Vankomicin MIP 500 mg prašak za otopinu za infuziju

Intravenska primjena

Vankomicin je indiciran u svim dobnim skupinama za liječenje slijedećih infekcija (vidjeti dijelove 4.2, 4.4 i 5.1):

- komplicirane infekcije kože i mekih tkiva - infekcije kostiju i zglobova

- izvanbolnički stečenu pneumoniju

- bolnički stečenu pneumoniju, uključujući pneumoniju povezanu s respiratorom - infektivni endokarditis

- bakterijemija koja se javlja u vezi s ili se sumnja na vezu s bilo kojom od gore navedenih indikacija.

Vankomicin je takoĎer indiciran u svim dobnim skupinama za perioperativnu antibakterijsku profilaksu u bolesnika s visokim rizikom od razvoja bakterijskog endokarditisa kod velikih kirurških zahvata.

Potrebno je uzeti u obzir službene smjernice vezane uz primjerenu uporabu antibakterijskih lijekova.

Kada je prikladno, vankomicin treba primjenjivati u kombinaciji s drugim antibakterijskim lijekovima.

Intravenska primjena

Početnu dozu je potrebno temeljiti na ukupnoj tjelesnoj težini. Daljnje prilagodbe doze je potrebno temeljiti na koncentracijama u serumu kako bi se postigle ciljane terapijske koncentracije. Potrebno je uzeti u obzir funkciju bubrega za daljnje doze i interval primjene.

Bolesnici u dobi od 12 godina naviše

Preporučena doza iznosi 15 do 20 mg/kg tjelesne težine svakih 8 do 12 sati (ne smije prijeći 2 g po dozi).

U ozbiljno oboljelih bolesnika može se upotrijebiti udarna doza od 25-30 mg/kg tjelesne težine kako bi se olakšalo brzo postizanje najniže ciljane koncentracije vankomicina u serumu.

Dojenčad i djeca u dobi od jednog mjeseca do 12 godina:

Preporučena doza je 10 do 15 mg/kg tjelesne težine svakih 6 sati (vidjeti dio 4.4).

Novorođenčad rođena u terminu (od rođenja do 27 dana postnatalne dobi) i nedonoščad (od rođenja do očekivanog datuma rođenja plus 27 dana)

Za utvrĎivanje režima doziranja u novoroĎenčadi, potrebno je potražiti savjet liječnika koji ima iskustva u liječenju novoroĎenčadi. Jedan od mogućih načina doziranja vankomicina u novoroĎenčadi je prikazan u sljedećoj tablici: (vidjeti dio 4.4)

830580-1054848PMD (tjedni) Doza (mg/kg) Interval primjene (sati) <29 15 24 29-35 15 12 >35 15 8 PMD: postmenstrualna dob [( vrijeme izmeĎu prvog dana posljednje menstruacije i poroĎaja (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo od poroĎaja (postnatalna dob)].

Perioperativna profilaksa bakterijskog endokarditisa u svim dobnim skupinama.

Preporučena doza je početna doza od 15 mg/kg prije indukcije anestezije. Ovisno o trajanju kirurškog zahvata može biti potrebna druga doza vankomicina.

Trajanje liječenja

Predloženo trajanje liječenja prikazano je u sljedećoj tablici. U svakom slučaju, trajanje liječenja je potrebno prilagoditi vrsti i težini infekcije i individualnom kliničkom odgovoru.

830580-2063468Indikacija Trajanje liječenja Komplicirane infekcije kože i mekog tkiva - Ne-nekrotizirajuće - Nekrotizirajuće 7 do 14 dana 4 do 6 tjedana* Infekcije kostiju i zglobova 4 do 6 tjedana** Izvanbolnički stečena pneumonija 7 do 14 dana Bolnički stečena pneumonija, uključujući pneumoniju povezanu s respiratorom 7 do 14 dana Infektivni endokarditis 4 do 6 tjedana*** * Nastavite sve dok daljnji debridman ne bude neophodan, dok se ne zabilježi kliničko poboljšanje u bolesnika i dok bolesnik ne bude afebrilan 48 do 72 sata

** U slučaju infekcija umjetnih zglobova treba razmotriti dulja razdoblja oralne supresivne terapije odgovarajućim antibioticima.

