Vankomicin hameln 500 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju

Intravenska primjena lijeka

Vankomicin je indiciran za sve dobne skupine u liječenju sljedećih infekcija (vidjeti dijelove 4.2, 4.4, i 5.1):

 komplicirane infekcije koţe i mekih tkiva (cSSTI)  infekcije kostiju i zglobova

 vanbolnička upala pluća (engl. CAP; Community Acquired Pneumonia)

 upala pluća stečena u bolnici (engl. HAP; Hospital Acquired Pneumonia), uključujući upalu pluća povezanu s mehaničkom ventilacijom (engl. VAP; Ventilator-Associated Pneumonia)

 infektivni endokarditis

10335764821Vankomicin je takoĎer indiciran u svim dobnim skupinama za perioperativnu antibakterijsku profilaksu u bolesnika koji su pod visokim rizikom od razvoja bakterijskog endokarditisa tijekom većih kirurških zahvata.

Peroralna primjena

1

Vankomicin je indiciran za sve dobne skupine u liječenju infekcije Clostridioides difficile (CDI) (vidjeti dio 4.2, 4.4, i 5.1).

10335762045Treba uzeti u obzir sluţbene smjernice o odgovarajućoj uporabi antibakterijskih sredstava.

Doziranje

Kad je moguće, vankomicin treba primijeniti u kombinaciji s drugim antibakterijskim lijekovima.

Intravensko davanje lijeka

Početna doza treba se temeljiti na ukupnoj tjelesnoj teţini. Naknadne prilagodbe doze trebale bi se temeljiti na koncentracijama u serumu kako bi se postigle ciljane terapijske koncentracije. Bubreţna funkcija se mora uzeti u obzir kod primjene sljedeće doze i razmatranja intervala primjene.

Bolesnici od 12 godina i stariji

Preporučena doza je 15 do 20 mg/kg tjelesne teţine svakih 8 do 12 sati (ne smije prijeći 2 g po dozi). U teţe oboljelih bolesnika moţe se koristiti udarna doza od 25 – 30 mg/kg tjelesne teţine kako bi se omogućilo brzo postizanje ciljane najniţe koncentracije vankomicina u serumu.

Dojenčad i djeca u dobi od mjesec dana do dobi mlađoj od 12 godina:

Preporučena doza je 10 do 15 mg/kg tjelesne teţine svakih 6 sati (vidjeti dio 4.4).

Novorođenčad rođena u terminu (od rođenja do 27 dana postnatalne dobi) i nedonoščad (od stvarnog rođenja do očekivanog datuma rođenja plus 27 dana)

Za odreĎivanje reţima doziranja vezano za nedonoščad nuţno je potraţiti savjet liječnika s iskustvom u liječenju nedonoščadi. Jedan od mogućih načina doziranja vankomicina u nedonoščadi prikazan je u niţe navedenoj tablici (vidjeti dio 4.4):

1487678-1183479PMA (tjedni) Doza (mg/kg) Interval davanja lijeka (h) <29 15 24 29-35 15 12 >35 15 8 PMA: postmenstrualna dob [vrijeme proteklo izmeĎu prvog dana posljednje menstruacije i poroda (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo nakon poroda (postnatalna dob)].

10152884998Perioperativna profilaksa bakterijskog endokarditisa u svim dobnim skupinama

Preporučena doza je početna doza od 15 mg/kg prije uvoĎenja anestezije. Ovisno o trajanju operacije, moţe biti potrebna i druga doza vankomicina.

Trajanje liječenja

626110092021H A L 39724331917932 Predloţeno trajanje liječenja prikazano je u tablici u nastavku. U svakom slučaju, trajanje liječenja mora M E D 23 - 07 - 2024

biti prilagoĎeno vrsti i teţini infekcije te individualnom kliničkom odgovoru.

1402334-2690594Indikacija Trajanje liječenja Komplicirane infekcije koţe i mekog tkiva - nenekrotizirajuće infekcije - nekrotizirajuće infekcije 7 do 14 dana 4 do 6 tjedana* Infekcije kostiju i zglobova 4 do 6 tjedana** Vanbolnička upala pluća 7 do 14 dana Upala pluća stečena u bolnici, uključujući upalu pluća povezanu s mehaničkom ventilacijom 7 do 14 dana Infektivni endokarditis 4 do 6 tjedana*** * Nastavite sve dok ne bude potrebna daljnja obrada rane, dok se stanje bolesnika klinički ne poboljša, i sve dok bolesnik ne bude 48 do 72 sata afebrilan

** Za infekcije protetičkih zglobova treba razmotriti dulja razdoblja oralne supresije odgovarajućim antibioticima

*** Trajanje i potreba za kombiniranom terapijom ovisi o vrsti zalistka i o organizmu

Posebne populacije

Starije osobe

Mogu biti potrebne niţe doze odrţavanja zbog smanjene bubreţne funkcije povezane sa starijom dobi.

Oštećenje funkcije bubrega

U odraslih pacijenata i pedijatrijskih bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega, potrebno je razmotriti početnu dozu nakon koje slijede najniţe razine vankomicina u serumu, a ne planirani reţim doziranja, osobito u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega ili onih koji su podvrgnuti nadomjesnoj bubreţnoj terapiji (RRT) zbog mnogo različitih čimbenika koji mogu utjecati na razine vankomicina u njima.

U bolesnika s blagim ili umjerenim zatajenjem bubrega početna se doza ne smije smanjivati. U bolesnika s teškim zatajenjem bubrega poţeljno je produţiti interval primjene umjesto primjene niţih dnevnih doza.

Potrebno je odgovarajuće razmotriti istodobn primjenu lijekova koji mogu smanjiti klirens vankomicina i/ili pojačati njegove nuspojave (vidjeti dio 4.4).

Vankomicin se slabo dijalizira intermitentnom hemodijalizom. MeĎutim, uporaba membrana visokog protoka i kontinuirane bubreţne nadomjesne terapije (CRRT) povećavaju klirens vankomicina i općenito zahtijevaju nadomjesnu dozu (obično nakon hemodijalize u slučaju nastupne/intermitentne hemodijalize).

Odrasli

Prilagodbe doze u odraslih bolesnika mogu se temeljiti na procijenjenoj brzini glomerularne filtracije (eGFR) prema sljedećoj formuli:

Muškarci: [Teţina (kg) x [140 - dob (godine)]] / [72 x serumski kreatinin (mg/dl)]

Ţene: 0,85 x vrijednost izračunata pomoću gornje formule. 62611009182100

Uobičajena početna doza za odrasle bolesnike je 15 do 20 mg/kg koja se moţe primijeniti svaka 24 sata u bolesnika s klirensom kreatinina izmeĎu 20 i 49 ml/min. U bolesnika s teškim oštećenjem bubrega (klirens kreatinina ispod 20 ml/min) ili onih na nadomjesnoj bubreţnoj terapiji, odgovarajuće vrijeme i količina naknadnih doza uvelike ovise o modalitetu NRT-a i trebaju se temeljiti na najniţim razinama vankomicina u serumu i rezidualnoj bubreţnoj funkciji (vidjeti dio 4.4). Ovisno o kliničkoj situaciji, moţe se razmotriti uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

U kritičnih bolesnika s bubreţnom insuficijencijom ne smije se smanjivati početna udarna doza (25 do 30 mg/kg).

Pedijatrijska populacija

Prilagodbe doze u pedijatrijskih bolesnika u dobi od 1 godine i starijih mogu se temeljiti na procijenjenoj brzini glomerularne filtracije (eGFR) revidiranom Schwartzovom formulom:

eGFR (mL/min/1,73 m2) = (visina cm x 0,413)/kreatinin u serumu (mg/dl)

eGFR (mL/min/1,73m2) = (visina cm x 36,2/kreatinin u serumu (μmol/L)

Za nedonoščad i novoroĎenčad mlaĎu od godinu dana potrebno je potraţiti savjet stručnjaka jer revidirana Schwartzova formula nije na njih primjenjiva.

Orijentacijske preporuke za doziranje za pedijatrijsku populaciju prikazane su u tablici u nastavku koje slijede ista načela kao i za odrasle bolesnike.

1246936-1597718GFR (ml/min/1,73m2) IV doza Učestalost 50 – 30 15 mg/kg Svakih 12 sati 29 – 10 15 mg/kg Svakih 24 sata < 10 10 – 15 mg/kg Ponovno dozirati na temelju razina*. intermitentna hemodijaliza peritonealna dijaliza kontinuirana nadomjesna bubreţna terapija 15 mg/kg Ponovno dozirati na temelju razina *. * Odgovarajuće vrijeme i količina sljedećih doza uvelike ovise o modalitetu NRT-a i trebaju se temeljiti na razinama vankomicina u serumu dobivenim prije doziranja i na rezidualnoj bubreţnoj funkciji. Ovisno o kliničkoj situaciji, moţe se razmotriti uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

Oštećenje funkcije jetre

U bolesnika s insuficijencijom jetre nije potrebna prilagodba doze.

