Vankomicin AptaPharma 500 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju

Intravenska primjena

Vankomicin je indiciran u svim dobnim skupinama za liječenje sljedećih infekcija (vidjeti dijelove 4.2, 4.4 i 5.1):

- komplicirane infekcije koţe i mekih tkiva - infekcija kostiju i zglobova

- izvanbolnički stečena pneumonija

- bolnički stečena pneumonija, uključujući pneumoniju povezanu s respiratorom - infektivni endokarditis.

Vankomicin je takoĎer indiciran u svim dobnim skupinama za perioperativnu antibakterijsku profilaksu u bolesnika s visokim rizikom od razvoja bakterijskog endokarditisa kod velikih kirurških zahvata.

Peroralna primjena

Vankomicin je indiciran u svim dobnim skupinama za liječenje infekcije s Clostridium difficile (vidjeti dijelove 4.2, 4.4 i 5.1).

Potrebno je uzeti u obzir sluţbene smjernice vezane uz primjerenu uporabu antibakterijskih lijekova.

1

Doziranje

Kada je prikladno, vankomicin treba primjenjivati u kombinaciji s drugim antibakterijskim lijekovima.

Intravenska primjena

Početnu dozu je potrebno temeljiti na ukupnoj tjelesnoj teţini. Daljnje prilagodbe doze je potrebno temeljiti na koncentracijama u serumu kako bi se postigle ciljane terapijske koncentracije. Potrebno je uzeti u obzir funkciju bubrega za daljnje doze i interval primjene.

Bolesnici u dobi od 12 godina i stariji

Preporučena doza iznosi 15 do 20 mg/kg tjelesne teţine svakih 8 do 12 sati (ne smije prijeći 2 g po dozi).

U ozbiljno oboljelih bolesnika moţe se upotrijebiti udarna doza od 25-30 mg/kg tjelesne teţine kako bi se olakšalo brzo postizanje ciljane koncentracije vankomicina u serumu.

Dojenčad i djeca u dobi od jednog mjeseca do 12 godina:

Preporučena doza je 10 do 15 mg/kg tjelesne teţine svakih 6 sati (vidjeti dio 4.4).

Novorođenčad rođena u terminu (od rođenja do 27 dana postnatalne dobi) i nedonoščad (od rođenja do očekivanog datuma rođenja plus 27 dana)

Za utvrĎivanje reţima doziranja u novoroĎenčadi, potrebno je potraţiti savjet liječnika koji ima iskustva u liječenju novoroĎenčadi. Jedan od mogućih načina doziranja vankomicina u novoroĎenčadi je prikazan u sljedećoj tablici: (vidjeti dio 4.4)

1065580-671239PMD (tjedni) Doza (mg/kg) Interval primjene (h) < 29 15 24 29-35 15 12 > 35 15 8 PMD: postmenstrualna dob [( vrijeme izmeĎu prvog dana posljednje menstruacije i poroĎaja (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo od poroĎaja (postnatalna dob)].

Perioperativna profilaksa bakterijskog endokarditisa u svim dobnim skupinama. Preporučena doza je početna doza od 15 mg/kg prije indukcije anestezije. Ovisno o trajanju kirurškog zahvata moţe biti potrebna druga doza vankomicina.

Trajanje liječenja

Predloţeno trajanje liječenja prikazano je u sljedećoj tablici. U svakom slučaju, trajanje liječenja je potrebno prilagoditi vrsti i teţini infekcije i individualnom kliničkom odgovoru.

1065580-1646556Indikacija Trajanje liječenja Komplicirane infekcije koţe i mekog tkiva - ne-nekrotizirajuće - nekrotizirajuće 7 d0 14 dana 4 do 6 tjedana* Infekcije kostiju i zglobova 4 do 6 tjedana** Izvanbolnički stečena pneumonija 7 do 14 dana Bolnički stečena pneumonija, uključujući pneumoniju izazvanu respiratorom 7 do 14 dana Infektivni endokarditis 4 do 6 tjedana*** * Nastavite sve dok daljnji debridman ne bude neophodan, dok se ne zabiljeţi kliničko poboljšanje u bolesnika i dok bolesnik ne bude afebrilan 48 do 72 sata

604926444956H 39218871797602 ** U slučaju infekcija umjetnih zglobova treba razmotriti dulja razdoblja oralne supresivne A L M E D

terapije odgovarajućim antibioticima.

*** Trajanje i potreba za kombiniranom terapijom temelje se na vrsti zaliska i organizmu

Posebne populacije

Starije osobe

Donja doza odrţavanja moţe biti potrebna zbog smanjenja funkcije bubrega povezane s dobi.

Bolesnici s oštećenjem funkcije bubrega

U odraslih i pedijatrijskih bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega potrebno je razmotriti početnu dozu prateći najniţe koncentracije vankomicina u serumu, a ne slijediti raspored reţima doziranja, osobito u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega ili onih koji su podvrgnuti bubreţnoj nadomjesnoj terapiji (BNT) s obzirom na mnoge faktore koji mogu utjecati na razinu vankomicina u takvih bolesnika.

U bolesnika s blagim ili umjerenim zatajenjem bubrega, početna se doza ne smije smanjivati. U bolesnika s teškim zatajenjem bubrega poţeljno je produljiti interval primjene, a ne primjenjivati niţe dnevne doze.

Potrebno je odgovarajuće razmotriti istodobnu primjenu lijekova koji mogu smanjiti klirens vankomicina i/ili potencirati njegove nuspojave (vidjeti dio 4.4).

Vankomicin se slabo dijalizira intermitentnom hemodijalizom. MeĎutim, korištenje membrana s visokim protokom i kontinuirane bubreţne nadomjesne terapije (KBNT) povećava klirens vankomicina i općenito zahtijeva nadomjesno doziranje (obično nakon obavljene hemodijalize u slučaju intermitentne hemodijalize).

Odrasli

Prilagodba doze u odraslih bolesnika se moţe temeljiti na glomerularnoj filtraciji (eGFR) odreĎenoj sljedećom formulom:

Muškarci: [teţina (kg) x 140 – dob (godine)] / 72 x serumski kreatinin (mg/dl)

Ţene: 0,85 x vrijednost izračunata gornjom formulom.

Uobičajena početna doza za odrasle bolesnike je 15 do 20 mg/kg i moţe se primjenjivati svaka 24 sata u bolesnika s klirensom kreatinina izmeĎu 20 i 49 ml/min. U bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina ispod 20 ml/min) ili onih na bubreţnoj nadomjesnoj terapiji odgovarajuće vrijeme i količina naknadnih doza u velikoj mjeri ovise o modalitetu BNT-a i moraju se temeljiti na najniţim serumskim koncentracijama vankomicina i na rezidualnoj funkciji bubrega (vidjeti dio 4.4). Ovisno o kliničkoj situaciji, potrebno je uzeti u obzir uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

U kritičnih bolesnika s bubreţnom insuficijencijom, početna udarna doza (25 do 30 mg/kg) se ne smije smanjivati.

Pedijatrijska populacija

Prilagodba doze kod pedijatrijskih bolesnika u dobi od 1 i više godina moţe se temeljiti na glomerularnoj filtraciji (eGFR) odreĎenoj revidiranom Schwartzovom formulom:

eGFR (mL/min/1,73 m2) = (visina cm x 0,413) / serumski kreatinin (mg/dl)

eGFR (mL/min/1,73 m2) = (visina cm x 36,2) / serumski kreatinin (μmol/L)

6049264141597Za novoroĎenčad i dojenčad mlaĎu od jedne godine potrebno je potraţiti stručni savjet, budući

da revidirana Schwartzova formula nije primjenjiva na njih.

U sljedećoj tablici prikazane su preporuke orijentacijskih doza za pedijatrijsku populaciju koje slijede iste principe kao kod odraslih bolesnika.

1065580-2085312GFR (ml/min/1,73 m2) Intravenska doza Učestalost 50-30 15 mg/kg 12-satna 29-10 15 mg/kg 24-satna < 10 10-15 mg/kg Prilagodba doziranja temeljeno na razini* Intermitentna hemodijaliza Peritonealna dijaliza Kontinuirana bubreţna nadomjesna terapija 15 mg/kg Prilagodba doziranja temeljeno na razini * * Odgovarajuće vrijeme i količina daljnjih doza u velikoj mjeri ovise o modalitetu BNT-a i trebaju se temeljiti na razinama serumskog vankomicina dobivenima prije doziranja i rezidualnoj funkciji bubrega. Ovisno o kliničkoj situaciji, moţe se uzeti u obzir uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

Bolesnici s oštećenjem funkcije jetre:

Nije potrebno prilagoĎavanje doze u bolesnika s insuficijencijom jetre.

Trudnoća

Za postizanje terapijskih koncentracija u serumu kod trudnica moţe biti potrebno znatno povećanje doza (vidjeti dio 4.6).

Pretili bolesnici

Kod pretilih bolesnika potrebno je prilagoditi početnu dozu individualno prema ukupnoj tjelesnoj teţini kao kod bolesnika koji nisu pretili.

Peroralna primjena

Bolesnici u dobi od 12 godina i stariji

Liječenje infekcije s Clostridium difficile:

Preporučena doza vankomicina je 125 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana za prve epizode ne-teške infekcije s Clostridium difficile. Ova doza se moţe povećati na 500 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana u slučaju teške ili komplicirane bolesti. Najveća dnevna doza ne smije prelaziti 2 g.