*** Trajanje i potreba za kombiniranom terapijom temelje se na vrsti zaliska i organizmu

Posebne populacije

Starije osobe

Donja doza održavanja može biti potrebna zbog smanjenja funkcije bubrega povezane s dobi.

Bolesnici s oštećenjem funkcije bubrega

U odraslih i pedijatrijskih bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega potrebno je razmotriti početnu dozu prateći najniže koncentracije vankomicina u serumu, a ne slijediti raspored režima doziranja, osobito u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega ili onih koji su podvrgnuti bubrežnoj nadomjesnoj terapiji (BNT) s obzirom na mnoge faktore koji mogu utjecati na razinu vankomicina u takvih bolesnika.

U bolesnika s blagim ili umjerenim zatajenjem bubrega, početna se doza ne smije smanjivati. U bolesnika s teškim zatajenjem bubrega poželjno je produljiti interval primjene, a ne primjenjivati niže dnevne doze.

Potrebno je odgovarajuće razmotriti istodobnu primjenu lijekova koji mogu smanjiti klirens vankomicina i/ili potencirati njegove nuspojave (vidjeti dio 4.4).

Vankomicin se slabo dijalizira intermitentnom hemodijalizom. MeĎutim, korištenje membrana s visokim protokom i kontinuirane bubrežne nadomjesne terapije (KBNT) povećava klirens vankomicina i općenito zahtijeva nadomjesno doziranje (obično nakon obavljene hemodijalize u slučaju intermitentne hemodijalize).

Odrasli

Prilagodba doze u odraslih bolesnika se može temeljiti na glomerularnoj filtraciji (eGFR) odreĎenoj sljedećom formulom:

Muškarci: [težina (kg) x [140 – dob (godine)]] / [72 x serumski kreatinin (mg/dl)]

Žene: 0,85 x vrijednost izračunata gornjom formulom.

Uobičajena početna doza za odrasle bolesnike je 15 do 20 mg/kg i može se primjenjivati svaka 24 sata u bolesnika s klirensom kreatinina izmeĎu 20 i 49 ml/min. U bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina ispod 20 ml/min) ili onih na bubrežnoj nadomjesnoj terapiji odgovarajuće vrijeme i količina naknadnih doza u velikoj mjeri ovise o modalitetu BNT-a i moraju se temeljiti na najnižim serumskim koncentracijama vankomicina i na rezidualnoj funkciji bubrega (vidjeti dio 4.4). Ovisno o kliničkoj situaciji, potrebno je uzeti u obzir uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

U kritičnih bolesnika s bubrežnom insuficijencijom, početna udarna doza (25 do 30 mg/kg) se ne smije smanjivati.

Pedijatrijska populacija

Prilagodba doze kod pedijatrijskih bolesnika u dobi od 1 i više godina može se temeljiti na glomerularnoj filtraciji (eGFR) odreĎenoj revidiranom Schwartzovom formulom:

eGFR (mL/min/1,73 m2) = (visina cm x 0,413) / serumski kreatinin (mg/dl)

eGFR (mL/min/1,73 m2) = (visina cm x 36,2) / serumski kreatinin (μmol/L)

Za novoroĎenčad i dojenčad mlaĎu od jedne godine potrebno je potražiti stručni savjet, budući da revidirana Schwartzova formula nije primjenjiva na njih.

U sljedećoj tablici prikazane su preporuke orijentacijskih doza za pedijatrijsku populaciju koje slijede iste principe kao kod odraslih bolesnika.

830580-1839849GFR (mL/min/1,73 m2) Intravenska doza Učestalost 50-30 15 mg/kg 12-satna 29-10 15 mg/kg 24-satna < 10 10-15 mg/kg Prilagodba doziranja temeljeno na razini* Intermitentna hemodijaliza Peritonealna dijaliza Kontinuirana bubrežna nadomjesna terapija 15 mg/kg Redoziranje temeljeno na razini* * Odgovarajuće vrijeme i količina daljnjih doza u velikoj mjeri ovise o modalitetu BNT-a i trebaju se temeljiti na razinama serumskog vankomicina dobivenima prije doziranja i rezidualnoj funkciji bubrega. Ovisno o kliničkoj situaciji, može se uzeti u obzir uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

Bolesnici s oštećenjem funkcije jetre:

Nije potrebno prilagoĎavanje doze u bolesnika s insuficijencijom jetre.