Trudnoća

Za postizanje terapijskih koncentracija u serumu u trudnica mogu biti potrebne značajno povećane doze (vidjeti dio 4.6).

Pretili bolesnici

U pretilih bolesnika početnu dozu treba individualno prilagoditi prema ukupnoj tjelesnoj teţini kao i u

nepretilih bolesnika.

Oralna primjena lijeka

4

Bolesnici u dobi od 12 godina i stariji

Liječenje infekcije Clostridioides difficile (CDI):

Preporučena doza vankomicina iznosi 125 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana pri prvoj epizodi manje teške infekcije CDI-om. Ova se doza moţe povećati na 500 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana u slučaju teške ili komplicirane bolesti. Maksimalna dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

U bolesnika s višestrukim recidivima moţe se razmotriti liječenje vankomicinom trenutne epizode infekcije CDI-om, 125 mg četiri puta dnevno tijekom 10 dana nakon čega slijedi ili smanjivanje doze, tj. postupno smanjivanje do 125 mg dnevno ili pulsni reţim, tj. 125 – 500 mg/dan svaka 2 – 3 dana tijekom najmanje 3 tjedna.

Nedonoščad, novorođenčad i djeca mlađa od 12 godina

Preporučena doza vankomicina je 10 mg/kg oralno svakih 6 sati tijekom 10 dana. Maksimalna dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Trajanje liječenja vankomicinom moţda će biti potrebno prilagoditi kliničkom tijeku pojedinog bolesnika. Kad god je to moguće, treba prekinuti davanje antibakterijskog lijeka za koji se sumnja da je uzrokovao infekciju CDI-om. Treba takoĎer osigurati odgovarajuću nadoknadu tekućine i elektrolita.

Praćenje koncentracija seruma vankomicina

Učestalost terapijskog praćenja lijeka (TDM) treba individualno prilagoditi na temelju kliničke situacije i odgovora na liječenje, u rasponu od dnevnog uzorkovanja koje moţe biti potrebno u nekih hemodinamski nestabilnih pacijenata do najmanje jednom tjedno u stabilnih pacijenata koji pokazuju odgovor na liječenje. U bolesnika s normalnom bubreţnom funkcijom, serumsku koncentraciju vankomicina treba pratiti drugog dana liječenja neposredno prije sljedeće doze.

U bolesnika na intermitentnoj hemodijalizi razine vankomicina obično treba odrediti prije samog početka hemodijalize.

Nakon oralne primjene potrebno je pratiti koncentracije vankomicina u serumu u bolesnika s upalnim crijevnim poremećajima (vidjeti dio 4.4).

Terapijske najniţe (minimalne) razine vankomicina u krvi trebale bi obično biti 10 – 20 mg/l, ovisno o mjestu infekcije i osjetljivosti patogena. Klinički laboratoriji obično preporučuju najniţe vrijednosti od 15 – 20 mg/l kako bi se bolje obuhvatili patogeni klasificirani kao osjetljivi s MIK ≥ 1 mg/l (vidjeti dio 4.4 i 5.1).

Metode temeljene na modelu mogu biti korisne u predviĎanju pojedinačnih potreba za dozom kako bi se postigla odgovarajuća AUC. Pristup koji se temelji na modelu moţe se koristiti i za izračun personalizirane početne doze i za prilagodbe doze na temelju rezultata TDM-a (vidjeti dio 5.1).

Način primjene lijeka Intravenska primjena

Intravenski vankomicin obično se primjenjuje kao intermitentna infuzija i preporuke za doziranje navedene u ovom dijelu za intravenozno davanje odgovaraju ovoj vrsti primjene.

Vankomicin se smije primijeniti samo kao spora intravenska infuzija u trajanju od najmanje jednog sata ili maksimalnom brzinom od 10 mg/min (što god je dulje) koja je dovoljno razrijeĎena (najmanje 100 ml

na 500 mg ili najmanje 200 ml na 1000 mg). (vidjeti dio 4.4).

Bolesnici čiji unos tekućine mora biti ograničen mogu takoĎer primiti otopinu od 500 mg/50 ml ili 1000 mg/100 ml, unatoč povećanom riziku od nuspojava vezano za te više koncentracije.

Za informacije o pripremi otopine za infuziju vidjeti dio 6.6.

Moţe se razmotriti kontinuirana infuzija vankomicina, npr. u bolesnika s nestabilnim klirensom vankomicina.

Oralna primjena lijeka

Moţe se koristiti sadrţaj bočica za parenteralnu primjenu.

Sadrţaj jedne bočice Vankomicin hameln 500 mg moţe se rekonstituirati u 30 ml vode, dok se sadrţaj jedne bočice Vankomicin hameln 1000 mg moţe rekonstituirati u 30 ili 60 ml vode i dati bolesniku da popije (vidi takoĎer dio 6.6).

Preosjetljivost na djelatnu tvar ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1 (vidjeti dio 4.4).

Vankomicin se ne smije primjenjivati intramuskularno zbog opasnosti od nekroze na mjestu primjene.

Reakcije preosjetljivosti

Moguće su ozbiljne i povremeno smrtonosne reakcije preosjetljivosti (vidjeti dio 4.3 i 4.8). U slučaju reakcija preosjetljivosti, liječenje vankomicinom mora se odmah prekinuti i poduzeti odgovarajuće ţurne mjere.

U bolesnika koji primaju vankomicin dulje vrijeme ili istodobno s drugim lijekovima koji mogu uzrokovati neutropeniju ili agranulocitozu, broj leukocita treba kontrolirati u redovitim intervalima. Svi bolesnici koji primaju vankomicin trebaju imati periodične hematološka ispitivanja, analizu urina, testove jetrene i bubreţne funkcije.

Vankomicin treba primjenjivati s oprezom u bolesnika s alergijskim reakcijama na teikoplanin, jer moţe doći do kriţne preosjetljivosti, uključujući smrtonosni anafilaktički šok.

Spektar antibakterijske aktivnosti

Vankomicin ima spektar antibakterijskog djelovanja ograničen na Gram-pozitivne organizme. Nije prikladan za upotrebu kao pojedinačno sredstvo za liječenje nekih vrsta infekcija osim ako je patogen već dokumentiran i ako se zna da je osjetljiv ili ako postoji velika sumnja da bi najvjerojatniji patogen(i) bio prikladan(i) za liječenje vankomicinom.

Racionalna primjena vankomicina treba uzeti u obzir bakterijski spektar djelovanja, sigurnosni profil i prikladnost standardne antibakterijske terapije za liječenje pojedinog bolesnika.

Ototoksičnost

6261100639635Ototoksičnost, koja moţe biti prolazna ili trajna (vidjeti dio 4.8), prijavljena je u bolesnika s prethodnom gluhoćom, koji su primili prekomjerne intravenske doze ili koji su istodobno primali drugu ototoksičnu djelatnu tvar kao što je aminoglikozid. Vankomicin se takoĎer treba izbjegavati u bolesnika s prethodnim gubitkom sluha. Gluhoći moţe prethoditi tinitus. Iskustvo s drugim antibioticima sugerira da gluhoća

moţe biti progresivna unatoč prestanku liječenja. Kako bi se smanjio rizik od ototoksičnosti, nuţno je povremeno odreĎivati razine u krvi i preporuča se povremeno testiranje slušne funkcije.

Starije osobe posebno su osjetljive na oštećenje sluha. Tijekom i nakon liječenja potrebno je pratiti vestibularnu i slušnu funkciju u starijih osoba. Treba izbjegavati istodobnu ili uzastopnu primjenu drugih ototoksičnih tvari (vidjeti dio 4.5).

Reakcije povezane s infuzijom

Brza bolusna primjena (tj. tijekom nekoliko minuta) moţe biti povezana s pretjeranom hipotenzijom (uključujući šok i, rijetko, srčani zastoj), odgovorima sličnim histaminu i makulopapuloznim ili eritematoznim osipom ("reakcija na infuziju vankomicina"). Vankomicin treba davati polako infuzijom u razrijeĎenoj otopini (2,5 do 5,0 mg/ml) brzinom ne većom od 10 mg/min i tijekom razdoblja ne kraćeg od 60 minuta kako bi se izbjegle brze reakcije povezane s infuzijom. Zaustavljanje infuzije obično rezultira brzim prestankom ovih reakcija.

Učestalost reakcija povezanih s infuzijom (hipotenzija, crvenilo, eritem, urtikarija i svrbeţ) povećava se s istodobnom primjenom anestetika (vidjeti dio 4.5). To se moţe smanjiti primjenom vankomicina u infuziji tijekom najmanje 60 minuta, prije uvoĎenja u anesteziju.