U bolesnika s višestrukim recidivima moţe se uzeti u obzir liječenje trenutne epizode infekcije s Clostridium difficile vankomicinom, 125 mg četiri puta dnevno tijekom 10 dana nakon čega slijedi smanjenje doze, odnosno postupno smanjivanje do 125 mg dnevno ili pulsni reţim, odnosno 125 – 500 mg/dan svaka 2 – 3 dana tijekom najmanje 3 tjedna.

Novorođenčad, dojenčad i djeca mlađa od 12 godina

Preporučena doza vankomicina je 10 mg/kg peroralno svakih 6 sati tijekom 10 dana. Najveća dnevna doza ne smije prelaziti 2 g.

6049264301480Trajanje liječenja vankomicinom moţe biti potrebno prilagoditi kliničkom tijeku u pojedinih bolesnika. Kad god je to moguće, potrebno je prekinuti liječenje antibiotikom za kojeg se

sumnja da je prouzročio infekciju s Clostridium difficile. Potrebno je osigurati primjerenu nadoknadu tekućine i elektrolita.

Praćenje serumske koncentracije vankomicina

Učestalost terapijskog praćenja koncentracije lijeka (engl. therapeutic drug monitoring, TDM) je potrebno individualizirati na temelju kliničke situacije i odgovora na liječenje, u rasponu od dnevnog uzorkovanja koje moţe biti potrebno u nekih hemodinamski nestabilnih bolesnika do barem jednom u tjednu u stabilnih bolesnika koji pokazuju odgovor na liječenje. U bolesnika s normalnom funkcijom bubrega koncentraciju vankomicina u serumu je potrebno pratiti drugi dan liječenja, neposredno prije sljedeće doze.

U bolesnika na intermitentnoj hemodijalizi, razine vankomicina je obično potrebno postići prije početka epizode hemodijalize.

Nakon peroralne primjene potrebno je pratiti serumske koncentracije vankomicina u bolesnika s upalnim crijevnim poremećajima (vidjeti dio 4.4).

Najniţa (minimalna) terapijski razina vankomicina u krvi obično treba iznositi 10 – 20 mg/l, ovisno o mjestu infekcije i osjetljivosti patogena. Najniţe vrijednosti od 15 – 20 mg/l obično preporučuju klinički laboratoriji kako bi bolje pokrili osjetljivo-klasificirane patogene s MIK ≥1 mg/l (vidjeti dijelove 4.4 i 5.1).

Metode temeljene na modelu mogu biti korisne u predviĎanju individualno potrebnih doza kako bi se dostigao odgovarajući AUC. Pristup temeljen na modelu moţe se koristiti u izračunu personalizirane početne doze i za prilagodbe doza na temelju rezultata TDM-a (vidjeti dio 5.1).

Način primjene

Intravenska primjena

Intravenski se vankomicin obično primjenjuje kao intermitentna infuzija i preporuke za doziranje opisane u ovom dijelu za intravensku primjenu odgovaraju ovoj vrsti primjene.

Vankomicin će se primijeniti samo kao spora intravenska infuzija u trajanju od najmanje jednog sata ili najveće brzine od 10 mg/min (ono što je dulje) koja je dovoljno razrijeĎena (najmanje 100 ml na 500 mg ili najmanje 200 ml na 1000 mg ) (vidjeti dio 4.4).

Bolesnici čiji unos tekućine mora biti ograničen mogu takoĎer primiti otopinu od 500 mg/50 ml ili 1000 mg/100 ml, premda se s tim većim koncentracijama moţe povećati rizik od pojave nuspojava povezanih s infuzijom.

Za informacije o pripremi otopine vidjeti dio 6.6.

Kontinuirana infuzija vankomicina se moţe uzeti u obzir, primjerice, u bolesnika s nestabilnim klirensom vankomicina.

Peroralna primjena

Moţe se koristiti sadrţaj bočica za parenteralnu primjenu.

Svaka doza mora se rekonstituirati u 30 ml vode i dati bolesniku kroz usta, ili primijeniti putem nazogastrične cijevi (vidjeti dio 6.6).

6049264141714Preosjetljivost na djelatnu tvar ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1.

Vankomicin se ne smije davati intramuskularno zbog rizika od nekroze na mjestu primjene.

Reakcije preosjetljivosti

Moguće su ozbiljne reakcije preosjetljivosti koje ponekad mogu uzrokovati smrt (vidjeti dijelove 4.3 i 4.8). U slučaju reakcija preosjetljivosti, liječenje vankomicinom je potrebno odmah prekinuti i potrebno je poduzeti odgovarajuće hitne mjere.

U bolesnika koji primaju vankomicin tijekom duljeg razdoblja ili istodobno s drugim lijekovima koji mogu uzrokovati neutropeniju ili agranulocitozu potrebno je redovito pratiti broj leukocita. Svi bolesnici koji primaju vankomicin trebaju periodično obavljati hematološke pretrage, analizu urina i ispitivanje funkcije jetre i bubrega.

Vankomicin je potrebno koristiti s oprezom u bolesnika s alergijskim reakcijama na teikoplanin jer se moţe pojaviti kriţna preosjetljivost, uključujući anafilaktički šok koji moţe uzrokovati smrt.

Spektar antibakterijske aktivnosti

Spektar antibakterijskog djelovanja vankomicina ograničen je na gram-pozitivne mikroorganizme. Vankomicin nije pogodan za korištenje kao samostalan lijek za liječenje nekih vrsta infekcija, osim ako je patogen već dokumentiran i zna se da je osjetljiv ili postoji izrazita sumnja na odreĎeni patogen koji će biti pogodan za liječenje vankomicinom.

Kod racionalnog korištenja vankomicina potrebno je uzeti u obzir spektar bakterijskog djelovanja, sigurnosni profil i prikladnost standardne antibakterijske terapije za liječenje pojedinog bolesnika.

Ototoksičnost

Ototoksičnost, koja moţe biti prolazna ili trajna (vidjeti dio 4.8), je uočena u bolesnika s prethodnom gluhoćom koji su primili prekomjerne intravenske doze ili su istodobno liječeni drugim ototoksičnim lijekovima, kao što su aminoglikozidi. Vankomicin takoĎer treba izbjegavati u bolesnika s prethodnim gubitkom sluha. Tinitus moţe prethoditi gluhoći. Iskustva s drugim antibioticima sugeriraju da gubitak sluha moţe biti progresivan unatoč prestanku liječenja. Kako bi se smanjio rizik od ototoksičnosti, potrebno je periodično ispitivati razinu vankomicina u krvi, a takoĎer se preporučuje periodično ispitivanje funkcije sluha.

Starije osobe su posebno podloţne oštećenju funkcije sluha. Praćenje vestibularne i slušne funkcije u starijih osoba potrebno je provoditi tijekom i nakon liječenja. Potrebno je izbjegavati istodobno ili sekvencijalno korištenje drugih ototoksičnih tvari.

Reakcije na infuziju

Brza primjena bolusa (odnosno primjena kroz nekoliko minuta) moţe biti povezana s jakom hipotenzijom (uključujući šok i rijetko srčani zastoj), reakcije nalik histaminskim i makulopapularni ili eritemski osip („sindrom crvenog čovjeka” ili „sindrom crvenog vrata”). Vankomicin je potrebno sporo primijeniti u venu u razrijeĎenoj otopini (2,5 do 5,0 mg/ml) pri brzini koja ne prelazi 10 mg/min i u trajanju od najmanje 60 minuta kako bi se izbjegle reakcije povezane s brzom infuzijom. Zaustavljanje infuzije obično rezultira brzim prestankom ovih reakcija.

Učestalost reakcija na infuziju (hipotenzija, naleti crvenila, eritem, urtikarija i svrbeţ) se povećava s istodobnom primjenom anestetika (vidjeti dio 4.5). Ovo se moţe reducirati primjenom infuzije vankomicina tijekom najmanje 60 minuta, prije početka anestezije.

6049264140960

Teške koţne nuspojave (SCAR, engl. severe cutaneous adverse reactions)

Kod liječenja vankomicinom zabiljeţene su teške koţne nuspojave (SCAR) koje mogu biti opasne po ţivot ili smrtonosne, kao što su: Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksična epidermalna nekroliza (TEN), reakcija na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS sindrom) te akutna generalizirana egzenematozna pustuloza (AGEP). Većina ovih reakcija pojavljuje se unutar par dana pa do osam tjedana nakon početka liječenja vankomicinom.

Za vrijeme liječenja bolesnici moraju biti savjetovani o znakovima i simptomima koţnih nuspojava i paţljivo praćeni. Ako se pojave znakovi i simptomi sumnjivi na ove nuspojave, odmah se mora prekinuti liječenje vankomicinom i razmotriti zamjensko liječenje. Ako je bolesnik tijekom primjene vankomicina razvio teške koţne nuspojave (SCAR), ne smije se nikada više ponovno liječiti vankomicinom.

Reakcije na mjestu primjene

Bol i tromboflebitis se mogu javiti kao povremeno teške reakcije u mnogih bolesnika koji primaju vankomicin intravenski. Učestalost i teţina tromboflebitisa moţe se minimizirati sporom primjenom lijeka u obliku razrijeĎene otopine (vidjeti dio 4.2) i redovitim mijenjanjem mjesta primjene.

Učinkovitost i sigurnost vankomicina nije utvrĎena za intratekalni, intralumbalni i intraventrikularni put primjene.

Parenteralna primjena Nefrotoksičnost

Vankomicin je potrebno koristiti s oprezom u bolesnika s bubreţnom insuficijencijom, uključujući anuriju jer je mogućnost razvoja toksičnih učinaka puno veća u prisustvu dugotrajno visokih koncentracija u krvi. Rizik od toksičnosti povećava se s visokim koncentracijama u krvi ili produljenim liječenjem.