Trudnoća

Za postizanje terapijskih koncentracija u serumu kod trudnica može biti potrebno znatno povećanje doza (vidjeti dio 4.6).

Pretili bolesnici

Kod pretilih bolesnika potrebno je prilagoditi početnu dozu individualno prema ukupnoj tjelesnoj težini kao kod bolesnika koji nisu pretili.

Praćenje serumske koncentracije vankomicina

Učestalost terapijskog praćenja koncentracije lijeka (engl. therapeutic drug monitoring, TDM) je potrebno individualizirati na temelju kliničke situacije i odgovora na liječenje, u rasponu od dnevnog uzorkovanja koje može biti potrebno u nekih hemodinamski nestabilnih bolesnika do barem jednom u tjednu u stabilnih bolesnika koji pokazuju odgovor na liječenje. U bolesnika s normalnom funkcijom bubrega koncentraciju vankomicina u serumu je potrebno pratiti drugi dan liječenja, neposredno prije sljedeće doze.

U bolesnika na intermitentnoj hemodijalizi razine vankomicina je obično potrebno postići prije početka epizode hemodijalize.

Najniža (minimalna) terapijski razina vankomicina u krvi obično treba iznositi 10 – 20 mg/l, ovisno o mjestu infekcije i osjetljivosti patogena. Najniže vrijednosti od 15 – 20 mg/l obično preporučuju klinički laboratoriji kako bi bolje pokrili osjetljivo-klasificirane patogene s MIK ≥1 mg/L (vidjeti dijelove 4.4 i 5.1).

Metode temeljene na modelu mogu biti korisne u predviĎanju individualno potrebnih doza kako bi se dostigao odgovarajući AUC. Pristup temeljen na modelu može se koristiti u izračunu personalizirane početne doze i za prilagodbe doza na temelju rezultata TDM-a (vidjeti dio 5.1).

Način primjene

Intravenska primjena

Intravenski se vankomicin obično primjenjuje kao intermitentna infuzija i preporuke za doziranje opisane u ovom dijelu za intravensku primjenu odgovaraju ovoj vrsti primjene.

Vankomicin će se primijeniti samo kao spora intravenska infuzija u trajanju od najmanje jednog sata ili najveće brzine od 10 mg/min (ono što je duže) koja je dovoljno razrijeĎena (najmanje 100 ml na

Bolesnici čiji unos tekućine mora biti ograničen mogu takoĎer primiti otopinu od 500 mg/50 ml ili 1000 mg/100 ml, premda se s tim većim koncentracijama može povećati rizik od pojave nuspojava povezanih s infuzijom.

Za informacije o pripremi otopine vidjeti dio 6.6.

Kontinuirana infuzija vankomicina se može uzeti u obzir, primjerice, u bolesnika s nestabilnim klirensom vankomicina.

Preosjetljivost na djelatnu tvar ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1.

Vankomicin se ne smije davati intramuskularno zbog rizika od nekroze na mjestu primjene.

Moguće su ozbiljne reakcije preosjetljivosti koje ponekad mogu uzrokovati smrt (vidjeti dijelove 4.3 i 4.8). U slučaju reakcija preosjetljivosti liječenje vankomicinom je potrebno odmah prekinuti i potrebno je poduzeti odgovarajuće hitne mjere.

U bolesnika koji primaju vankomicin tijekom duljeg razdoblja ili istodobno s drugim lijekovima koji mogu uzrokovati neutropeniju ili agranulocitozu potrebno je redovito pratiti broj leukocita. Svi bolesnici koji primaju vankomicin trebaju periodično obavljati hematološke pretrage, analizu urina i ispitivanje funkcije jetre i bubrega.

Vankomicin je potrebno koristiti s oprezom u bolesnika s alergijskim reakcijama na teikoplanin jer se može pojaviti križna preosjetljivost, uključujući anafilaktički šok koji može uzrokovati smrt.

Spektar antibakterijske aktivnosti

Spektar antibakterijskog djelovanja vankomicina ograničen je na gram-pozitivne mikroorganizme. Vankomicin nije pogodan za korištenje kao samostalan lijek za liječenje nekih vrsta infekcija, osim ako je patogen već dokumentiran i zna se da je osjetljiv ili postoji izrazita sumnja na odreĎeni patogen koji će biti pogodan za liječenje vankomicinom.