Teške koţne nuspojave (SCARs)

Prijavljene su teške koţne nuspojave (engl. SCAR; Severe Cutaneous Adverse Reactions) uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), koja moţe biti opasna po ţivot ili smrtonosna, vezano za liječenje vankomicinom (vidjeti dio 4.8). Većina ovih reakcija javila se unutar nekoliko dana i do osam tjedana nakon početka liječenja vankomicinom.

U vrijeme propisivanja lijeka bolesnike treba obavijestiti o znakovima i simptomima i pomno pratiti zbog koţnih reakcija. Ako se pojave znakovi i simptomi koji upućuju na ove reakcije, treba odmah prekinuti davanje vankomicina i razmotriti alternativno liječenje. Ako je bolesnik razvio teški koţnu nuspojavu nakon primjene vankomicina, liječenje vankomicinom ne smije se ponovno započeti ni u kojem trenutku.

Reakcije povezane s mjestom davanja lijeka

Bol i tromboflebitis mogu se pojaviti kod mnogih bolesnika koji primaju intravenski vankomicin i povremeno su jaki. Učestalost i teţina tromboflebitisa moţe se svesti na minimum sporom primjenom lijeka kao razrijeĎene otopine (vidjeti dio 4.2) i redovitim mijenjanjem mjesta infuzije.

Učinkovitost i sigurnost vankomicina nije utvrĎena za intratekalne, intralumbalne i intraventrikularne načine primjene.

Nefrotoksičnost

Vankomicin treba primjenjivati s oprezom u bolesnika s bubreţnom insuficijencijom, uključujući anuriju, jer je mogućnost razvoja toksičnih učinaka mnogo veća u prisutnosti dugotrajnih visokih koncentracija u krvi. Rizik od toksičnosti povećava se visokim koncentracijama u krvi ili produljenom terapijom. Redovito praćenje razine vankomicina u krvi indicirano je u terapiji visokim dozama i dugotrajnoj primjeni, osobito u bolesnika s bubreţnom disfunkcijom ili oštećenim sluhom, kao i kod istodobne primjene nefrotoksičnih odnosno ototoksičnih tvari (vidjeti dio 4.2 i 4.5).

Poremećaji vida

Vankomicin nije odobren za intrakameralnu ili intravitrealnu primjenu, uključujući profilaksu endoftalmitisa.

6261100307812Hemoragični okluzivni retinalni vaskulitis (HORV), uključujući trajni gubitak vida, primijećen je u pojedinačnim slučajevima nakon intrakameralne ili intravitrealne primjene vankomicina tijekom ili nakon

operacije katarakte/sive mrene. 62611009182100

Pedijatrijska populacija

Trenutne preporuke za intravensko doziranje za pedijatrijsku populaciju, posebno za djecu mlaĎu od

12 godina, mogu dovesti do subterapijskih razina vankomicina u znatnog broja djece. MeĎutim, sigurnost povećanog doziranja vankomicina nije ispravno procijenjena i općenito se ne mogu preporučiti veće doze od 60 mg/kg/dan.

Vankomicin treba primjenjivati s posebnim oprezom u nedonoščadi i novoroĎenčadi zbog nezrelosti njihovih bubrega i mogućeg povećanja koncentracije vankomicina u serumu. Koncentracije vankomicina u krvi stoga treba paţljivo pratiti u te djece. Istodobna primjena vankomicina i anestetika povezana je s eritemom i crvenilom sličnim histaminu u djece. Slično tome, istodobna primjena s nefrotoksičnim lijekovima kao što su aminoglikozidni antibiotici, nesteroidni protuupalni lijekovi (npr. ibuprofen za zatvaranje otvorenog duktusa arteriozusa) ili amfotericin B povezana je s povećanim rizikom od nefrotoksičnosti (vidjeti dio 4.5) i stoga češće praćenje razine vankomicina u serumu i indicirana je bubreţna funkcija.

Primjena lijeka u starijih osoba

Prirodno smanjenje glomerularne filtracije s godinama moţe dovesti do povišenih koncentracija vankomicina u serumu ako izostane prilagodba doze (vidjeti dio 4.2).

Interakcije lijekova s anesteticima

Depresija miokarda izazvana anestetikom moţe biti pojačana vankomicinom. Tijekom anestezije doze se moraju dobro razrijediti i primjenjivati polagano uz paţljivo praćenje rada srca. Promjene poloţaja treba odgoditi do završetka infuzije kako bi se omogućila posturalna prilagodba (vidjeti dio 4.5).

Pseudomembranozni enterokolitis

U slučaju teškog perzistentnog proljeva mora se uzeti u obzir mogućnost pseudomembranoznog enterokolitisa koji moţe biti opasan po ţivot (vidjeti dio 4.8). Ne smiju se davati lijekovi protiv proljeva.

Superinfekcija

Dugotrajna primjena vankomicina moţe rezultirati prekomjernim rastom neosjetljivih organizama. Neophodno je paţljivo promatranje bolesnika. Ako tijekom terapije doĎe do superinfekcije, potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere.

Oralna primjena lijeka

Intravenska primjena vankomicina nije učinkovita u liječenju infekcije izazvane s Clostridioides difficile. Za ovu indikaciju vankomicin treba davati oralno.

Testiranje na kolonizaciju ili toksin Clostridioides difficile ne preporučuje se u djece mlaĎe od godinu dana zbog visoke stope asimptomatske kolonizacije, osim ako je teški proljev prisutan u dojenčadi s čimbenicima rizika za Hirschsprungovu bolest, operiranu analnu atreziju ili za neki drugi teški poremećaj motiliteta (pokretljivosti). Uvijek treba traţiti alternativne uzroke i dokazati Clostridioides difficile enterocolitis.

Potencijal sistemske apsorpcije

Apsorpcija moţe biti pojačana u bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice ili s pseudomembranoznim kolitisom izazvanim Clostridioides difficile. Ovi bolesnici mogu biti izloţeni riziku od razvoja nuspojava, osobito ako je posrijedi i popratno oštećenje bubrega. Što je oštećenje bubrega veće, to je veći rizik od razvoja nuspojava povezanih s parenteralnom primjenom vankomicina. Nuţno je pratiti koncentracije vankomicina u serumu kod bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice.

Nefrotoksičnost

8

Potrebno je provoditi serijsko praćenje bubreţne funkcije pri liječenju bolesnika s podleţećom bubreţnom disfunkcijom ili bolesnika koji istodobno primaju terapiju aminoglikozidom ili drugim nefrotoksičnim lijekovima.

Ototoksičnost

Serijski testovi slušne funkcije mogu biti od pomoći kako bi se rizik od ototoksičnosti sveo na najmanju moguću mjeru kod bolesnika s podleţećim gubitkom sluha ili koji istodobno primaju terapiju ototoksičnim sredstvom kao što je aminoglikozid.

Interakcije s lijekovima protiv motiliteta (pokretljivosti crijeva) i inhibitorima protonske pumpe Treba izbjegavati lijekove protiv motiliteta i ponovno razmotriti primjenu inhibitora protonske pumpe.

Razvoj bakterija otpornih na lijekove

Oralna primjena vankomicina povećava mogućnost pojave populacija Enterokoka rezistentnih na vankomicin u gastrointestinalnom traktu. Kao posljedica toga, savjetuje se razborita primjena oralnog vankomicina.

Drugi potencijalno nefrotoksični ili ototoksični lijekovi

Istodobna ili uzastopna sustavna ili lokalna primjena drugih potencijalno ototoksičnih ili nefrotoksičnih lijekova, kao što su amfotericin B, aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, viomicin, cisplatin, diuretici Henleove petlje, piperacilin/tazobaktam i nesteroidni protuupalni lijekovi mogu povećati toksičnost vankomicina te ako ih se treba primijeniti, to se mora učiniti oprezno i uz odgovarajuće praćenje (vidjeti dio 4.4).

Anestetici

Istodobna primjena vankomicina i anestetika povezana je s eritemom, crvenilom sličnim histaminu i anafilaktoidnim reakcijama (vidjeti dio 4.4).

Bilo je izvješća da se učestalost dogaĎaja povezanih s infuzijom povećava s istodobnom primjenom anestetika. DogaĎaji povezani s infuzijom mogu se minimizirati primjenom vankomicina u obliku 60-minutne infuzije prije uvoĎenja u anesteziju. Kada se primjenjuju tijekom anestezije, doze se moraju razrijediti do 5 mg/ml ili manje i primjenjivati polako uz paţljivo praćenje rada srca. Promjene poloţaja treba odgoditi do završetka infuzije kako bi se omogućila posturalna/poloţajna prilagodba (vidjeti dio 4.4).