Redovito praćenje razine vankomicina u krvi je indicirano u terapiji visokim dozama i dugotrajnom primjenom, osobito u bolesnika s bubreţnom disfunkcijom ili oštećenjem funkcije sluha, kao i kod istodobne primjene nefrotoksičnih, odnosno ototoksičnih tvari (vidjeti dijelove 4.2 i 4.5).

Poremećaji oka

Vankomicin nije odobren za intrakameralnu ili intravitrealnu primjenu, uključujući profilaksu endoftalmitisa.

Hemoragijski okluzivni vaskulitis mreţnice (engl. haemorrhagic occlusive retinal vasculitis, HORV), uključujući trajni gubitak vida, primijećen je u pojedinačnim slučajevima nakon intrakameralne ili intravitrealne primjene vankomicina tijekom ili nakon operacije katarakte.

Pedijatrijska populacija

Trenutne preporuke intravenskog doziranja za pedijatrijsku populaciju, osobito za djecu ispod 12 godina starosti, mogu dovesti do subterapijske razine vankomicina kod značajnog broja djece. MeĎutim, sigurnost povećanog doziranja vankomicinom nije odgovarajuće utvrĎena, stoga se doze veće od 60 mg/kg/dan ne mogu generalno preporučivati.

Vankomicin je potrebno koristiti s posebnim oprezom u nedonoščadi i male djece zbog nerazvijenosti njihovih bubrega i mogućeg povećanja serumske koncentracije vankomicina. Koncentracije vankomicina u krvi stoga treba pomno pratiti u ovakve djece. Istodobna primjena vankomicina i anestetika je povezana s eritemom i crvenilom nalik crvenilu uzrokovanom histaminom. TakoĎer, istodobna primjena s nefrotoksičnim agensima, kao što su aminoglikozidni antibiotici, NSAIL-i (npr. ibuprofen za zatvaranje ductusa arteriosusa) ili amfotericin B je povezana s povećanim rizikom od nefrotoksičnosti (vidjeti dio 4.5), stoga je potrebno učestalo praćenje serumske razine vankomicina i funkcije bubrega.

60492649817100

Primjena u starijih osoba

Prirodno smanjenje glomerularne filtracije s povećanjem starosne dobi moţe dovesti do povišenih koncentracija vankomicina u serumu ako doza nije prilagoĎena (vidjeti dio 4.2).

Interakcije s anesteticima

Miokardijalna depresija izazvana anestetikom se moţe pojačati uporabom vankomicina. Tijekom anestezije doze moraju biti dobro razrijeĎene i moraju se davati sporo, uz praćenje rada srca. Promjene poloţaja je potrebno odgoditi sve dok infuzija nije gotova, nakon čega je moguća posturalna prilagodba (vidjeti dio 4.5).

Pseudomembranozni enterokolitis

U slučaju teške perzistentne dijareje potrebno je uzeti u obzir mogući nastanak po ţivot opasnog pseudomembranoznog enterokolitisa (vidjeti dio 4.8). Antidijaroici se ne smiju primjenjivati.

Superinfekcije

Dugotrajno korištenje vankomicina moţe rezultirati prekomjernim rastom neosjetljivih mikroorganizama. Neophodno je paţljivo praćenje bolesnika. Ako doĎe do superinfekcije tijekom terapije, potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere.

Peroralna primjena

Intravenska primjena vankomicina nije učinkovita u liječenju infekcije s Clostridium difficile. Vankomicin je za ovu indikaciju potrebno primijeniti kroz usta.

Testiranje kolonizacije Clostridium difficile ili toksina se ne preporučuje u djece mlaĎe od 1 godine zbog visoke stope asimptomatske kolonizacije, osim ako je prisutna teška dijareja u dojenčadi s faktorima rizika za stazu poput Hirschsprungove bolesti, operirane analne atrezije ili drugih teških poremećaja motiliteta. Potrebno je uvijek traţiti drugu etiologiju i dokazati enterokolitis povezan s Clostridium difficile.

Potencijal za sistemsku apsorpciju

Apsorpcija se moţe povećati u bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice ili s pseudomembranoznim kolitisom uzrokovanim s Clostridium difficile. Ovi bolesnici mogu biti izloţeni riziku od razvoja nuspojava, osobito ako istodobno imaju poremećaj funkcije bubrega. Što je veće oštećenje bubrega, to je veći rizik od razvoja nuspojava povezanih s parenteralnom primjenom vankomicina. Potrebno je provoditi praćenje serumskih koncentracija vankomicina u bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice.

Nefrotoksičnost

Potrebno je redovito pratiti funkciju bubrega tijekom liječenja bolesnika s podleţećim oštećenjem funkcije bubrega ili bolesnika koji istodobno primaju terapiju aminoglikozidima ili drugim nefrotoksičnim lijekovima.

Ototoksičnost

Serijska ispitivanja funkcije sluha mogu biti korisna u minimizaciji rizika od ototoksičnosti u bolesnika s podleţećim gubitkom sluha ili koji istodobno primaju terapiju ototoksičnim lijekovima kao što su aminoglikozidi.

Interakcije s antipropulzivima i inhibitorima protonske pumpe

Potrebno je izbjegavati antipropulzive i preispitati uporabu inhibitora protonske pumpe.

Razvoj rezistentnih bakterija

Peroralna primjena vankomicina povećava vjerojatnost nastanka populacije enterokoka rezistentnih na vankomicin u probavnom traktu. Kao posljedica toga preporučuje se racionalna

uporaba peroralnog vankomicina.

8

Istodobna primjena vankomicina i anestetika povezana je s eritemom, histaminu sličnim crvenilom uz osjećaj vrućine i anafilaktoidnim reakcijama (vidjeti dio 4.4).

Izvješća pokazuju da se učestalost dogaĎaja povezanih s infuzijom povećava s istodobnom primjenom anestetika. To se moţe smanjiti primjenom infuzije vankomicina u trajanju od 60 minuta prije uvoĎenja u anesteziju. Kada se primjenjuje tijekom anestezije, doze se moraju razrijediti na 5 mg/ml ili manje i primijeniti polako uz paţljivo praćenje rada srca. Potrebno je odgoditi promjene poloţaja tijela bolesnika do završetka infuzije da bi se omogućila posturalna prilagodba.

Ukoliko se vankomicin primjeni tijekom ili neposredno nakon operacije djelovanje (neuromuskularna blokada) mišićnih relaksanasa (kao što je sukcinilkolin) koji su bili istodobno primijenjeni, moţe se pojačati i produljiti.

Istodobna ili uzastopna, sustavna ili topikalna primjena drugih potencijalno ototoksičnih ili nefrotoksičnih lijekova kao što su amfotericin B, aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, viomicin, cisplatin, diuretici Henleove petlje, piperacilin/tazobaktam i NSAIL, moţe povećati toksičnost vankomicina i, ukoliko se moraju primjenjivati, potrebno je to činiti oprezno i uz prikladno praćenje (vidjeti dio 4.4) (primjenjivo za parenteralni oblik lijeka).

Oralna primjena: Potrebno je razmotriti prekid primjene inhibitora protonske pumpe i antipropulziva u skladu s lokalnim smjernicama za infekciju s Clostridium Difficile.

Trudnoća:

Podaci primjene vankomicina u trudnica su nedostatni. Istraţivanja reproduktivne toksičnosti u ţivotinja nisu otkrila nikakav štetni učinak na plod (vidjeti dio 5.3). MeĎutim, vankomicin prolazi kroz placentu i odreĎeni rizik od ototoksičnosti za plod i novoroĎenče, te takoĎer od nefrotoksičnosti se ne moţe isključiti (vidjeti dio 5.1). Zbog toga se vankomicin u trudnica smije koristiti samo ako je neophodan i nakon paţljive procjene rizika.

Dojenje:

Vankomicinklorid se izlučuje u majčino mlijeko. Potreban je oprez pri primjeni vankomicina u dojilja zbog mogućih nuspojava u dojenčeta (oštećenje mikroflore crijeva s proljevom, kolonizacija kvasnica i moguća senzibilizacija). Ukoliko je primjena vankomicina u majke neophodna, mora se razmotriti prekid dojenja.

Vankomicin nema ili ima zanemariv utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i rada na strojevima.

Saţetak sigurnosnog profila

Najčešće nuspojave su flebitis, pseudoalergijske reakcije i naleti crvenila koţe u gornjem dijelu tijela („sindrom crvenog vrata”), povezane s brzom primjenom vankomicina u venu.

Parenteralni farmaceutski oblici za peroralnu primjenu: Apsorpcija vankomicina iz probavnog trakta je zanemariva. MeĎutim, kod teških upala crijevne sluznice, osobito u kombinaciji s bubreţnom insuficijencijom, moguća je pojava nuspojava koje se javljaju kod parenteralne primjene vankomicina.

6049264141802Teške koţne nuspojave (SCAR), uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu

epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), zabiljeţene su prilikom liječenja vankomicinom (vidjeti dio 4.4).

Tablični popis nuspojava

Nuspojave su navedene po padajućoj ozbiljnosti unutar svake klasifikacije učestalosti.

Nuspojave navedene u nastavku prikazane su prema MedDRA klasifikaciji organskih sustava i učestalosti:

Vrlo često (≥ 1/10); često (≥ 1/100 i <1/10); manje često (≥ 1/1000 i <1/100); rijetko (≥ 1/10 000 i <1/1000); vrlo rijetko (<1/10 000), nepoznato (ne moţe se procijeniti iz dostupnih podataka).