Kod racionalnog korištenja vankomicina potrebno je uzeti u obzir spektar bakterijskog djelovanja, sigurnosni profil i prikladnost standardne antibakterijske terapije za liječenje pojedinog bolesnika.

Ototoksičnost

Ototoksičnost, koja može biti prolazna ili trajna (vidjeti dio 4.8), je uočena u bolesnika s prethodnom gluhoćom koji su primili prekomjerne intravenske doze ili su istodobno liječeni drugim ototoksičnim lijekovima, kao što su aminoglikozidi. Vankomicin takoĎer treba izbjegavati u bolesnika s prethodnim gubitkom sluha. Tinitus može prethoditi gluhoći. Iskustva s drugim antibioticima sugeriraju da gubitak sluha može biti progresivan unatoč prestanku liječenja. Kako bi se smanjio rizik od ototoksičnosti, potrebno je periodično ispitivati razinu vankomicina u krvi, a takoĎer se preporučuje periodično ispitivanje funkcije sluha.

Starije osobe su posebno podložne oštećenju funkcije sluha. Praćenje vestibularne i slušne funkcije u starijih osoba potrebno je provoditi tijekom i nakon liječenja. Potrebno je izbjegavati istodobno ili sekvencijalno korištenje drugih ototoksičnih tvari.

Reakcije na infuziju

Brza primjena bolusa (odnosno primjena kroz nekoliko minuta) može biti povezana s jakom hipotenzijom (uključujući šok i rijetko srčani zastoj), reakcije nalik histaminskim i makulopapularni ili eritemski osip („sindrom crvenog čovjeka” ili „sindrom crvenog vrata”). Vankomicin je potrebno

604926485414H A L 37481512164785 sporo primijeniti u venu u razrijeĎenoj otopini (2,5 do 5,0 mg/ml) pri brzini koja ne prelazi 10 mg/min M E D

60492649815830

i u trajanju od najmanje 60 minuta kako bi se izbjegle reakcije povezane s brzom infuzijom. Zaustavljanje infuzije obično rezultira brzim prestankom ovih reakcija.

Učestalost reakcija na infuziju (hipotenzija, naleti crvenila, eritem, urtikarija i svrbež) se povećava s istodobnom primjenom anestetika (vidjeti dio 4.5). Ovo se može reducirati primjenom infuzije vankomicina tijekom najmanje 60 minuta, prije početka anestezije.

Teške kožne nuspojave (SCAR)

Teške kožne nuspojave (engl. severe cutaneous adverse reactions, SCAR), uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), koje mogu biti opasne po život ili smrtonosne, zabilježene su prilikom liječenja vankomicinom (vidjeti dio 4.8). Većina tih reakcija dogodila se unutar nekoliko dana i do osam tjedana nakon početka liječenja vankomicinom.

U vrijeme propisivanja lijeka bolesnike je potrebno upozoriti na znakove i simptome i pomno ih nadzirati zbog kožnih reakcija. Ako se pojave znakovi i simptomi koji upućuju na ove reakcije, potrebno je prekinuti primjenu vankomicina i razmotriti alternativni način liječenja. Ako je bolesnik uz primjenu vankomicina razvio teške kožne nuspojave, liječenje vankomicinom ne smije se ponovno započinjati ni u jednom trenutku.

Reakcije na mjestu primjene

Bol i tromboflebitis se mogu javiti kao povremeno teške reakcije u mnogih bolesnika koji primaju vankomicin intravenski. Učestalost i težina tromboflebitisa može se minimizirati sporom primjenom lijeka u obliku razrijeĎene otopine (vidjeti dio 4.2) i redovitim mijenjanjem mjesta primjene.

Učinkovitost i sigurnost vankomicina nije utvrĎena za intratekalni, intralumbalni i intraventrikularni put primjene.

Nefrotoksičnost

Vankomicin je potrebno koristiti s oprezom u bolesnika s bubrežnom insuficijencijom, uključujući anuriju jer je mogućnost razvoja toksičnih učinaka puno veća u prisustvu dugotrajno visokih koncentracija u krvi. Rizik od toksičnosti povećava se s visokim koncentracijama u krvi ili produljenim liječenjem.