Sredstva za opuštanje mišića

Ako se vankomicin primijeni tijekom ili neposredno nakon kirurškog zahvata, učinak (neuromuskularna blokada) istovremeno korištenih mišićnih relaksansa (kao što je sukcinilkolin) moţe se pojačati i produţiti.

Lijekovi koji inhibiraju pokretljivost crijeva i inhibitori protonske pumpe

Oralna primjena: Treba razmotriti prekid uzimanja inhibitora protonske pumpe i lijekova protiv motiliteta (pokretljivosti crijeva) u skladu s lokalnim smjernicama za infekciju bakterijom Clostridioides difficile.

Trudnoća

Teratološka ispitivanja provedena su pri 5 puta većoj dozi za ljude u štakora i 3 puta većoj dozi za ljude u kunića i nisu otkrila nikakve dokaze o štetnosti vankomicina za fetus. U kontroliranoj kliničkoj studiji procijenjeni su potencijalni ototoksični i nefrotoksični učinci vankomicinklorida na dojenčad kada je lijek davan trudnicama zbog ozbiljnih stafilokoknih infekcija koje kompliciraju intravenoznu zlouporabu

droga. Vankomicin hidroklorid pronaĎen je u krvi iz pupkovine. Nije zabiljeţen senzorineuralni gubitak sluha ili nefrotoksičnost koja bi se mogla pripisati vankomicinu. Jedno dojenče, čija je majka primala vankomicin u trećem tromjesečju, doţivjelo je konduktivni gubitak sluha koji se nije mogao pripisati vankomicinu. Budući da se vankomicin primjenjivao samo u drugom i trećem tromjesečju, nije poznato uzrokuje li štetu fetusu.

Vankomicin se smije davati u trudnoći samo ako je prijeko potreban, a razine u krvi treba paţljivo pratiti kako bi se smanjio rizik od fetalne toksičnosti. Zabiljeţeno je, meĎutim, da trudnice mogu zahtijevati značajno povećane doze vankomicina kako bi se postigle terapijske koncentracije u serumu.

Dojenje

Vankomicin se u ljudi izlučuje u majčino mlijeko i oralno se slabo apsorbira, stoga se ne očekuju sistemske nuspojave u dojene djece. Vankomicin treba oprezno davati dojiljama zbog mogućih promjena gastrointestinalne flore i proljeva u dojenčeta. Dojenčad treba promatrati zbog mogućeg proljeva.

Plodnost

Za vankomicin nije dostupna studija plodnosti (muške ili ţenske).

Vankomicin ne utječe ili zanemarivo utječe na sposobnost upravljanja vozilima i rada sa strojevima.

Saţetak sigurnosnog profila

Najčešće nuspojave su flebitis, pseudoalergijske reakcije i crvenilo gornjeg dijela tijela ("reakcija na infuziju vankomicina") povezane s prebrzom intravenskom infuzijom vankomicina.

Apsorpcija vankomicina iz gastrointestinalnog trakta je zanemariva. MeĎutim, kod teške upale crijevne sluznice, osobito u kombinaciji s bubreţnom insuficijencijom, mogu se pojaviti nuspojave koje se javljaju pri parenteralnoj primjeni vankomicina.

Prijavljene su teške koţne nuspojave (SCAR), uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP) vezano za liječenje s vankomicinom (vidjeti dio 4.4.).

Tablični popis nuspojava

Unutar svake skupine učestalosti, nuspojave su prikazane prema padajućoj teţini pojavljivanja.

Dolje navedene nuspojave definirane su pomoću sljedeće MedDRA konvencije i baze podataka o organskim sustavima:

Vrlo često (≥ 1/10); često (≥ 1/100 do < 1/10); manje često (≥ 1/1 000 do < 1/100); rijetko (≥ 1/10 000 do < 1/1 000); vrlo rijetko (< 1/10 000); nepoznato (ne moţe se procijeniti iz dostupnih podataka).

Opis odabranih nuspojava lijekova

Reverzibilna neutropenija obično počinje tjedan dana ili više nakon početka intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g.

Tijekom ili kratko nakon brze infuzije mogu se pojaviti anafilaktičke/anafilaktoidne reakcije uključujući zviţdanje. Reakcije se smanjuju ako se primjena prekine, obično izmeĎu 20 minuta i 2 sata. Vankomicin treba davati sporo (vidjeti dijelove 4.2 i 4.4). Nakon davanja intramuskularne injekcije moţe doći do nekroze (vidjeti dio 4.3).

Tinitus, koji je vjerojatno prethodio pojavi gluhoće, treba smatrati indikacijom za prekid liječenja.

Ototoksičnost je primarno prijavljena u bolesnika koji su primali visoke doze, ili u onih na istodobnom liječenju drugim ototoksičnim lijekovima poput aminoglikozida, ili u onih koji su već imali smanjenje funkcije bubrega ili sluha.

Pedijatrijska populacija

Sigurnosni profil općenito je dosljedan meĎu djecom i odraslim pacijentima. Nefrotoksičnost je opisana u djece, obično u kombinaciji s drugim nefrotoksičnim lijekovima kao što su aminoglikozidi.

Prijavljivanje sumnji na nuspojave

2027174319318nacionalnog sustava prijave navedenog u Dodatku VPrijavljivanje sumnji na nuspojave nakon odobrenja lijeka je vaţno. Omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika nekog lijeka. Od zdravstvenih radnika se traţi da prijave svaku sumnju na nuspojavu putem .

Savjetuje se potporna njega uz odrţavanje glomerularne filtracije. Vankomicin se slabo uklanja iz krvi hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom. Prijavljeno je da je hemoperfuzija s Amberlite smolom XAD-4 ograničeno korisna.

Farmakoterapijska grupa:

Antibakterijski lijekovi za sustavnu primjenu, glikopeptidni antibakterijski lijekovi, ATK kod: J01 XA01, za intravensku primjenu.

Antidijaroici, crijevni protuupalni/antiinfektivni lijekovi, antibiotici, ATK oznaka: A07 AA09, za oralnu primjenu.

Mehanizam djelovanja

Vankomicin je triciklički glikopeptidni antibiotik koji inhibira sintezu stanične stijenke u osjetljivim bakterijama tako što se s visokim afinitetom veţe na D-alanil-D-alaninski kraj jedinica prekursora stanične stijenke. Lijek je lagano baktericidan za mikroorganizme koji se dijele. Osim toga, smanjuje propusnost stanične membrane bakterija i sintezu RNA.

10152884422Farmakokinetički/ Farmakodinamski odnos

Vankomicin pokazuje aktivnost neovisnu o koncentraciji s površinom ispod koncentracijske krivulje (AUC) podijeljenom s minimalnom inhibitornom koncentracijom (MIC) ciljnog organizma kao primarnim prediktivnim parametrom za učinkovitost. Na temelju in vitro podataka, podataka na ţivotinjama i ograničenih podataka o ljudima, omjer AUC/MIC od 400 utvrĎen je kao PK/PD cilj za postizanje kliničke učinkovitosti s vankomicinom. Kako bi se postigao ovaj cilj kada su MIK ≥ 1,0 mg/l,

10152884317potrebno je doziranje u gornjem rasponu i visoke najniţe koncentracije u serumu (15 – 20 mg/l) (vidjeti dio 4.2).

Mehanizam otpora

Stečena rezistencija na glikopeptide najčešća je kod enterokoka i temelji se na stjecanju različitih van genskih kompleksa koji modificiraju cilj D-alanil-D-alanina u D-alanil-D-laktat ili D-alanil-D-serin koji slabo veţu vankomicin. U nekim se zemljama opaţa sve veći broj slučajeva rezistencije, osobito kod enterokoka; posebno su alarmantni multirezistentni sojevi Enterococcus faecium.

Van geni su rijetko pronaĎeni u Staphylococcus aureusu, gdje promjene u strukturi stanične stijenke rezultiraju "srednjom" osjetljivošću, koja je najčešće heterogena. Zabiljeţeni su i meticilin-rezistentni sojevi Staphylococcus (MRSA) sa smanjenom osjetljivošću na vankomicin. Smanjena osjetljivost ili rezistencija na vankomicin kod Staphylococcusa nije dobro shvaćena. Potrebno je nekoliko genetskih elemenata i više mutacija.

Ne postoji unakrsna rezistencija izmeĎu vankomicina i drugih skupina antibiotika. Dolazi do kriţne rezistencije s drugim glikopeptidnim antibioticima, poput teikoplanina. Rijetko se razvije sekundarna rezistencija tijekom terapije.