1109776-1907032Poremećaji bubrega i mokraćnog sustava: Često Bubreţna insuficijencija primarno manifestirana povećanim serumskim kreatininom i serumskom urejom Rijetko Intersticijski nefritis, akutno zatajenje bubrega Nepoznato Akutna tubularna nekroza Opći poremećaji i reakcije na mjestu primjene: Često Flebitis, crvenilo koţe gornjeg dijela tijela i lica Rijetko Vrućica uzrokovana lijekom, drhtanje, bol i spazam prsnih i leĎnih mišića

Opis odabranih nuspojava

1Reverzibilna neutropenija obično počinje jedan tjedan ili više nakon početka intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g.

2Tijekom ili neposredno nakon brze infuzije moţe doći do anafilaktičkih/anafilaktoidnih reakcija, uključujući zviţdanje u plućima (pri disanju). Reakcije se smiruju nakon prestanka primjene, obično izmeĎu 20 minuta i 2 sata. Vankomicin je potrebno primijeniti sporo infuzijom (vidjeti dijelove 4.2 i 4.4). Nakon intramuskularne injekcije moţe se pojaviti nekroza.

3Tinitus, koji moţe prethoditi početku gluhoće, potrebno je smatrati znakom za prekid liječenja.

4Ototoksičnost je prvenstveno prijavljena u bolesnika koji su primili veliku dozu vankomicina ili su se istodobno liječili drugim ototoksičnim lijekom, primjerice aminoglikozidom, ili u bolesnika s već postojećom smanjenom funkcijom bubrega ili sluha.

Pedijatrijska populacija

Sigurnosni profil je generalno konzistentan kod primjene u djece i odraslih bolesnika. Nefrotoksičnost je opisana u djece, obično kod istodobne primjene s drugim nefrotoksičnim lijekovima kao što su aminoglikozidi.

Prijavljivanje sumnji na nuspojavu

1062532482749Nakon dobivanja odobrenja lijeka, vaţno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih radnika se traţi da prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava za prijavu nuspojava: navedenog u

Preporučuje se potporna njega, uz odrţavanje glomerularne filtracije.

Vankomicin se slabo odstranjuje iz krvi hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom. Zabiljeţeno je da hemoperfuzija primjenom smole Amberlit XAD-4 pokazuje ograničenu korist.

Farmakoterapijska skupina: pripravci za liječenje bakterijskih infekcija za sustavnu primjenu, glikopeptidni antimikrobici, ATK oznaka: J01XA01

Mehanizam djelovanja

Vankomicin je triciklički glikopeptidni antibiotik koji inhibira sintezu stanične stijenke u osjetljivim bakterijama vezivanjem visokim afinitetom na D-alanil-D-alaninski kraj prekursorskih jedinica stanične stijenke. Lijek je sporo baktericidan za mikroorganizme koji se dijele. Osim toga, ometa propusnost bakterijske stanične membrane i sintezu RNK.

Farmakokinetički/farmakodinamički odnos

Vankomicin pokazuje aktivnost neovisnu o koncentraciji s površinom ispod krivulje koncentracije (AUC) podijeljenom s minimalnom inhibitornom koncentracijom (MIK) ciljnog organizma kao primarnim prediktivnim parametrom djelotvornosti. Na temelju in vitro podataka, u ţivotinja i ograničenih podataka u ljudi, AUC/MIK omjer = 400 je utvrĎen kao PK/PD cilj kako bi se postigla klinička učinkovitost vankomicina. Da bi se postigao ovaj odnos kada su MIK-ovi ≥ 1,0 mg/l, potrebno je doziranje u gornjem rasponu i visoke najniţe koncentracije u serumu (15-20 mg/l) (vidjeti dio 4.2).

Mehanizam rezistencije

Stečena rezistencija na glikopeptide najčešća je kod enterokoka i temelji se na usvajanju različitih kompleksa van gena koji modificiraju D-alanil-D-alaninski dio u D-alanil-D-laktatni ili D-alanil-D-serinski koji slabo veţu vankomicin. U nekim zemljama opaţeno je povećanje broja slučajeva rezistencije posebno kod enterokoka; multirezistentni sojevi Enterococcus faecium su posebno alarmantni.

Van geni se rijetko pronalaze u vrsti Staphylococcus aureus, gdje promjene u strukturi stanične stijenke rezultiraju „srednjom” osjetljivošću koja je najčešće heterogena. Prijavljeni su takoĎer i sojevi stafilokoka rezistentni na meticilin (MRSA) sa smanjenom osjetljivošću na vankomicin. Smanjena osjetljivost ili rezistencija na vankomicin kod stafilokoka nije sasvim razjašnjena. Potrebno je nekoliko genetičkih elemenata i višestrukih mutacija.

Ne postoji kriţna rezistencija izmeĎu vankomicina i drugih skupina antibiotika. MeĎutim, poznata je pojava kriţne rezistencije s drugim glikopeptidnim antibioticima, kao što je teikoplanin. Sekundarni razvoj rezistencije tijekom terapije je rijedak.

Sinergizam

Kombinacija vankomicina s aminoglikozidnim antibioticima ima sinergistički učinak protiv mnogih sojeva Staphylococcus aureus, ne-enterokokne skupine D-streptokoka, enterokoka i streptokoka iz skupine Viridans. Kombinacija vankomicina s cefalosporinima ima sinergistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus epidermidis rezistentnih na oksacilin, a kombinacija vankomicina s rifampicinom ima sinergistički učinak protiv Staphylococcus epidermidis i djelomični sinergistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus aureus. S obzirom da vankomicin u kombinaciji s cefalosporinima takoĎer moţe imati antagonistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus epidermidis i u kombinaciji s rifampicinom protiv nekih sojeva Staphylococcus aureus, korisno je napraviti prethodno testiranje sinergizma.

Potrebno je uzeti uzorke za bakterijske kulture kako bi se mogli izolirati i identificirati uzročnici i odrediti njihovu osjetljivost na vankomicin.

Granične vrijednosti ispitivanja osjetljivosti

Vankomicin je djelotvoran protiv gram-pozitivnih bakterija, kao što su stafilokoki, streptokoki, enterokoki, pneumokoki i klostridije. Gram-negativne bakterije su rezistentne.

6049264783263Prevalencija stečene rezistencije za odreĎene vrste moţe se razlikovati geografski i vremenski, stoga su poţeljni lokalni podaci o rezistenciji, posebice kod liječenja teških infekcija. Ako postoji sumnja u učinkovitost vankomicina barem kod nekih tipova infekcija, temeljena na podacima o lokalnoj prevalenciji rezistencije, potrebno je potraţiti savjet stručnjaka. Ovi podaci daju samo pribliţne smjernice o vjerojatnosti da su mikroorganizmi osjetljivi na vankomicin.

6049264981710010655809687255

Granične vrijednosti minimalne inhibitorne koncentracije (MIK) koje je odredilo Europsko povjerenstvo za ispitivanje antimikrobne osjetljivosti (EUCAST) su sljedeće:

1284223-1181706 Osjetljivi Rezistentni Staphylococcus aureus1 ≤ 2 mg/l > 2 mg/l Koagulaza-negativni stafilokoki1 ≤ 4 mg/l > 4 mg/l Enterococcus spp. ≤ 4 mg/l > 4 mg/l Streptokoki skupine A, B, C i G ≤ 2 mg/l > 2 mg/l Streptococcus pneumoniae ≤ 2 mg/l > 2 mg/l Gram-pozitivni anaerobi ≤ 2 mg/l > 2 mg/l 1 S. aureus s vrijednostima MIK-a za vankomicin koji iznosi 2 mg/l su na granici distribucije divljeg tipa i moţe doći do smanjenog kliničkog odgovora.

1065580-4544217Vrste koje su obično osjetljive Gram-pozitivne Enterococcus faecalis Staphylococcus aureus meticilin-rezistentni Staphylococcus aureus koagulaza-negativni Staphylococci Streptococcus spp. Streptococcus pneumoniae Enteroccocus spp. Staphylococcus spp. Anaerobne vrste Clostridium spp. s izuzećem Clostridium innocuum Eubacterium spp. Peptostreptococcus spp. Vrste kod kojih stečena rezistencija moţe predstavljati problem Enterococcus faecium Vrste koje su uroĎeno rezistentne Sve gram-negativne bakterije Gram-pozitivne aerobne vrste Erysipelothrix rhusiopathiae, Heterofermentative Lactobacillus, Leuconostoc spp Pediococcus spp. Anaerobne vrste Clostridium innocuum Pojava rezistencije na vankomicin se razlikuje od bolnice do bolnice, stoga je potrebno kontaktirati lokalni mikrobiološki laboratorij za relevantne informacije.

Apsorpcija

Vankomicin se primjenjuje intravenski za liječenje sustavnih infekcija.

Kod bolesnika s normalnom funkcijom bubrega, intravenska infuzija višekratnih doza od 1 g vankomicina (15 mg/kg) tijekom 60 minuta postiţe pribliţne prosječne koncentracije u plazmi od 50 – 60 mg/l odmah, 20 – 25 mg/l 2 sata nakon završetka infuzije i 5 – 10 mg/l 11 sati nakon završetka primjene infuzije. Razine u plazmi dobivene nakon višekratnih doza su slične onima

13

koje se postiţu nakon jednokratne doze.