Redovito praćenje razine vankomicina u krvi je indicirano u terapiji visokim dozama i pri dugotrajnoj primjeni, osobito u bolesnika s bubrežnom disfunkcijom ili oštećenjem funkcije sluha, kao i kod istodobne primjene nefrotoksičnih, odnosno ototoksičnih tvari (vidjeti dijelove 4.2 i 4.5).

Pedijatrijska populacija

Trenutne preporuke intravenskog doziranja za pedijatrijsku populaciju, osobito za djecu ispod 12 godina starosti, mogu dovesti do subterapijske razine vankomicina kod značajnog broja djece. MeĎutim, sigurnost povećanog doziranja vankomicinom nije odgovarajuće utvrĎena, stoga se doze veće od 60 mg/kg/dan ne mogu generalno preporučivati.

Vankomicin je potrebno koristiti s posebnim oprezom u nedonoščadi i male djece zbog nerazvijenosti njihovih bubrega i mogućeg povećanja serumske koncentracije vankomicina. Koncentracije vankomicina u krvi stoga treba pomno pratiti u ovakve djece. Istodobna primjena vankomicina i anestetika je povezana s eritemom i crvenilom nalik crvenilu uzrokovanom histaminom. TakoĎer, istodobna primjena s nefrotoksičnim agensima, kao što su aminoglikozidni antibiotici, NSAIL-i (npr. ibuprofen za zatvaranje ductusa arteriosusa) ili amfotericin B je povezana s povećanim rizikom od nefrotoksičnosti (vidjeti dio 4.5), stoga je potrebno učestalo praćenje serumske razine vankomicina i funkcije bubrega.

Primjena u starijih osoba

Prirodno smanjenje glomerularne filtracije s povećanjem starosne dobi može dovesti do povišenih

koncentracija vankomicina u serumu ako doza nije prilagoĎena (vidjeti dio 4.2).

6

60492649815830

Interakcije s anesteticima

Miokardijalna depresija izazvana anestetikom se može pojačati uporabom vankomicina. Tijekom anestezije doze moraju biti dobro razrijeĎene i moraju se davati sporo, uz praćenje rada srca. Promjene položaja je potrebno odgoditi sve dok infuzija nije gotova, nakon čega je moguća posturalna prilagodba (vidjeti dio 4.5).

Pseudomembranozni enterokolitis

U slučaju teške perzistentne dijareje potrebno je uzeti u obzir mogući nastanak po život opasnog pseudomembranoznog enterokolitisa (vidjeti dio 4.8). Antidijaroici se ne smiju primjenjivati.

Superinfekcije

Dugotrajno korištenje vankomicina može rezultirati prekomjernim rastom neosjetljivih mikroorganizama. Neophodno je pažljivo praćenje bolesnika. Ako doĎe do superinfekcije tijekom terapije, potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere.

Poremećaji oka

Vankomicin nije odobren za intrakameralnu ili intravitrealnu primjenu, uključujući profilaksu endoftalmitisa.

Hemoragijski okluzivni vaskulitis mrežnice (engl. haemorrhagic occlusive retinal vasculitis, HORV), uključujući trajni gubitak vida, primijećen je u pojedinačnim slučajevima nakon intrakameralne ili intravitrealne primjene vankomicina tijekom ili nakon operacije katarakte.

Istodobnom ili uzastopnom primjenom vankomicina i drugih potencijalno oto- ili nefrotoksičnih lijekova (npr. piperacilin / tazobaktam), ototoksičnost i nefrotoksičnost mogu biti pojačane (vidjeti dio 4.4). Potreban je pažljivi nadzor, osobito u slučajevima istodobne primjene aminoglikozida. U tim slučajevima maksimalna doza vankomicina ne smije biti veća od 500 mg svakih 8 sati.

Anestetici

Zabilježen je porast incidencije nuspojava (poput hipotenzije, kožnog crvenila, eritema, urtikarije i svrbeža) kada se vankomicin istodobno primjenjivao s anesteticima. Kako bi se izbjegle ove nuspojave, vankomicin treba primijeniti 60 minuta prije uvoĎenja u anesteziju. (Vidjeti takoĎer dio 4.4).