Sinergizam

Kombinacija vankomicina s aminoglikozidnim antibiotikom ima sinergistički učinak protiv mnogih sojeva Staphylococcus aureus, neenterokokne skupine D-streptokoka, enterokoka i streptokoka skupine Viridans. Kombinacija vankomicina sa cefalosporinom ima sinergistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus epidermidis rezistentnih na oksacilin, a kombinacija vankomicina s rifampicinom ima sinergistički učinak protiv Staphylococcus epidermidis i djelomičan sinergistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus aureus. Budući da vankomicin u kombinaciji s cefalosporinom takoĎer moţe imati antagonistički učinak na neke sojeve Staphylococcus epidermidis i u kombinaciji s rifampicinom na neke sojeve Staphylococcus aureus, korisno je prethodno testiranje sinergizma.

Potrebno je uzeti uzorke za bakterijske kulture kako bi se izolirali i identificirali uzročnici te odredila njihova osjetljivost na vankomicin.

Prijelomne točke ispitivanja osjetljivosti

Vankomicin je aktivan protiv gram-pozitivnih bakterija kao što su stafilokoki, streptokoki, enterokoki, pneumokoki i klostridije. Gram-negativne bakterije su otporne.

Prevalencija stečene rezistencije moţe varirati geografski i s vremenom za odabrane vrste, a lokalne informacije o rezistenciji su poţeljne, osobito kod liječenja teških infekcija. U slučaju potrebe, valja potraţiti savjet stručnjaka kada je lokalna prevalencija rezistencije takva da je korisnost lijeka u barem nekim vrstama infekcija upitna. Ove informacije pruţaju samo pribliţne smjernice o osjetljivosti mikroorganizama na vankomicin.

Kriterije MIC (minimalne inhibitorne koncentracije) za tumačenje ispitivanja osjetljivosti uspostavio je Europski odbor za ispitivanje osjetljivosti na antimikrobne lijekove (EUCAST) za vankomicin i navedeni su ovdje:

62611009182100

Farmakokinetička svojstva

Apsorpcija

Vankomicin se primjenjuje intravenski za liječenje sistemskih infekcija.

U slučaju bolesnika s normalnom bubreţnom funkcijom, intravenska infuzija višestrukih doza od

1000 mg vankomicina (15 mg/kg) tijekom 60 minuta proizvodi pribliţne prosječne koncentracije u plazmi od 50 – 60 mg/l, 20 – 25 mg/l i 5 – 10 mg/l, odmah, 2 sata, odnosno 11 sati nakon završetka infuzije. Razine u plazmi dobivene nakon višestrukih doza slične su onima dobivenim nakon jedne doze.

Vankomicin se obično ne apsorbira u krv nakon oralne primjene. MeĎutim, moţe doći do apsorpcije nakon oralne primjene u bolesnika s (pseudomembranoznim) kolitisom. To moţe dovesti do nakupljanja vankomicina u bolesnika s istodobno postojećim oštećenjem bubrega.

Distribucija

Volumen distribucije je oko 60 l/1,73 m2 tjelesne površine. Pri koncentracijama vankomicina u serumu od 10 mg/l do 100 mg/l, vezanje lijeka na proteine plazme iznosi pribliţno 30 – 55%, mjereno ultrafiltracijom.

Vankomicin lako difundira kroz placentu i distribuira se u krv iz pupkovine. Kod neupaljenih moţdanih ovojnica, vankomicin samo u maloj mjeri prolazi krvno-moţdanu barijeru.

Biotransformacija

Lijek se vrlo malo metabolizira. Nakon parenteralne primjene izlučuje se gotovo u potpunosti kao mikrobiološki aktivna tvar (oko 75 – 90% unutar 24 sata) glomerularnom filtracijom putem bubrega.

Eliminacija

14

Poluvrijeme eliminacije vankomicina je 4 do 6 sati u bolesnika s normalnom funkcijom bubrega i 2,2 –

3 sata u djece. Plazmatski klirens je oko 0,058 l/kg/h, a bubreţni klirens je oko 0,048 l/kg/h. U prva 24 sata pribliţno 80% primijenjene doze vankomicina izluči se u mokraći glomerularnom filtracijom. Bubreţna disfunkcija odgaĎa izlučivanje vankomicina. U bolesnika bez jednog bubrega prosječni poluvijek je 7,5 dana. Zbog ototoksičnosti terapije vankomicinom u takvim je slučajevima indicirano adjuvantno praćenje koncentracije u plazmi.

Izlučivanje ţuči je beznačajno (manje od 5% doze).

Iako se vankomicin ne eliminira učinkovito hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom, postoje izvješća o povećanju klirensa vankomicina s hemoperfuzijom i hemofiltracijom.

Nakon oralne primjene, samo se dio primijenjene doze pronalazi u mokraći. Nasuprot tome, visoke koncentracije vankomicina naĎene su u fecesu (> 3 100 mg/kg s dozama od 2 g/dan).

Linearnost/nelinearnost

Koncentracija vankomicina općenito raste proporcionalno s povećanjem doze. Koncentracije u plazmi tijekom primjene višestrukih doza slične su onima nakon primjene pojedinačne doze.

Obiljeţja u pojedinim skupinama

Oštećenje funkcije bubrega

Vankomicin se prvenstveno uklanja glomerularnom filtracijom. U bolesnika s oštećenom funkcijom bubrega, krajnje poluvrijeme eliminacije vankomicina je produljeno, a ukupni tjelesni klirens smanjen. Nakon toga treba izračunati optimalnu dozu u skladu s preporukama za doziranje navedenim u dijelu 4.2. Doziranje i način primjene.

Oštećenje funkcije jetre

Farmakokinetika vankomicina ne mijenja se u bolesnika s oštećenjem funkcije jetre.

Trudnice

Za postizanje terapijskih koncentracija u serumu u trudnica mogu biti potrebne značajno povećane doze.

Pacijenti s prekomjernom težinom

Distribucija vankomicina moţe biti promijenjena u bolesnika s prekomjernom tjelesnom teţinom zbog povećanja volumena distribucije, bubreţnog klirensa i mogućih promjena u vezivanju za proteine plazme. U tim su subpopulacijama koncentracije vankomicina u serumu bile veće od očekivanih u zdravih odraslih muškaraca (vidjeti dio 4.2).

Paedijatrijska populacija

Vankomicin PK pokazao je široku interindividualnu varijabilnost u nedonoščadi i novoroĎenčadi. U nedonoščadi, nakon intravenske primjene, volumen distribucije vankomicina varira izmeĎu 0,38 i

0,97 l/kg, slično vrijednostima kod odraslih, dok klirens varira izmeĎu 0,63 i 1,4 ml/kg/min. Poluvrijeme eliminacije varira izmeĎu 3,5 i 10 sati i dulje je nego u odraslih, što odraţava uobičajene niţe vrijednosti klirensa u nedonoščadi.

U novoroĎenčadi i starije djece volumen distribucije kreće se izmeĎu 0,26 – 1,05 l/kg dok klirens varira izmeĎu 0,33 – 1,87 ml/kg/min.

10152884336

10152884317Iako nisu provedena dugotrajna ispitivanja na ţivotinjama za procjenu karcinogenog potencijala, u standardnim laboratorijskim testovima nije pronaĎen nikakav mutageni potencijal vankomicina. Nisu provedena konačna ispitivanja plodnosti. 62611009182100

Nema.

Otopine vankomicina imaju nizak pH (2,5 – 4,5) koji moţe uzrokovati kemijsku ili fizičku nestabilnost ako se pomiješa s drugim spojevima. Treba izbjegavati miješanje s alkalnim otopinama.

Pokazalo se da su mješavine vankomicina i beta-laktamskih antibiotika fizički nekompatibilne. Vjerojatnost precipitacije raste s višim koncentracijama vankomicina. Preporuča se odgovarajuće ispiranje intravenskih linija izmeĎu primjene ovih antibiotika. TakoĎer se preporučuje razrijediti otopine vankomicina do 5 mg/ml ili manje.

Lijek se ne smije miješati s drugim otopinama za infuziju osim s onima navedenima u dijelu 6.6.

2 godine.

Intravenozno davanje lijeka

Rekonstituirana otopina:

Nakon rekonstitucije, dokazana je kemijska i fizikalna stabilnost koncentrata do 24 sata na 25 °C ili do 96 sati u hladnjaku (2 °C do 8 °C).

RazrijeĎena otopina:

Nakon daljnjeg razrjeĎivanja, dokazana je kemijska i fizikalna stabilnost otopine do 24 sata na 25 °C ili 96 sati u hladnjaku na 2 – 8 °C, za raspon koncentracija od 5 mg/ml do 10 mg/ml .

S mikrobiološkog gledišta, proizvod treba upotrijebiti odmah. Ako se ne upotrijebi odmah, vrijeme i uvjeti skladištenja prije uporabe odgovornost su korisnika i obično ne bi trebali biti dulji od 24 sata na

2 °C do 8 °C, osim ako je rekonstitucija/razrjeĎivanje obavljeno u kontroliranim i validiranim aseptičnim uvjetima.

