

Vancomycin Viatris 500 mg, 1g, powder for solution for infusion

Vancomicina Mylan

Vancomycine Viatris 500 mg poudre pour solution pour perfusion

Vancomycine Viatris 1 000 mg poudre pour solution pour perfusion

Vancomycin "Viatris", 500 mg og 1000 mg, pulver til infusjonsvæske, oppløsning

Vancomicină Viatris 500 mg pulbere pentru solužie perfuzabilă

Vancomicină Viatris 1000 mg pulbere pentru solužie perfuzabilă

Vancomycin Viatris 1g and 500 mg

Vankomicin Viatris 500 mg prašek za raztopino za infundiranje

Vankomicin Viatris 1000 mg prašek za raztopino za infundiranje

Vancomycin "Viatris", 500 mg och 1000 mg, pulver till infusionvätska,

Način i mjesto izdavanja lijeka Lijek se izdaje na recept, u ljekarni.

Ova uputa je zadnji puta revidirana u kolovozu 2023.

Savjetovanje / medicinska edukacija

Antibiotici se koriste za liječenje bakterijskih infekcija. Oni su neučinkoviti protiv virusnih infekcija. Ako je Vaš liječnik propisao antibiotike, potrebni su Vam isključivo za Vašu trenutnu bolest. Usprkos primjeni antibiotika, neke bakterije mogu preživjeti i rasti. Taj se fenomen naziva rezistencija (otpornost): neki antibiotici postaju neučinkoviti.

Pogrešna primjena antibiotika povećava otpornost. Možete čak pridonijeti tome da bakterije postanu otporne i time usporiti Vaše liječenje ili smanjiti učinkovitost antibiotika ako ne poštujete odgovarajuću:

- dozu

- raspored uzimanja lijeka - trajanje liječenja

Prema tome, kako bi se očuvala djelotvornost ovog lijeka: 1. Koristite antibiotike samo kada je propisano.

2. Strogo slijedite propisane upute.

3. Nemojte ponovno koristiti antibiotik bez liječničkog recepta, čak i ako želite liječiti sličnu bolest.

Sljedeće informacije namijenjene su samo zdravstvenim radnicima:

Ovaj tekst je uzet iz sažetka opisa svojstava lijeka kako bi pomogao u primjeni lijeka Vankomicin Viatris. Za daljnje informacije molimo pogledati Sažetak opisa svojstava lijeka kako bi liječnik bio siguran u odgovarajuću primjenu kod svakog pojedinog bolesnika.

NAČIN PRIMJENE

Intravenska primjena

Samo za intravensku primjenu i nije za intramuskularnu primjenu.

Intravenska infuzija vankomicina se uobičajeno primjenjuje kao intermitentna spora infuzija u trajanju od najmanje jednog sata ili najveće brzine od 10 mg/min (ono što je duže) koja je dovoljno razrijeĎena (najmanje 100 ml na 500 mg ili najmanje 200 ml na 1000 mg) (vidjeti dio 4.4).

Bolesnici čiji unos tekućine mora biti ograničen mogu takoĎer primiti otopinu od 500 mg/50 ml ili 1000 mg/100 ml, premda se s tim većim koncentracijama može povećati rizik od pojave nuspojava povezanih s infuzijom.

Kontinuirana infuzija vankomicina može se uzeti u obzir, primjerice, u bolesnika s nestabilnim klirensom vankomicina.

pH vrijednost rekonstituirane otopine je 2,8 – 4,5.

Peroralna primjena

Rekonstituirana i razrijeĎena otopina se može koristiti i za peroralnu primjenu. RazrijeĎenu otopinu bolesnik može popiti ili je može primiti kroz nazogastričnu cijev.

Terapijske indikacije za intravensku i peroralnu primjenu su različite. Intravenski i peroralni način primjene ne mogu se meĎusobno zamjeniti.

RUKOVANJE LIJEKOM

Priprema otopine za infuziju

Vankomicin Viatris 500 mg: otopite sadržaj jedne bočice u 10 ml vode za injekcije. Vankomicin Viatris 1000 mg: otopite sadržaj jedne bočice u 20 ml vode za injekcije. Jedan ml rekonstituirane otopine sadrži 50 mg vankomicina.

Nakon rekonstitucije ovu otopinu treba dalje razrijediti. Za daljnje razrjeĎivanje se mogu koristiti voda za injekcije, 5%-tna otopina glukoze ili 0,9%-tna otopina natrijevog klorida.

Ovisno o načinu primjene, rekonstituiranu otopinu mora se dalje razrijediti: - Intermitentna infuzija:

Rekonstituirana otopina koja sadrži 500 mg vankomicina (50 mg/ml) mora se razrijediti s najmanje 100 ml otopine za razrjeĎivanje (5 mg/ml).

Rekonstituirana otopina koja sadrži 1000 mg vankomicina (50 mg/ml) mora se razrijediti s najmanje 200 ml otopine za razrjeĎivanje (5 mg/ml).

Željena doza mora se primijeniti intravenskom infuzijom brzinom do najviše 10 mg/min kroz najmanje 60 minuta.

- Kontinuirana infuzija:

1 g ili 2 g vankomicina, što odgovara 2 do 4 bočice rekonstituirane otopine, može se dodati u dovoljno velik volumen otopine za razrjeĎivanje kako bi se željena dnevna doza mogla infundirati kroz 24 sata.

Stabilnost razrijeĎene otopine

Kemijska i fizikalna stabilnost otopine za infuziju pripremljene za primjenu (s pomoću gore navedenih otopina za razrjeĎivanje) iznosi 48 sati na temperaturi od 25 °C ili 96 sati pri temperaturi od 2 - 8 °C. S mikrobiološkog stajališta, pripremljena otopina za infuziju mora se primijeniti odmah. Ako se ne primjeni odmah, vrijeme i uvjeti čuvanja pripremljene otopine prije primjene odgovornost su korisnika i obično ne bi trebali biti dulji od 24 sata pri temperaturi od 2 do 8 °C, osim ako priprema otopine (i daljnje razrjeĎivanje) nije provedena u kontroliranim i validiranim aseptičkim uvjetima.

Prije primjene, rekonstituirane i razrijeĎene otopine treba vizualno pregledati s obzirom na prisutnost čestica i promjenu boje. Smije se primijeniti samo bistra i bezbojna otopina bez vidljivih čestica.

Priprema otopine za primjenu kroz usta

Nakon početne rekonstitucije otopine u bočici, količina otopine koju treba primijeniti izvuče se iz bočice pomoću graduirane štrcaljke s iglom te prenese u čašu ili bočicu za bebe i razrijedi u 30 ml vode neposredno prije primjene.

Zbrinjavanje

Bočice su samo za jednokratnu primjenu. Neiskorišteni lijek se mora baciti.

Neiskorišteni lijek ili otpadni materijal potrebno je zbrinuti sukladno nacionalnim propisima.