Mišićni relaksansi

Ako se vankomicin hidroklorid primijeni tijekom ili neposredno nakon kirurškog zahvata, učinak istodobno primijenjenih mišićnih relaksansa (npr. sukcinilkolina), poput neuromuskularnog bloka, može biti pojačan ili produžen.

Odgovarajući podaci o primjeni vankomicina tijekom trudnoće nisu dostupni. Ispitivanja reproduktivne toksičnosti na životinjama ne upućuju na bilo kakav učinak lijeka na razdoblje gestacije ili razvoj embrija i fetusa (vidjeti dio 5.3).

MeĎutim, vankomicin prolazi kroz placentu pa se mogućnost rizika od ototoksičnosti i nefrotoksičnosti za embrio i novoroĎenče ne može isključiti. Stoga vankomicin u trudnoći treba davati samo ako za to postoji jasna potreba i nakon pažljive procjene odnosa rizika i koristi.

Dojenje:

Vankomicin se izlučuje u majčino mlijeko i stoga se tijekom dojenja smije davati samo ako je primjena drugih antibiotika bila neuspješna. Potreban je oprez kada se vankomicin daje majkama koje doje zbog mogućih nuspojava u dojenčeta (poremećaja crijevne flore s proljevom, kolonizacije gljivicama sličnih kvasnicama i moguće senzibilizacije). Uzimajući u obzir važnost ovog lijeka za

majku koja doji, potrebno je razmotriti odluku o prekidu dojenja.

7

Vankomicin ne utječe ili zanemarivo utječe na sposobnost upravljanja vozilima i rada sa strojevima.

Sažetak sigurnosnog profila

Najčešće nuspojave su flebitis, pseudoalergijske reakcije i naleti crvenila kože u gornjem dijelu tijela („sindrom crvenog vrata”), povezane s brzom primjenom vankomicina u venu.

Teške kožne nuspojave (SCAR), uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), zabilježene su prilikom liječenja vankomicinom (vidjeti dio 4.4).

Tablični popis nuspojava

Nuspojave su navedene po padajućoj ozbiljnosti unutar svake klasifikacije učestalosti. Nuspojave navedene u nastavku prikazane su prema MedDRA klasifikaciji organskih sustava i učestalosti:

Vrlo često (≥ 1/10); često (≥ 1/100 i <1/10); manje često (≥ 1/1000 i <1/100); rijetko (≥ 1/10 000 i <1/1000); vrlo rijetko (<1/10 000), nepoznato (ne može se procijeniti iz dostupnih podataka).

60492649815830

830580-8227949Klasifikacija organskih sustava Učestalost Nuspojava Poremećaji krvi i limfnog sustava: Rijetko Reverzibilna neutropenija, agranulocitoza, eozinofilija, trombocitopenija, pancitopenija. Poremećaji imunološkog sustava: Rijetko Reakcije preosjetljivosti, anafilaktičke reakcije Poremećaji uha i labirinta: Manje često Prolazni ili trajni gubitak sluha Rijetko Vrtoglavica, tinitus, omaglica Srčani poremećaji: Vrlo rijetko Srčani zastoj Krvoţilni poremećaji: Često Pad krvnog tlaka Rijetko Vaskulitis Poremećaji dišnog sustava, prsišta i sredoprsja: Često Dispneja, stridor Poremećaji probavnog sustava: Rijetko Mučnina Vrlo rijetko Pseudomembranozni enterokolitis Nepoznato Povraćanje, proljev Poremećaji koţe i potkoţnog tkiva: Često Naleti crvenila kože gornjeg dijela tijela („sindrom crvenog čovjeka”), egzantem i upala sluznice, svrbež, urtikarija Vrlo rijetko Eksfolijativni dermatitis, Stevens-Johnsonov sindrom, Toksična epidermalna nekroliza (TEN), linearna IgA bulozna dermatoza Nepoznato Eozinofilija i sistemski simptomi (DRESS sindrom), AGEP (Akutna generalizirana egzantematozna pustuloza) Poremećaji bubrega i mokraćnog sustava: Često Bubrežna insuficijencija primarno manifestirana povećanim serumskim kreatininom i serumskom urejom Rijetko Intersticijski nefritis, akutno zatajenje bubrega Nepoznato Akutna tubularna nekroza Opći poremećaji i reakcije na mjestu primjene: Često Flebitis, crvenilo kože gornjeg dijela tijela i lica Rijetko Vrućica uzrokovana lijekom, drhtanje, bol i spazam prsnih i leĎnih mišića

Opis odabranih nuspojava

Reverzibilna neutropenija obično počinje jedan tjedan ili više nakon početka intravenske terapije ili

nakon ukupne doze veće od 25 g.