Oralna primjena lijeka

Rekonstituirane otopine za oralnu primjenu mogu se čuvati u hladnjaku (2 °C do 8 °C) 96 sati.

Ovaj lijek ne zahtijeva posebne uvjete čuvanja.

Rekonstituirane i razrijeĎene otopine

Za uvjete čuvanja nakon rekonstitucije i razrjeĎivanja lijeka, vidjeti dio 6.3.

16

Vankomicin hameln 500 mg i 1000 mg:

Bočica od bezbojnog stakla tipa I s bromobutilnim čepom i aluminijskim zatvaračem s ljubičastom plastičnom „flip-off“ kapicom za jačinu od 500 mg i zelenom plastičnom „flip-off“kapicom za jačinu od 1000 mg.

Veličine pakiranja: 1, 5, 10 bočica

Na trţištu se ne moraju nalaziti sve veličine pakiranja.

Priprema rekonstituirane otopine

Tijekom uporabe dodajte 10 ml vode za injekcije u bočicu od 500 mg ili 20 ml vode za injekcije u bočicu od 1000 mg. Bočice rekonstituirane na ovaj način dat će otopinu od 50 mg/ml. Kada se rekonstituira u vodi, nastaje bistra otopina.

POTREBNO JE DALJNJE RAZRJEĐIVANJE. Pročitajte upute u nastavku.

Priprema razrijeĎene otopine za infuziju

Rekonstituirane otopine koje sadrţe 50 mg/ml vankomicina potrebno je dodatno razrijediti ovisno o načinu primjene. Sljedeće otopine su prikladna otapala za pripremu otopine za infuziju:

- otopina natrijevog klorida 9 mg/ml (0,9 %), - otopina glukoze 50 mg/ml (5 %),

- otopina Ringerovog laktata,

- otopina natrijevog klorida 9 mg/ml (0,9 %) i otopina glukoze 50 mg/ml (5 %), - otopina natrijevog klorida 3 mg/ml (0,3 %) i otopina glukoze 33 mg/ml (3,3 %) - otopina Ringerova laktata i otopina glukoze 50 mg/ml (5 %)

Nastupna infuzija je preferirani način primjene.

Rekonstituirane otopine koje sadrţe 500 mg vankomicina moraju se razrijediti s najmanje 100 ml otapala. Rekonstituirane otopine koje sadrţe 1000 mg vankomicina moraju se razrijediti s najmanje 200 ml otapala.

Ţeljenu dozu treba primijeniti intravenskom infuzijom tijekom razdoblja od najmanje 60 minuta. Ako se primjenjuje u kraćem vremenskom razdoblju ili u većim koncentracijama, uz tromboflebitis postoji mogućnost izazivanja izrazite hipotenzije. Brza primjena takoĎer moţe izazvati crvenilo i prolazni osip na vratu i ramenima.

Kontinuirana infuzija (treba se koristiti samo kada intermitentna infuzija nije izvediva).

1 – 2 g moţe se dodati dovoljno velikom volumenu prikladnog gore navedenog otapala kako bi se ţeljena dnevna doza mogla polako primijeniti intravenskom kapaljkom tijekom razdoblja od 24 sata.

Prije primjene, parenteralne lijekove treba vizualno pregledati na čestice i promjenu boje kad god to otopina ili spremnik dopuštaju. Treba koristiti samo bistru i bezbojnu otopinu bez čestica.

Priprema oralne otopine

Moţe se koristiti sadrţaj bočica za parenteralnu primjenu.

Sadrţaj jedne bočice Vankomicin hameln 500 mg moţe se rekonstituirati u 30 ml vode, dok se sadrţaj jedne bočice Vankomicin hameln 1000 mg moţe rekonstituirati u 30 ili 60 ml vode i dati bolesniku da popije.

6261100123888

Vankomicin hameln sadrži djelatnu tvar vankomicin. Vankomicin je antibiotik koji pripada skupini glikopeptidnih antibiotika. Vankomicin djeluje tako što uništava odreĎene bakterije koje uzrokuju infekcije. Vankomicin hameln prašak se pretvara u otopinu za infuziju ili u oralnu otopinu.

Vankomicin se primjenjuje u svim dobnim skupinama u obliku infuzije za liječenje sljedećih ozbiljnih infekcija:

- Infekcije kože i potkožnih tkiva, - Infekcije kostiju i zglobova,

- Infekciju pluća poznatu kao „upala pluća ili pneumonija”,

- Infekcije sloja koji oblaže unutrašnjost srca (endokarditis) i za sprječavanje endokarditisa u bolesnika koje je potrebno podvrgnuti većim kirurškim zahvatima.

Vankomicin se može davati oralno - kroz usta u odraslih i djece za liječenje infekcije sluznice tankog i debelog crijeva s oštećenjem sluznice (pseudomembranozni kolitis) uzrokovane bakterijom Clostridium difficile.

Nemojte primjenjivati Vankomicin hameln:

- Ako ste alergični na vankomicin ili na neki drugi sastojak ovog lijeka (naveden u dijelu 6). - Intramuskularno zbog rizika od oštećenja tkiva (nekroze) na mjestu primjene.

Upozorenja i mjere opreza

Ozbiljne nuspojave koje mogu dovesti do gubitka vida prijavljene su nakon davanja injekcije vankomicina u oči.

Obratite se svom liječniku, bolničkom ljekarniku ili medicinskoj sestri prije nego započnete liječenje L M E D

lijekom Vankomicin hameln ako:

- ste ikada nakon uzimanja vankomicina dobili teški kožni osip ili ljuštenje kože, stvaranje mjehurića na koži ili sluznici i/ili čireve u ustima. Prijavljene su ozbiljne kožne reakcije uključujući Stevens-Johnsonov sindrom, toksičnu epidermalnu nekrolizu, reakciju na lijekove s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP) vezano za liječenje vankomicinom. Prestanite koristiti vankomicin i odmah potražite liječničku pomoć ako primijetite bilo koji od simptoma opisanih u dijelu 4.

- ste pretrpjeli prethodnu alergijsku reakciju na antibiotik teikoplanin, jer to može značiti da ste alergični i na vankomicin,

- imate poremećaj sluha, osobito ako ste starija osoba (možda ćete trebati pretrage sluha tijekom liječenja)

- imate poremećaj bubrega (tijekom liječenja morat ćete testirati krv i bubrege)

- primate vankomicin u obliku infuzije za liječenje proljeva povezanog s infekcijom bakterijom Clostridioides difficile umjesto oralno.

Obratite se svom liječniku, bolničkom ljekarniku ili medicinskoj sestri tijekom liječenja s lijekom Vankomicin hameln ako:

- dulje vrijeme primate Vankomicin hameln (možda ćete tijekom liječenja trebati testirati krv, jetru i bubrege),

- ste razvili bilo kakvu kožnu reakciju tijekom liječenja,

- tijekom ili nakon primjene Vankomicin hameln razvijete teški ili dugotrajni proljev, odmah se posavjetujte s liječnikom. To može biti znak upale crijeva (pseudomembranozni kolitis), koja se može pojaviti nakon liječenja antibioticima.

Djeca

Vankomicin hameln primjenjivat će se s posebnom pažnjom u nedonoščadi i male dojenčadi, jer njihovi bubrezi nisu u potpunosti razvijeni i mogu nakupljati vankomicin u krvi. Ova dobna skupina može trebati krvne pretrage za kontrolu razine vankomicina u krvi.

Istodobna primjena vankomicina i anestetika povezana je s crvenilom kože (eritemom) i alergijskim reakcijama u djece. Slično tome, istodobna primjena s drugim lijekovima kao što su aminoglikozidni antibiotici, nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID, npr. ibuprofen) ili amfotericin B (lijek za gljivične infekcije) može povećati rizik od oštećenja bubrega, a time i češće krvne i bubrežne pretrage mogu biti potrebne.

Drugi lijekovi i Vankomicin hameln

Obavijestite svog liječnika ili ljekarnika ako uzimate, nedavno ste uzimali ili biste mogli uzeti bilo koje druge lijekove, uključujući i one koje ste nabavili bez recepta.

Ovo je osobito važno ako uzimate bilo koji od sljedećih lijekova: - lijekovi koji usporavaju pokretljivost crijeva,

- Inhibitori protonske pumpe (lijekovi koji smanjuju količinu želučane kiseline).