Vankomicin se obično ne apsorbira u krv nakon primjene kroz usta. MeĎutim, moţe doći do apsorpcije nakon peroralne primjene u bolesnika s (pseudomembranoznim) kolitisom. Ovo moţe dovesti do nakupljanja vankomicina u bolesnika s postojećim oštećenjem funkcije bubrega.

Distribucija

Volumen distribucije je oko 60 l/1,73 m2 površine tijela. Pri serumskim koncentracijama vankomicina od 10 mg/l do 100 mg/l vezanje lijeka na proteine plazme je pribliţno 30 – 55 %, mjereno ultrafiltracijom.

Vankomicin lako prolazi kroz placentu i distribuira se u krv pupčane vrpce. Kod neupaljenih moţdanih ovojnica, vankomicin prolazi krvno-moţdanu barijeru samo u maloj mjeri.

Biotransformacija

Metabolizam lijeka je vrlo mali. Nakon parenteralne primjene izlučuje se gotovo u potpunosti kao mikrobiološki aktivna tvar (pribl. 75 – 90 % u 24 sata) glomerularnom filtracijom putem bubrega.

Eliminacija

Poluvijek izlučivanja vankomicina je 4 do 6 sati u bolesnika s normalnom funkcijom bubrega i 2,2 – 3 sata u djece. Klirens plazme je oko 0,058 l/kg/h, a klirens bubrega oko 0,048

l/kg/h. Tijekom prva 24 sata pribliţno 80 % primijenjene doze vankomicina izlučuje se putem mokraće glomerularnom filtracijom. Bubreţna disfunkcija odgaĎa izlučivanje vankomicina. U anefričnih bolesnika prosječan poluvijek je 7,5 dana. Zbog ototoksičnosti vankomicina potrebno je u takvim slučajevima uz liječenje pratiti koncentracije u plazmi.

Izlučivanje putem ţuči je beznačajno (manje od 5 % doze).

Iako se vankomicin ne eliminira učinkovito hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom, bilo je prijava o povećanom klirensu vankomicina hemoperfuzijom i hemofiltracijom.

Nakon primjene kroz usta samo dio primijenjene doze se izdvoji u mokraći. Suprotno tome, visoke koncentracije vankomicina pronaĎene su u stolici (> 3100 mg/kg s dozama od 2 g/dan).

Linearnost/nelinearnost

Koncentracija vankomicina uglavnom se povećava proporcionalno s povećanjem doze. Koncentracije u plazmi tijekom višekratnog doziranja su slične onima nakon primjene jednokratne doze.

Posebne populacije

Bolesnici s oštećenjem funkcije bubrega

Vankomicin se primarno eliminira glomerularnom filtracijom. U bolesnika s oslabljenom funkcijom bubrega terminalni poluvijek eliminacije vankomicina je produljen, a ukupni klirens smanjen.

Posljedično je potrebno izračunati optimalnu dozu u skladu s preporukama za doziranje navedenima u dijelu 4.2 Doziranje i način primjene.

Bolesnici s oštećenjem funkcije jetre

Farmakokinetika vankomicina ne mijenja se u bolesnika s oštećenjem funkcije jetre.

Trudnice

6049264302011Moţe biti potrebno značajno povećanje doze kako bi se postigla terapijska serumska koncentracija u trudnica (vidjeti dio 4.6).

U kontroliranom kliničkom ispitivanju, procjenjivan je potencijal ototoksičnih i nefrotoksičnih učinaka vankomicinklorida na dojenčad, kod primjene u trudnica za liječenje ozbiljnih stafilokoknih infekcija kod intravenske zlouporabe lijeka. Vankomicinklorid je naĎen u krvi iz pupkovine. Nije zamijećen senzorni gubitak sluha ili nefrotoksičnost povezana s primjenom vankomicina. Jedno dojenče, čija je majka primala vankomicin u trećem tromjesečju, doţivjelo je provodni gubitak sluha koji se nije pripisao primjeni vankomicina. S obzirom da se vankomicin primjenjivao samo u drugom i trećem tromjesečju trudnoće, nije poznato da li uzrokuje oštećenje fetusa.

Bolesnici s prekomjernom tjelesnom težinom

Distribucija vankomicina moţe biti promijenjena u bolesnika s prekomjernom tjelesnom teţinom zbog povećanja volumena distribucije, bubreţnog klirensa i mogućih promjena u vezanju na proteine plazme. U toj subpopulaciji pronaĎene su serumske koncentracije vankomicina više od očekivanih u zdravih muških odraslih osoba (vidjeti dio 4.2).

Pedijatrijska populacija

PK vankomicina pokazuje široku interindividualnu varijabilnost u nedonoščadi i novoroĎenčadi roĎene u terminu. U novoroĎenčadi, nakon intravenske primjene, volumen distribucije vankomicina varira izmeĎu 0,38 i 0,97 l/kg, slično vrijednostima u odraslih osoba, a klirens varira izmeĎu 0,63 i 1,4 ml/kg/min. Poluvijek varira izmeĎu 3,5 i 10 sati i dulji je nego u odraslih, odraţavajući uobičajene niţe vrijednosti klirensa u novoroĎenčadi.

U dojenčadi i starije djece volumen distribucije je u rasponu od 0,26 do 1,05 l/kg, dok klirens varira izmeĎu 0,33 – 1,87 ml/kg/min.

Iako dugotrajna ispitivanja na ţivotinjama nisu provedena za procjenu karcinogenog potencijala, u standardnim laboratorijskim testovima nije naĎen mutageni potencijal. Ispitivanja teratogenosti provedena su u štakora pri 5 puta većim dozama od humanih doza, te u kunića pri 3 puta većim dozama od humanih doza i nisu dokazala štetne učinke vankomicina na fetus.

Nema.

Otopina vankomicina ima nizak pH, što moţe izazvati kemijsku ili fizikalnu nestabilnost kada se pomiješa s drugim tvarima. Treba izbjegavati miješanje s alkalnim otopinama.

Mješavine otopina vankomicina i beta-laktamskih antibiotika su pokazale fizikalnu inkompatibilnost. Mogućnost precipitacije raste kod većih koncentracija vankomicina. Preporuča se ispiranje intravenskih linija izmeĎu primjena tih antibiotika. TakoĎer se preporuča razrjeĎenje otopine vankomicina na 5 mg/ml i niţe.

Iako intravitrealna injekcija nije odobrena kao put primjene vankomicina, zabiljeţena je precipitacija nakon intravitrealne primjene vankomicina i ceftazidima za endoftalmitis uz upotrebu odvojenih štrcaljki i igala. Precipitati su se postupno razgradili što je dovelo do potpunog čišćenja vitrealne šupljine i poboljšanja vida kroz 2 mjeseca.

6049264112492

Ovaj se lijek ne smije miješati s drugim lijekovima, osim onih navedenih u dijelu 6.6.

Prašak: 3 godine.

Rekonstituirana otopina:

Otopina rekonstituirana pomoću vode za injekciju je stabilna 24 sata pri temperaturi 2 °C – 8 °C. S mikrobiološkog stajališta pripremljena otopina lijeka se mora primijeniti odmah.

RazrijeĎena otopina:

Kemijska i fizikalna stabilnost dokazana je kako slijedi:

- 8 sati pri 25 °C nakon rekonstitucije i daljnjeg razrjeĎenja otopinom natrijevog klorida 9 mg/ml (9%) ili otopinom glukoze 50 mg/ml (5%);

- 4 dana pri 2-8 °C nakon rekonstitucije i daljnjeg razrjeĎenja otopinom Ringerovog laktata i otopinom Ringerovog acetata;

- 14 dana pri 2-8 °C nakon rekonstitucije i daljnjeg razrjeĎenja otopinom natrijevog klorida 9 mg/ml (9%) ili otopinom glukoze 50 mg/ml (5%).

S mikrobiološkog stajališta pripremljena otopina lijeka se mora primijeniti odmah.

Prašak u originalnom pakiranju: Čuvati na temperaturi ispod 25 °C.

Za uvjete čuvanja rekonstituiranog i razrijeĎenog lijeka, vidjeti dio 6.3.

Vankomicin AptaPharma 500 mg: bezbojne prozirne staklene bočice vrste I od 10 ml s klorbutilnim gumenim čepom tipa I i bijelom aluminijskom i polipropilenskom kapicom sa samoljepljivom identifikacijskom markicom.

Vankomicin AptaPharma 1000 mg: bezbojne prozirne staklene bočice vrste I od 20 ml s klorbutilnim gumenim čepom tipa I i plavom aluminijskom i polipropilenskom kapicom sa samoljepljivom identifikacijskom markicom.

Pakiranje sadrţi 1 ili 10 bočica.

Na trţištu se ne moraju nalaziti sve veličine pakiranja.

Samo za jednokratnu upotrebu. Neiskorišteni lijek se mora baciti.

Prije primjene, prašak se mora rekonstituirati, a dobiveni koncentrat razrijediti.

Priprema rekonstituirane otopine

Vankomicin AptaPharma 500 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju Otopite prašak u 10 ml sterilne vode za injekciju.

Vankomicin AptaPharma 1000 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju Otopite prašak u 20 ml sterilne vode za injekciju.

6049264144995

Jedan ml rekonstituirane otopine sadrţi 50 mg vankomicina.

Izgled rekonstituirane otopine

Nakon rekonstitucije otopina je bistra i bezbojna, bez vidljivih čestica. Nakon rekonstitucije pH otopine je izmeĎu 2,5 – 4,5.

Za uvjete čuvanja rekonstituiranog lijeka, vidjeti dio 6.3.