9

60492649815830

Tijekom ili neposredno nakon brze infuzije može doći do anafilaktičkih/anafilaktoidnih reakcija, uključujući zviždanje u plućima (pri disanju). Reakcije se smiruju nakon prestanka primjene, obično izmeĎu 20 minuta i 2 sata. Vankomicin je potrebno primijeniti sporo infuzijom (vidjeti dijelove 4.2 i 4.4). Nakon intramuskularne injekcije može se pojaviti nekroza.

Tinitus, koji može prethoditi početku gluhoće, potrebno je smatrati znakom za prekid liječenja.

Ototoksičnost je prvenstveno prijavljena u bolesnika koji su primili veliku dozu vankomicina ili su se istodobno liječili drugim ototoksičnim lijekom, primjerice aminoglikozidom, ili u bolesnika s već postojećom smanjenom funkcijom bubrega ili sluha.

Pedijatrijska populacija

Sigurnosni profil je generalno konzistentan kod primjene u djece i odraslih bolesnika. Nefrotoksičnost je opisana u djece, obično kod istodobne primjene s drugim nefrotoksičnim lijekovima kao što su aminoglikozidi.

Prijavljivanje sumnji na nuspojavu

5863717325682899464485702Nakon dobivanja odobrenja lijeka, važno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih radnika se traži da prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava prijave nuspojava: navedenog u

Zabilježena je toksičnost zbog predoziranja. 500 mg lijeka primjenjenog intravenski na djetetu u dobi od 2 godine imalo je za posljedicu letalnu intoksikaciju. Primjena ukupne doze od 56 mg tijekom 10 dana na odraslom bolesniku imala je za posljedicu insuficijenciju bubrega. U odreĎenim stanjima visokog rizika (npr. u slučaju teškog oštećenja bubrega) mogu nastupiti visoke razine lijeka u serumu i oto- i nefrotoksični učinci.

Mjere u slučaju predoziranja

 Specifični antidot nije poznat.

 Potrebno je simptomatsko liječenje s održavanjem bubrežne funkcije.

 Vankomicin se slabo eliminira iz krvi hemodijalizom ili peritonejskom dijalizom. Hemofiltracija i hemoperfuzija pomoću polisulfonskih smola korištene su za smanjenje serumske koncentracije vankomicina.

Farmakoterapijska skupina: Lijekovi za liječenje bakterijskih infekcija za sustavnu primjenu, Glikopeptidni antimikrobici, ATK oznaka: J01XA01

Mehanizam djelovanja

Vankomicin je triciklički glikopeptidni antibiotik koji inhibira sintezu stanične stijenke u osjetljivim bakterijama vezivanjem visokim afinitetom na D-alanil-D-alaninski kraj prekursorskih jedinica stanične stijenke. Osim toga, ometa i propusnost bakterijske stanične membrane i sintezu RNK. Baktericidan je za mikroorganizame koji se dijele.

Farmakokinetički/farmakodinamički odnos

Vankomicin pokazuje aktivnost neovisnu o koncentraciji s površinom ispod krivulje koncentracije (AUC) podijeljenom s minimalnom inhibitornom koncentracijom (MIC) ciljnog organizma kao primarnim prediktivnim parametrom učinkovitosti. Na temelju in vitropodataka, u životinja i ograničenih podataka u ljudi, AUC/MIK omjer = 400 je utvrĎen kao PK/PD cilj kako bi se postigla klinička učinkovitost vankomicina. Da bi se postigao ovaj odnos kada su MIK-ovi ≥ 1,0 mg/l, potrebno je doziranje u gornjem rasponu i visoke najniže koncentracije u serumu (15-20 mg/l) (vidjeti

dio 4.2).