Trebate obratiti posebnu pozornost ako uzimate druge lijekove, jer neki mogu stupiti u interakciju s lijekom Vankomicin hameln, na primjer lijekovi koji se koriste za:

- Liječenje infekcija uzrokovanih bakterijama (aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, piperacilin/tazobaktam),

- Liječenje tuberkuloze (viomicin),

- Liječenje gljivičnih infekcija (amfotericin B), - Liječenje raka (cisplatin),

- opuštanje mišića tijekom operacije,

- Anesteziju - ovi anestetici mogu izazvati crvenilo, nalete crvenila, nesvjesticu, kolaps ili srčani udar. Stoga morate obavijestiti svog liječnika da uzimate vankomicin ako idete na operaciju.

- Ublažavanje boli kao što je ibuprofen ili drugi nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID). - Liječenje edema (stanje kada u vašem tijelu ima previše vode) kao što je furosemid koji je

snažan diuretik (jaki lijekovi koji se daju za poticanje stvaranja urina).

Možda je još uvijek u redu da dobijete lijek Vankomicin hameln, a vaš liječnik će moći odlučiti što je za vas prikladno.

Trudnoća i dojenje

Ako ste trudni ili dojite, mislite da biste mogli biti trudni ili planirate trudnoću, obratite se svom liječniku ili ljekarniku za savjet prije nego počnete uzimati ovaj lijek.

Vaš liječnik će tada odlučiti možete li primiti lijek Vankomicin hameln.

Upravljanje vozilima i teškim strojevima

Vankomicin hameln ima zanemariv utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i rada na strojevima.

Dok ste u bolnici, medicinsko osoblje će vam dati lijek Vankomicin hameln. Vaš liječnik će odlučiti koliko ovog lijeka trebate primiti svaki dan i koliko će dugo trajati liječenje.

Doziranje

Doza koju ćete primijeniti ovisit će o: - - vašim godinama

- - vašoj tjelesnoj težini - - infekciji koju imate,

- - funkciji vaših bubrega, - - vašoj sposobnosti sluha,

- - svim drugim lijekovima koje možda uzimate.

Intravenska primjena lijeka

Odrasli i adolescenti (djeca u dobi od 12 godina i starija)

Doziranje će se izračunati prema vašoj tjelesnoj težini. Uobičajena doza infuzije je 15 do 20 mg po kg tjelesne težine. Obično se daje svakih 8 do 12 sati. U nekim slučajevima Vaš liječnik može odlučiti o davanju početne doze do 30 mg po kg tjelesne težine. Najveća dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Primjena u djece

Djeca u dobi od mjesec dana do 12 godina

Doza će se izračunati prema tjelesnoj težini. Uobičajena doza infuzije je 10 do 15 mg na svaki kilogram tjelesne težine. Obično se daje svakih 6 sati.

Nedonoščad i novorođenčad rođena u terminu (od 0 do 27 dana starosti)

Doza će se izračunati prema postmenstrualnoj dobi (vrijeme izmeĎu prvog dana posljednje menstruacije i poroĎaja (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo od poroĎaja (postnatalna dob)).

Za starije osobe, trudnice i bolesnike s poremećajem rada bubrega, uključujući i one na dijalizi, možda će biti potrebna drugačija doza.

Oralno davanje lijeka

Odrasli i adolescenti (od 12 do 18 godina)

Preporučena doza je 125 mg svakih 6 sati. U nekim slučajevima Vaš liječnik može odlučiti da Vam da veću dnevnu dozu do 500 mg svakih 6 sati. Najveća dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Ako ste prije imali druge epizode (infekcija sluznice) možda će Vam trebati drugačija doza i trajanje terapije.

Primjena u djece

Nedonoščad, novorođenčad i djeca mlađa od 12 godina

Preporučena doza je 10 mg po kg tjelesne težine. Obično se daje svakih 6 sati. Najveća dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Način primjene lijeka

Intravenska primjena

Intravenska infuzija znači da lijek teče iz boce ili vrećice za infuziju kroz cjevčicu u jednu od vaših krvnih žila i u vaše tijelo. Vaš liječnik ili medicinska sestra uvijek će vam dati vankomicin u krv, a ne u mišić.

Vankomicin će vam se davati u venu najmanje 60 minuta.

Oralna primjena

Ako se lijek daje za liječenje želučanih poremećaja (tzv. pseudomembranozni kolitis), mora se primijeniti kao otopina za oralnu primjenu (lijek se uzima na usta).

Trajanje liječenja

Duljina liječenja ovisi o infekciji koju imate i može trajati nekoliko tjedana.

Trajanje terapije može biti različito ovisno o individualnom odgovoru na liječenje svakog bolesnika.

Tijekom liječenja možda će vam se napraviti krvne pretrage, od vas će se tražiti da date uzorke urina i eventualno uputiti na testove sluha kako bi se pronašli znakovi mogućih nuspojava.

Ako ste primili više lijeka Vankomicin hameln nego što ste trebali

Budući da ćete ovaj lijek primiti dok ste u bolnici, malo je vjerojatno da ćete dobiti premalo ili previše, meĎutim, recite svom liječniku ili medicinskoj sestri ako imate bilo kakvih nedoumica. Ako imate dodatnih pitanja o primjeni ovog lijeka, obratite se svom liječniku ili medicinskoj sestri.

Kao i svi lijekovi, ovaj lijek može uzrokovati nuspojave iako se one neće pojaviti kod svakoga.

Vankomicin može uzrokovati alergijske reakcije, iako su ozbiljne alergijske reakcije (anafilaktički šok) rijetke. Odmah obavijestite svog liječnika u slučaju iznenadnog zviždanja pri disanju, otežanog disanja, crvenila kože na gornjem dijelu tijela, osipa ili svrbeža.

Ako primijetite bilo koje od sljedećih simptoma, potrebno je prestati s primjenom vankomicina i odmah zatražiti medicinsku pomoć:

- crvenkaste mrlje na trupu u ravnini kože, u obliku mete ili kružnog oblika, često s

mjehurićima u središtu, ljuštenje kože, čireve u ustima, grlu, nosu, genitalijama i očima. Ovim ozbiljnim kožnim osipima mogu prethoditi vrućica i simptomi slični gripi (Stevens-

- rašireni osip, visoka tjelesna temperatura i povećani limfni čvorovi (DRESS sindrom ili sindrom preosjetljivosti na lijek)

- crveni, ljuskavi rašireni osip s kvrgama ispod kože i mjehurićima popraćen vrućicom na početku liječenja (akutna generalizirana egzantematozna pustuloza)

Apsorpcija vankomicina iz probavnog trakta je zanemariva. MeĎutim, ako bolujete od upalnog poremećaja probavnog trakta, osobito ako istodobno imate poremećaj funkcije bubrega, mogu se pojaviti nuspojave koje se javljaju prilikom primjene vankomicina infuzijom.

Česte nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 10 osoba) - pad krvnog tlaka,

- nedostatak zraka, piskutavo disanje (visoki zvuk koji nastaje zbog začepljenog protoka zraka u gornjem dišnom putu)

- osip i upala sluznice usta, svrbež, osip koji svrbi, koprivnjača

- poremećaji funkcije bubrega koji se primarno mogu otkriti krvnim pretragama - crvenilo kože gornjeg dijela tijela i lica, upala vene.

Manje česte nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 100 osoba) - privremeni ili trajni gubitak sluha

Rijetke nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 1 000 osoba)

- Smanjenje broja bijelih krvnih stanica, crvenih krvnih stanica i trombocita (krvnih stanica odgovornih za zgrušavanje krvi),

- Povećanje broja bijelih krvnih zrnaca u krvi,

- Gubitak ravnoteže, zujanje u ušima, omaglica, - Upala krvnih žila,

- Mučnina (osjećaj slabosti),

- Upala bubrega i zatajenje bubrega, - Bolovi u mišićima prsa i leĎa,

- Groznica, zimica.

Vrlo rijetke nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 10 000 osoba)

- Iznenadna pojava teške alergijske kožne reakcije s ljuštenjem kože ili ljuštenjem kože s mjehurićima. To može biti povezano s visokom temperaturom i bolovima u zglobovima,

- Srčani zastoj,

- Upala crijeva koja uzrokuje bolove u trbuhu i proljev, koji može sadržavati krv.

Nepoznato (učestalost se ne može procijeniti iz dostupnih podataka) - Mučnina (povraćanje), proljev,

- Smetenost, omamljenost, nedostatak energije, oticanje, zadržavanje tekućine, smanjeno izlučivanje urina,

- Osip s oteklinama ili bolovima iza ušiju, u vratu, preponama, ispod brade i pazuha (natečeni limfni čvorovi), abnormalni testovi krvi i funkcije jetre,

- Osip s mjehurićima i vrućicom.

Prijavljivanje nuspojava

Ako primijetite bilo koju nuspojavu, obratite se svom liječniku, bolničkom ljekarniku ili medicinskoj sestri. To uključuje sve moguće nuspojave koje nisu navedene u ovoj uputi. Nuspojave možete prijaviti i izravno putem nacionalnog sustava za prijavu nuspojava navedenog u Dodatku V. Prijavljivanjem nuspojava možete pomoći u pružanju više informacija o sigurnosti ovog lijeka.