POTREBNO JE DALJNJE RAZRJEĐIVANJE. Vidjeti upute koje su niţe navedene:

Priprema konačne razrijeĎene otopine za infuziju

Preporučeni način primjene je intermitentna infuzija.

Vankomicin AptaPharma 500 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju

Rekonstituirana otopina koja sadrţi 500 mg vankomicina mora se razrijediti s najmanje 100 ml otopine za razrjeĎivanje.

Vankomicin AptaPharma 1000 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju

Rekonstituirana otopina koja sadrţi 1000 mg vankomicina mora se razrijediti s najmanje 200 ml otopine za razrjeĎivanje.

Prikladne otopine za razrjeĎivanje su:  natrijev klorid 9 mg/ml (0,9%)  otopina glukoze 50 mg/ml (5%)  otopina Ringerovog laktata

 otopina Ringerovog acetata

Ţeljena doza se mora primijeniti sporom intravenskom infuzijom tijekom najmanje 60 minuta. Ukoliko se primijeni tijekom kraćeg razdoblja ili u većoj koncentraciji, postoji mogućnost pojave značajne hipotenzije u kombinaciji s tromboflebitisom. Brzo doziranje takoĎer moţe prouzročiti nalete crvenila i prolazni osip po vratu i ramenima.

Kontinuirana infuzija (treba primijeniti samo ukoliko intermitentna infuzija nije provediva)

U dovoljno veliki volumen otopine natrijevog klorida 9 mg/ml (0,9%), otopine glukoze 50 mg/ml (5%), otopine Ringerovog laktat ili otopine Ringerovog acetata treba dodati:

 dvije do četiri bočice vankomicina od 500 mg (1-2 g) ili  jednu do dvije bočice vankomicina od 1000 mg (1-2 g)

kako bi se intravenoznim dripom polako primijenila ţeljena dnevna doza kroz period od 24 sata.

Preporučene koncentracije ne prelaze 5 mg/ml. U bolesnika kod kojih je unos tekućine ograničen, moţe se upotrijebiti koncentracija do 10 mg/ml (vidjeti dio 4.2).

Jedna doza se mora primijeniti brzinom od najviše 10 mg/min.

Za uvjete čuvanja razrijeĎene otopine lijeka pogledajte dio 6.3, Rok valjanosti. Prije primjene, rekonstituiranu i razrijeĎenu otopinu treba vizualno provjeriti na vidljive čestice i promjenu boje. Smije se primijeniti samo bistra i bezbojna otopina bez vidljivih čestica.

Peroralna primjena

Moţe se koristiti sadrţaj bočice od 500 mg za parenteralnu primjenu. Moţe se koristiti sadrţaj bočice od 1000 mg za parenteralnu primjenu. Kod primjene otopini se mogu dodati sirupi kako bi se poboljšao okus.

Odlaganje:

Neiskorišteni lijek ili otpadni materijal potrebno je zbrinuti sukladno nacionalnim propisima.

Vankomicin je antibiotik koji pripada skupini glikopeptidnih antibiotika. Vankomicin djeluje tako što uništava odreĎene bakterije koje uzrokuju infekcije.

Vankomicin se primjenjuje u svim dobnim skupinama u obliku infuzije za liječenje sljedećih ozbiljnih infekcija:

- Infekcije kože i potkožnih tkiva

- Infekcije kostiju i zglobova

- Infekciju pluća poznatu kao „upala pluća ili pneumonija”

- Infekciju pluća poznatu kao „upala pluća ili pneumonija“ koja je stečena u bolnici, uključujući i pneumoniju povezanu s respiratorom

- Infekcije sloja koji oblaže unutrašnjost srca (endokarditis) i za sprječavanje endokarditisa u bolesnika koje je potrebno podvrgnuti većim kirurškim zahvatima

Vankomicin se može primijeniti kroz usta u odraslih i djece za liječenje infekcije sluznice tankog i debelog crijeva s oštećenjem sluznice (pseudomembranozni kolitis) uzrokovane bakterijom Clostridium difficile.

Od vankomicin praška se priprema otopina za infuziju ili otopina za primjenu kroz usta.

Nemojte primjenjivati Vankomicin AptaPharma:  ako ste alergični na vankomicin

 intramuskularno zbog rizika od nekroze na mjestu primjene.

Upozorenja i mjere opreza

Obratite se svom liječniku, bolničkom ljekarniku ili medicinskoj sestri prije nego započnete liječenje lijekom Vankomicin AptaPharma ako:

 ste ikada nakon uzimanja vankomicina razvili teški kožni osip ili ljuštenje kože, stvaranje

 ste imali prethodnu alergijsku reakciju na teikoplanin jer to bi moglo značiti da ste alergični i na vankomicin

 imate poremećaj sluha, pogotovo ako ste starija osoba (možda će biti potrebno napraviti ispitivanje sluha tijekom liječenja)

 imate poremećaj funkcije bubrega (morat ćete napraviti krvne pretrage i ispitati funkciju bubrega tijekom liječenja)

 umjesto kroz usta primate vankomicin u venu za liječenje proljeva povezanog s infekcijom s Clostridium difficile.

Ozbiljne kožne nuspojave, uključujući Stevens-Johnsonov sindrom, toksičnu epidermalnu nekrolizu, reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), prijavljene su prilikom liječenja vankomicinom. Prestanite s primjenom vankomicina i odmah zatražite medicinsku pomoć ako primijetite bilo kakve simptome opisane u dijelu 4.

Obratite se Vašem liječniku, bolničkom ljekarniku ili medicinskoj sestri tijekom liječenja vankomicinom ako:

 primate vankomicin tijekom duljeg perioda (možda ćete morati napraviti pretrage krvi, jetre i bubrega tijekom liječenja)

 ste stariji od 65 godina (liječnik će možda morati prilagoditi dozu)  razvijete bilo kakvu reakciju kože tijekom liječenja

 imate teški ili dugotrajni proljev tijekom ili nakon liječenja vankomicinom, odmah se obratite liječniku jer isto može biti znak upale crijeva (pseudomembranozni kolitis) koja se može pojaviti nakon liječenja antibioticima.

Zabilježene su ozbiljne nuspojave koje mogu dovesti do gubitka vida nakon injiciranja vankomicina u oko.

Djeca

Vankomicin je potrebno koristiti s posebnom pažnjom u nedonoščadi i male djece jer njihovi bubrezi nisu u potpunosti razvijeni pa može doći do nakupljanja vankomicina u krvi. Razine vankomicina u krvi u takve djece će stoga možda biti potrebno kontrolirati.

Drugi lijekovi i Vankomicin AptaPharma

Obavijestite svog liječnika ili ljekarnika ili medicinsku sestru ako uzimate ili nedavno ste uzeli ili biste mogli uzeti bilo koje druge lijekove. Povrh toga, nemojte uzimate bilo koji novi lijek bez dogovora sa svojim liječnikom.

Sljedeći lijekovi mogu imati meĎudjelovanja s lijekom Vankomicin AptaPharma ukoliko ih uzimate istovremeno za liječenje:

 infekcija uzrokovanih bakterijama

(streptomicin, neomicin, gentamicin, kanamicin, amikacin, bacitracin, tobramicin, polimiksin B, kolistin)  tuberkuloze (viomicin)

 gljivičnih infekcija (amfotericin B)  raka (cisplatin)

i

 lijekovi za relaksaciju mišića tijekom anestezije  anestetici (ako trebate primiti opću anesteziju)

 inhibitori protonske pumpe

 lijekovi za usporavanje motiliteta crijeva (lijekovi za ublažavanje simptoma proljeva)  diuretici (lijekovi protiv zadržavanja vode u tijelu)

 nesteroidni protuupalni lijekovi (lijekovi za liječenje upale, blage do umjerene boli i vrućice)

Liječnik će možda napraviti pretragu krvi i prilagoditi dozu ukoliko se vankomicin daje istovremeno s drugim lijekovima.

Istodobna primjena vankomicina i anestetika je povezana s crvenilom kože (eritem) i alergijskim reakcijama u djece. Slično tome, istodobna primjena s drugim lijekovima, kao što su aminoglikozidni antibiotici, nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAIL, npr. ibuprofen) ili amfotericin B (lijek za gljivične infekcije) može povećati rizik od oštećenja bubrega i stoga će možda biti potrebne češće pretrage krvi i bubrega.

Trudnoća, dojenje i plodnost

Trudnoća

Ako ste trudni, mislite da biste mogli biti trudni ili planirate trudnoću, obratite se svom liječniku prije nego uzmete ovaj lijek. Vankomicin AptaPharma se može davati tijekom trudnoće i dojenja samo ako je nužno potreban. Vaš će liječnik odlučiti da li trebate primiti Vankomicin AptaPharma.

Dojenje

Obavijestite svog liječnika ukoliko dojite budući da Vankomicin AptaPharma prelazi u mlijeko. Vaš će liječnik odlučiti je li zaista potrebno da primite vankomicin ili trebate prekinuti dojenje.

Upravljanje vozilima i strojevima

Vankomicin ima zanemariv utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i rada na strojevima.

Medicinsko osoblje će primjenjivati vankomicin za vrijeme Vašeg boravka u bolnici. Vaš liječnik će odlučiti koliko ovog lijeka trebate primiti svaki dan i koliko dugo će liječenje trajati.

Doziranje

Primijenjena doza ovisi o:  Vašim godinama,

 Vašoj tjelesnoj težini,

 infekcijama od kojih bolujete,  funkciji bubrega,

 funkciji sluha,

 drugim lijekovima koje uzimate.