Čuvajte ovaj lijek izvan pogleda i dohvata djece.

Nemojte upotrijebiti ovaj lijek nakon isteka roka valjanosti navedenog na kutiji i naljepnici iza oznake „EXP“. Rok valjanosti odnosi se na posljednji dan tog mjeseca.

Nisu potrebni posebni uvjeti skladištenja.

Stabilnost rekonstituirane i razrijeĎene otopine navedena je na kraju upute u odjeljku namijenjenom zdravstvenim radnicima.

Što sadrži Vankomicin hameln

- Djelatna tvar je vankomicin (kao hidroklorid). - Nema drugih sastojaka.

Vankomicin hameln 500 mg:

Jedna bočica sadrži 500 mg vankomicinklorida što odgovara 500 000 IU vankomicina.

Vankomicin hameln 1000 mg:

Jedna bočica sadrži 1000 mg vankomicinklorida što odgovara 1 000 000 IU vankomicina.

Kako izgleda Vankomicin hameln i sadržaj pakiranja Vankomicin hameln 500 mg i 1000 mg:

Prašak bijele do svijetlo bež boje.

Bočica od bezbojnog stakla tipa I s bromobutilnim čepom i aluminijskim zatvaračem s ljubičastom (500 mg) ili zelenom (1000 mg) plastičnom „flip-off “kapicom.

Veličine pakiranja: 1, 5, 10 bočica.

Na tržištu se ne moraju nalaziti sve veličine pakiranja.

Nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet i proizvoĎač

Nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet hameln pharma gmbh

Inselstraße 1 317 87 Hameln Njemačka

ProizvoĎač Anfarm Hellas S.A.

61st Km National Road Athens Lamia 320 09 Schimatari Viotia

Grčka

Predstavnik nositelja odobrenja za Republiku Hrvatsku Sanol H d.o.o.,

Franje Lučića 32, 10090 Zagreb, Hrvatska Telefon: +385 1 3496 306

Ovaj lijek odobren je u državama članicama Europskog gospodarskog prostora pod sljedećim nazivima:

Danska: Finska: Hrvatska:

Island: Irland:

Norveška: Slovačka:

Slovenija:

Švedska:

Vancomycin hameln Vancomycin hameln

Vankomicín hameln 500 mg prašak za koncentrát za otopinu za infúziu Vankomicín hameln 1000 mg prašak za koncentrát za otopinu za infúziu Vancomycin hameln

Vancomycín 500 mg powder for concentrate for solution for infusion Vancomycin 1000 mg powder for concentrate for solution for infusion Vancomycin hameln

Vancomycin hameln 500 mg prášok na koncentrát na infúzny roztok Vancomycin hameln 1000 mg prášok na koncentrát na infúzny roztok Vankomycín hameln 500 mg prašok za koncentrát za raztopíno za infundiranje Vankomycín hameln 1000 mg prašok za koncentrát za raztopíno za infundiranje Vancomycin hameln 500 mg pulver till koncentrát till infusionsvetska, lösning Vancomycin hameln 1000 mg pulver till koncentrát till infusionsvetska, lösning

Uputa je zadnji puta revidirana u srpnju 2024.

Način i mjesto izdavanja lijeka Lijek se izdaje na recept, u ljekarni.

Ostali izvori informacija

Savjetovanje/medicinska edukacija

Antibiotici se koriste za liječenje bakterijskih infekcija. Oni su neučinkoviti protiv virusnih infekcija.

Ako je Vaš liječnik propisao antibiotike, potrebni su Vam isključivo za Vašu trenutnu bolest.

Usprkos primjeni antibiotika, neke bakterije mogu preživjeti i rasti. Ta se pojava naziva rezistencija (otpornost): neki antibiotici gube djelotvornost.

Pogrešna primjena antibiotika povećava otpornost. Možete čak pridonijeti tome da bakterije postanu otporne i time usporiti Vaše liječenje ili smanjiti djelotvornost antibiotika ako ne poštujete odgovarajuću:

- dozu

- raspored uzimanja lijeka - trajanje liječenja

Prema tome, kako bi se očuvala djelotvornost ovog lijeka: 1. Koristite antibiotike samo kada je propisano.

2. Strogo slijedite propisane upute.

3. Nemojte ponovno koristiti antibiotik bez liječničkog recepta, čak i ako želite liječiti sličnu bolest.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sljedeće informacije namijenjene su samo zdravstvenim radnicima:

Vankomicin hameln 500 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju Vankomicin hameln 1000 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju

Upute za primjenu i rukovanje lijekom Priprema rekonstituirane otopine

Tijekom uporabe dodajte 10 ml vode za injekcije u bočicu od 500 mg ili 20 ml vode za injekcije u A L M E D

bočicu od 1000 mg. Bočice rekonstituirane na ovaj način dat će otopinu od 50 mg/ml. Kada se rekonstituira u vodi, nastaje bistra otopina.

POTREBNO JE DALJNJE RAZRJEĐIVANJE. Pročitajte upute u nastavku.

Priprema razrijeĎene otopine za infuziju

Rekonstituirane otopine koje sadrže 50 mg/ml vankomicina potrebno je dodatno razrijediti ovisno o načinu primjene. Sljedeće otopine su prikladna otapala za pripremu otopine za infuziju:

- otopina natrijevog klorida 9 mg/ml (0,9 %), - otopina glukoze 50 mg/ml (5 %),

- otopina Ringerovog laktata,

- otopina natrijevog klorida 9 mg/ml (0,9 %) i otopina glukoze 50 mg/ml (5 %), - otopina natrijevog klorida 3 mg/ml (0,3 %) i otopina glukoze 33 mg/ml (3,3 %) - Ringerova laktatna otopina i 50 mg/ml (5 %) otopina glukoze

Intermitentna infuzija je preferirani način primjene lijeka.

Rekonstituirane otopine koje sadrže 500 mg vankomicina moraju se razrijediti s najmanje 100 ml otapala.

Rekonstituirane otopine koje sadrže 1000 mg vankomicina moraju se razrijediti s najmanje 200 ml otapala.

Željenu dozu treba primijeniti intravenskom infuzijom tijekom razdoblja od najmanje 60 minuta. Ako se primjenjuje u kraćem vremenskom razdoblju ili u većim koncentracijama, uz tromboflebitis postoji mogućnost izazivanja izrazite hipotenzije. Brza primjena takoĎer može izazvati crvenilo i prolazni osip na vratu i ramenima.

Kontinuirana infuzija (treba ju koristiti samo kada intermitentna infuzija nije izvediva).

1 – 2 g može se dodati dovoljno velikom volumenu prikladnog gore navedenog otapala kako bi se željena dnevna doza mogla polako primijeniti intravenskom kapaljkom tijekom razdoblja od 24 sata.

Prije primjene, parenteralne lijekove treba vizualno pregledati na čestice i promjenu boje kad god to otopina ili spremnik dopuštaju. Treba koristiti samo bistru i bezbojnu otopinu bez čestica.

Priprema oralne otopine

Može se koristiti sadržaj bočica za parenteralnu primjenu.

Sadržaj jedne bočice Vankomicin hameln 500 mg može se rekonstituirati u 30 ml vode, dok se sadržaj jedne bočice Vankomicin hameln 1000 mg može rekonstituirati u 30 ili 60 ml vode i dati bolesniku da popije.

Čuvanje lijeka

Ovaj lijek ne zahtijeva posebne uvjete čuvanja.

Intravenozno davanje lijeka Rekonstituirana otopina:

Nakon rekonstitucije, dokazana je kemijska i fizikalna stabilnost koncentrata do 24 sata na 25 °C ili do 96 sati u hladnjaku (2 °C do 8 °C).

RazrijeĎena otopina:

Nakon daljnjeg razrjeĎivanja, dokazana je kemijska i fizikalna stabilnost otopine do 24 sata na 25 °C ili 96 sati u hladnjaku na 2 – 8 °C, za raspon koncentracija od 5 mg/ml do 10 mg/ml.

S mikrobiološkog gledišta, lijek treba upotrijebiti odmah. Ako se ne upotrijebi odmah, vrijeme i

uvjeti skladištenja prije uporabe odgovornost su korisnika i obično ne bi trebali biti dulji od 24 sata L M E D

na 2 °C do 8 °C, osim ako je rekonstitucija/razrjeĎivanje obavljeno u kontroliranim i validiranim aseptičnim uvjetima.

Oralno davanje lijeka

Rekonstituirane otopine za oralnu primjenu mogu se čuvati u hladnjaku (2 °C do 8 °C) 96 sati.