Primjena u venu

Odrasli i adolescenti (od 12 godina i stariji)

Doza će se izračunati prema Vašoj tjelesnoj težini. Uobičajena doza za infuziju je 15 do 20 mg na svaki kilogram tjelesne težine. Obično se daje svakih 8 do 12 sati. U nekim slučajevima Vaš liječnik može odlučiti primijeniti početnu dozu do 30 mg na svaki kilogram tjelesne težine. Najveća doza ne smije prijeći 2 g po dozi.

Primjena u djece

Djeca u dobi od jednog mjeseca do 12 godina

Doza će se izračunati prema tjelesnoj težini. Uobičajena doza infuzije je 10 do 15 mg na svaki kilogram tjelesne težine. Obično se daje svakih 6 sati.

Nedonoščad i novorođenčad rođena u terminu (od 0 do 27 dana starosti)

Doza će se izračunati prema postmenstrualnoj dobi (vrijeme izmeĎu prvog dana posljednje menstruacije i poroĎaja (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo od poroĎaja (postnatalna dob)).

Za starije osobe, trudnice i bolesnike s poremećajem rada bubrega, uključujući i one na dijalizi, možda će biti potrebna drugačija doza.

Primjena kroz usta

Odrasli i adolescenti (od 12 godina i stariji)

Preporučena doza je 125 mg svakih 6 sati. U nekim slučajevima Vaš liječnik može odlučiti primijeniti

veću dnevnu dozu do 500 mg svakih 6 sati. Najveća dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Ako ste prije imali druge epizode (infekcije sluznice crijeva), možda će biti potrebne različite doze i različito trajanje terapije.

Primjena u djece

Novorođenčad, dojenčad i djeca mlađa od 12 godina

Preporučena doza je 10 mg na svaki kilogram tjelesne težine. Obično se daje svakih 6 sati. Najveća dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Postupak primjene

Intravenska infuzija znači da lijek protječe iz infuzijske boce ili vrećice kroz cijev u jednu od Vaših krvnih žila i u Vaše tijelo. Vaš liječnik ili medicinska sestra će uvijek primijeniti vankomicin u krv, a ne u mišiće.

Vankomicin će se davati u venu tijekom najmanje 60 minuta.

Ako je namijenjen za liječenje bolesti probavnog trakta (tzv. pseudomembranozni kolitis), lijek mora biti primijenjen kao svježe pripremljena otopina za oralnu uporabu (uzet ćete lijek kroz usta).

Trajanje liječenja

Duljina liječenja ovisi o infekciji od koje bolujete i može trajati nekoliko tjedana.

Trajanje terapije može biti različito ovisno o individualnom odgovoru bolesnika na liječenje. Tijekom liječenja možda ćete morati napraviti krvne pretrage i biti zamoljeni za davanje uzorka mokraće i moguće ispitivanje funkcije sluha kako bi se utvrdili znakovi mogućih nuspojava.

Ako primite više lijeka Vankomicin AptaPharma nego što ste trebali

Ovaj lijek ćete dobiti u bolnici te nije vjerojatno da ćete dobiti preveliku ili premalu dozu. MeĎutim, odmah se obratite liječniku ili medicinskoj sestri ako imate nekih nedoumica.

Ako imate bilo kakvih pitanja u vezi s primjenom ovog lijeka, obratite se svom liječniku ili medicinskoj sestri.

Kao i svi lijekovi, ovaj lijek može uzrokovati nuspojave iako se one neće pojaviti kod svakoga.

Vankomicin može uzrokovati alergijske reakcije, iako su ozbiljne alergijske reakcije (anafilaktički šok) rijetke. Odmah obavijestite svog liječnika u slučaju iznenadnog zviždanja pri disanju, otežanog disanja, crvenila kože na gornjem dijelu tijela, osipa ili svrbeža.

Ako primijetite bilo koje od sljedećih simptoma, potrebno je prestati s primjenom vankomicina i odmah zatražiti medicinsku pomoć:

• crvenkaste mrlje na trupu u ravnini kože, u obliku mete ili kružnog oblika, često s mjehurićima u središtu, ljuštenje kože, čireve u ustima, grlu, nosu, genitalijama i očima. Ovim ozbiljnim kožnim osipima mogu prethoditi vrućica i simptomi slični gripi (Stevens-Johnsonov sindrom i toksična epidermalna nekroliza)

• rašireni osip, visoka tjelesna temperatura i povećani limfni čvorovi (DRESS sindrom ili sindrom preosjetljivosti na lijek)

• crveni, ljuskavi rašireni osip s kvrgama ispod kože i mjehurićima popraćen vrućicom na početku liječenja (akutna generalizirana egzantematozna pustuloza)

Apsorpcija vankomicina iz probavnog trakta je zanemariva. MeĎutim, ako bolujete od upalnog poremećaja probavnog trakta, osobito ako istodobno imate poremećaj funkcije bubrega, mogu se pojaviti nuspojave koje se javljaju prilikom primjene vankomicina infuzijom.

Česte nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 10 osoba):  pad krvnog tlaka

 nedostatak zraka, piskutavo disanje (visoki zvuk koji nastaje zbog začepljenog protoka zraka u gornjem M E D

 osip i upala sluznice usta, svrbež, osip koji svrbi, koprivnjača

 poremećaji funkcije bubrega koji se primarno mogu otkriti krvnim pretragama  crvenilo kože gornjeg dijela tijela i lica, upala vene

Manje česte nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 100 osoba):  privremeni ili trajni gubitak sluha

Rijetke nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 1000 osoba):

 smanjenje broja bijelih krvnih stanica, crvenih krvnih stanica i trombocita (krvne stanice odgovorne za zgrušavanje krvi)

 povećanje broja nekih bijelih krvnih stanica u krvi  gubitak ravnoteže, zvonjava u ušima, omaglica

 upala krvnih žila  mučnina

 upala bubrega i zatajenje bubrega  bol u mišićima prsnog koša i leĎa  vrućica, zimica

Vrlo rijetke nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 10 000 osoba):

 iznenadna pojava teške alergijske reakcije kože s prhutanjem, stvaranjem mjehura i ljuštenjem kože. može biti povezano s visokom temperaturom i bolovima u zglobovima

 srčani zastoj

 upala crijeva koja uzrokuje bol u trbuhu i proljev koji može sadržavati krv

Nepoznato (učestalost se ne može procijeniti iz dostupnih podataka):  povraćanje, proljev

 smetenost, omamljenost, nedostatak energije, oticanje, zadržavanje tekućine, smanjeno izlučivanje mokraće

 osip s oticanjem ili bolovima iza ušiju, u vratu, preponama, ispod brade i pazuha (natečeni limfni čvorovi), poremećene vrijednosti krvnih pretraga i testova jetrene funkcije

 osip sa stvaranjem mjehura i vrućica.

Prijavljivanje nuspojava

Ako primijetite bilo koju nuspojavu, potrebno je obavijestiti liječnika, ljekarnika ili medicinsku sestru. To uključuje i svaku moguću nuspojavu koja nije navedena u ovoj uputi. Nuspojave možete prijaviti izravno putem nacionalnog sustava za prijavu nuspojava: . Prijavljivanjem nuspojava možete pridonijeti u procjeni sigurnosti ovog lijeka.

Prije rekonstitucije:

Čuvati na temperaturi ispod 25 °C.

Lijek čuvajte izvan pogleda i dohvata djece

Ovaj lijek se ne smije upotrijebiti nakon isteka roka valjanosti navedenog na naljepnici i kutiji iza oznake „EXP“. Rok valjanosti odnosi se na zadnji dan navedenog mjeseca.

Ovaj lijek se ne smije upotrijebiti ako primijetite da je otopina zamućena ili sadrži vidljive čestice.

Nikada nemojte nikakve lijekove bacati u otpadne vode ili kućni otpad. Pitajte svog ljekarnika kako baciti lijekove koje više ne koristite. Ove će mjere pomoći u očuvanju okoliša.

Stabilnost rekonstituirane i dalje razrijeĎene otopine lijeka je navedena dolje u podacima za zdravstvene

radnike.

Što Vankomicin AptaPharma sadrži

Djelatna tvar je vankomicin (u obliku vankomicinklorida).

Vankomicin AptaPharma 500 mg

Jedna bočica sadrži 500 mg vankomicinklorida što odgovara 500 000 IU vankomicina.

Vankomicin AptaPharma 1000 mg

Jedna bočica sadrži 1000 mg vankomicinklorida što odgovara 1 000 000 IU vankomicina.

Kako Vankomicin AptaPharma izgleda i sadržaj pakiranja

Vankomicin AptaPharma 500 mg pakiran je u bezbojne prozirne staklene bočice vrste I od 10 ml s klorbutilnim gumenim čepom i bijelom aluminijskom i polipropilenskom kapicom sa samoljepljivom identifikacijskom markicom.

Vankomicin AptaPharma 1000 mg pakiran je u bezbojne prozirne staklene bočice vrste I od 20 ml s klorbutilnim gumenim čepom i plavom aluminijskom i polipropilenskom kapicom sa samoljepljivom identifikacijskom markicom.

Pakiranje sadrži 1 ili10 bočica.

Na tržištu se ne moraju nalaziti sve veličine pakiranja.

Vankomicin AptaPharma 500 mg:

Nakon rekonstitucije s 10 ml vode za injekciju, koncentrat za otopinu sadrži 50 mg/ml vankomicina, a nakon daljnjeg razrjeĎenja otopina sadrži 5 mg/ml vankomicina.

Vankomicin AptaPharma 1000 mg:

Nakon rekonstitucije s 20 ml vode za injekciju, koncentrat za otopinu sadrži 50 mg/ml vankomicina, a nakon daljnjeg razrjeĎenja otopina sadrži 5 mg/ml vankomicina.

Nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet Apta Medica Internacional d.o.o.

Likozarjeva ul.6 Ljubljana

1000, Slovenija

ProizvoĎač

Laboratorio Reig Jofré SA Gran Capità, 10

08970 SANT JOAN DESPÍ, (Barcelona) Španjolska

Predstavnik nositelja odobrenja za Republiku Hrvatsku Medicopharmacia d.o.o.

Ulica Pere Budmanija 5 10 000 Zagreb, Hrvatska Tel. +385 1 55 84 604

Ovaj lijek odobren je u državama članicama Europskog gospodarskog prostora (EGP) pod sljedećim nazivima:

Austrija Vancomycin AptaPharma 500 mg Pulver für ein Konzentrat zur Herstellung einer Infusionslösung

Bugarska

Vancomycin AptaPharma 1000 mg Pulver für ein Konzentrat zur Herstellung einer Infusionslösun

vankomicin AptaFarma 500 mg prah za koncentrat za infuzionen raztvor vankomicin AptaFarma 1000 mg prah za koncentrat za infuzionen raztvor

Češka

Vancomycin AptaPharma

Hrvatska

MaĎarska

Malta

Poljska

Rumunjska

Slovenija

Vankomicin AptaPharma 500 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju Vankomicin AptaPharma 1000 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju

Vancomycin AptaPharma 500 mg por oldatos infúzióhoz való koncentrátumhoz Vancomycin AptaPharma 1000 mg por oldatos infúzióhoz való koncentrátumhoz

Vancomycin AptaPharma 500 mg powder for concentrate for solution for infusion Vancomycin AptaPharma 1000 mg powder for concentrate for solution for infusion

Vancomycin AptaPharma

Vancomicina AptaPharma 500 mg pulbere pentru concentrat pentru solužie perfuzabilă Vancomicina AptaPharma 1000 mg pulbere pentru concentrat pentru solužie perfuzabilă

Vankomicin AptaPharma 500 mg prašek za koncentrat za raztopino za infundiranje Vankomicin AptaPharma 1000 mg prašek za koncentrat za raztopino za infundiranje

Slovačka Vancomycin AptaPharma 500 mg prášok na infúzny koncentrát

Vancomycin AptaPharma 1000 mg prášok na infúzny koncentrát

Način i mjesto izdavanja lijeka. Lijek se izdaje na recept, u ljekarni.

Uputa je zadnji puta revidirana u kolovozu 2025.

Ostali izvori informacija

Savjetovanje/medicinska edukacija

Antibiotici se koriste za liječenje bakterijskih infekcija. Oni su neučinkoviti protiv virusnih infekcija.

Ako je Vaš liječnik propisao antibiotike, potrebni su Vam isključivo za Vašu trenutnu bolest. Usprkos primjeni antibiotika, neke bakterije mogu preživjeti i rasti. Ta se pojava naziva rezistencija (otpornost): neki antibiotici gube djelotvornost.

Pogrešna primjena antibiotika povećava otpornost. Možete čak pridonijeti tome da bakterije postanu otporne i time usporiti Vaše liječenje ili smanjiti djelotvornost antibiotika ako ne poštujete odgovarajuću:  dozu

 raspored uzimanja lijeka  trajanje liječenja

Prema tome, kako bi se očuvala djelotvornost ovog lijeka: 1. Koristite antibiotike samo kada je propisano.

2. Strogo slijedite propisane upute.

3. Nemojte ponovno koristiti antibiotik bez liječničkog recepta, čak i ako želite liječiti sličnu bolest.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sljedeće informacije namijenjene su samo zdravstvenim radnicima:

Ovaj tekst je uzet iz sažetka opisa svojstava lijeka kako bi pomogao u primjeni lijeka Vankomicin AptaPharma. Za daljnje informacije molimo pogledati Sažetak opisa svojstava lijeka kako bi liječnik bio siguran u odgovarajuću primjenu kod svakog pojedinog bolesnika.

Intravenska primjena

Samo za intravensku primjenu i nije za intramuskularnu primjenu.

Priprema rekonstituirane otopine

Otopite prašak od 500 mg u 10 ml sterilne vode za injekciju. Otopite prašak od 1000 mg u 20 ml sterilne vode za injekciju. Jedan ml rekonstituirane otopine sadrži 50 mg vankomicina.

Izgled rekonstituirane otopine

Nakon rekonstitucije otopina je bistra i bezbojna, bez vidljivih čestica.

Priprema konačne razrijeĎene otopine za infuziju

Rekonstituirana otopina koja sadrži 50 mg/ml vankomicina mora se prije primjene dalje razrijediti.

Prikladne otopine za razrjeĎivanje su:

 otopina za injekciju glukoze 50 mg/ml (5%)

 otopina za injekciju natrijevog klorida 9 mg/ml (0,9%)  otopina Ringerovog laktata

 otopina Ringerovog acetata

Intermitentna infuzija

Rekonstituirana otopina koja sadrži 500 mg vankomicina (50 mg/ml) mora se prvo razrijediti s najmanje 100 ml otapala (na koncentraciju od 5 mg/ml).

Rekonstituirana otopina koja sadrži 1000 mg vankomicina (50 mg/ml) mora se razrijediti s najmanje 200 ml otapala (na koncentraciju od 5 mg/ml).

Koncentracija vankomicina u otopini za infuziju ne smije prelaziti 5 mg/ml.

Željena doza se mora primijeniti sporom intravenskom infuzijom, brzinom od najviše 10 mg/min tijekom najmanje 60 minuta.

Kontinuirana infuzija

Treba primijeniti isključivo ukoliko intermitentna infuzija nije provediva.

Dvije do četiri bočice od 500 mg vankomicina ili jedna do dvije bočice od 1000 mg vankomicina (1-2 g) se mogu otopiti u dovoljnoj količini otopine za razrjeĎivanje (gore navedene) i primijeniti kao infuzijski „drip“ kako bi bolesnik primio dnevnu dozu lijeka kroz 24 sata.

Izgled razrijeĎene otopine

Nakon razrjeĎenja otopina mora biti bistra i bezbojna, bez vidljivih čestica.

Prije primjene, rekonstituirane i razrijeĎene otopine treba vizualno provjeriti na promjenu boje i vidljive čestice. Samo bistra i prozirna otopina bez vidljivih čestica se smije upotrijebiti.

Peroralna primjena

Za primjenu kroz usta, rekonstituirane otopine koje sadrže 500 mg odnosno 1000 mg vankomicina treba razrijediti u 30 ml vode i dati bolesniku ili primijeniti preko nazogastrične sonde.

Stabilnost

Rok valjanosti rekonstituirane otopine:

Otopina rekonstituirana pomoću vode za injekciju je stabilna 24 sata pri temperaturi 2 °C – 8 °C. S mikrobiološkog stajališta pripremljena otopina lijeka se mora primijeniti odmah.

Rok valjanosti razrijeĎene otopine:

Kemijska i fizikalna stabilnost dokazana je kako slijedi:

- 8 sati pri 25 °C nakon rekonstitucije i daljnjeg razrjeĎenja otopinom natrijevog klorida 9 mg/ml (9%) ili otopinom glukoze 50 mg/ml (5%);

- 4 dana pri 2-8 °C nakon rekonstitucije i daljnjeg razrjeĎenja otopinom Ringerovog laktata i otopinom Ringerovog acetata;

- 14 dana pri 2-8 °C nakon rekonstitucije i daljnjeg razrjeĎenja otopinom natrijevog klorida 9 mg/ml (9%) ili otopinom glukoze 50 mg/ml (5%).

S mikrobiološkog stajališta pripremljena otopina lijeka se mora primijeniti odmah.

Bolesnici s oštećenjem bubrega:

U odraslih i pedijatrijskih bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega potrebno je razmotriti početnu dozu prateći najniže koncentracije vankomicina u serumu, a ne slijediti raspored režima doziranja, osobito u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega ili onih koji su podvrgnuti bubrežnoj nadomjesnoj terapiji (BNT) s obzirom na mnoge faktore koji mogu utjecati na razinu vankomicina u takvih bolesnika.

U bolesnika s blagim ili umjerenim zatajenjem bubrega, početna se doza ne smije smanjivati. U bolesnika s teškim zatajenjem bubrega poželjno je produljiti interval primjene, a ne primjenjivati niže dnevne doze.

Potrebno je odgovarajuće razmotriti istodobnu primjenu lijekova koji mogu smanjiti klirens vankomicina i/ili potencirati njegove nuspojave (vidjeti dio 4.4).

Vankomicin se slabo dijalizira intermitentnom hemodijalizom. MeĎutim, korištenje membrana s visokim protokom i kontinuirane bubrežne nadomjesne terapije (KBNT) povećava klirens vankomicina i općenito zahtijeva nadomjesno doziranje (obično nakon obavljene hemodijalize u slučaju intermitentne hemodijalize).

Otopine vankomicina imaju nizak pH koji može prouzročiti kemijsku ili fizikalnu nestabilnost kada se miješaju s drugim sastojcima. Mora se izbjeći miješanje s alkalnim otopinama.

Ovaj lijek se ne smije miješati s drugim otopinama osim s otopinom natrijevog klorida 9 mg/ml (0,9%), otopinom glukoze 50 mg/ml (5%), otopinom Ringerovog laktata ili otopinom Ringerovog acetata.