Mehanizam rezistencije

Stečena rezistencija na glikopeptide najčešća je kod enterokoka i temelji se na usvajanju različitih kompleksa van gena koji modificiraju D-alanil-D-alaninski dio u D-alanil-D-laktatni ili D-alanil-D-serinski koji slabo vežu vankomicin. U nekim zemljama opaženo je povećanje broja slučajeva rezistencije posebno kod enterokoka; multirezistentni sojevi Enterococcus faecium su posebno alarmantni.

Van geni su rijetko naĎeni u vrsti Staphylococcus aureus, gdje promjene u strukturi stanične stijenke rezultiraju „srednjom” osjetljivošću koja je najčešće heterogena. Prijavljeni su takoĎer i sojevi stafilokoka rezistentni na meticilin (MRSA) sa smanjenom osjetljivošću na vankomicin. Smanjena osjetljivost ili rezistencija na vankomicin kod stafilokoka nije sasvim razjašnjena. Potrebno je nekoliko genetičkih elemenata i višestrukih mutacija.

Ne postoji križna rezistencija izmeĎu vankomicina i drugih skupina antibiotika. MeĎutim, poznata je pojava križne rezistencije s drugim glikopeptidnim antibioticima, kao što je teikoplanin. Sekundarni razvoj rezistencije tijekom terapije je rijedak.

Sinergizam

Kombinacija vankomicina s aminoglikozidnim antibioticima ima sinergistički učinak protiv mnogih sojeva Staphylococcus aureus, ne-enterokokne skupine D-streptokoka, enterokoka i streptokoka iz skupine Viridans. Kombinacija vankomicina s cefalosporinima ima sinergistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus epidermidis rezistentnih na oksacilin, a kombinacija vankomicina s rifampicinom ima sinergistički učinak protiv Staphylococcus epidermidis i djelomični sinergistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus aureus. S obzirom da vankomicin u kombinaciji s cefalosporinima takoĎer može imati antagonistički učinak protiv nekih sojeva Staphylococcus epidermidis i u kombinaciji s rifampicinom protiv nekih sojeva Staphylococcus aureus, korisno je napraviti prethodno testiranje sinergizma.

Potrebno je uzeti uzoraka za bakterijske kulture kako bi se mogli izolirati i identificirati uzročnici i odrediti njihova osjetljivost na vankomicin.

Granične vrijednosti ispitivanja osjetljivosti

Vankomicin je djelotvoran protiv grampozitivnih bakterija, kao što su stafilokoki, streptokoki, enterokoki, pneumokoki i klostridije. Gram-negativne bakterije su rezistentne.

Prevalencija stečene rezistencije za odreĎene vrste može se razlikovati geografski i vremenski, stoga su poželjni lokalni podaci o rezistenciji, posebice kod liječenja teških infekcija. Ako postoji sumnja u učinkovitost vankomicina barem kod nekih tipova infekcija, temeljena na podacima o lokalnoj prevalenciji rezistencije, potrebno je potražiti savjet stručnjaka. Ovi podaci daju samo približne smjernice o vjerojatnosti da su mikroorganizmi osjetljivi na vankomicin.

Granične vrijednosti minimalne inhibitorne koncentracije (MIK) koje je odredio Europsko povjerenstvo za ispitivanje antimikrobne osjetljivosti (EUCAST) su sljedeće:

899464-1230434 Osjetljivi Rezistentni Staphylococcus aureus1  2 mg/L > 2 mg/L Koagulaza-negativni stafilokoki  4 mg/L > 4 mg/L Enterococcus spp.  4 mg/L > 4 mg/L Streptokoki skupine A, B, C i G  2 mg/L > 2 mg/L Streptococcus pneumoniae  2 mg/L > 2 mg/L Gram-pozitivni anaerobi  2 mg/L > 2 mg/L 1 S. aureus s vrijednostima MIK-a za vankomicin koji iznosi 2 mg/L su na granici distribucije divljeg tipa i može doći do smanjenog kliničkog odgovora..

6049264149770

60492649815830

899464-6792214Vrste koje su obično osjetljive Gram-pozitivne Enterococcus faecalis Staphylococcus aureus Meticillin-rezistentni Staphylococcus aureus Koagulaza-negativni stafilokoki Streptococcus spp. Streptococcus pneumoniae Enterococcus spp. Staphylococcus spp. Anaerobne vrste Clostridium spp. osim Clostridium innocuum Eubacterium spp. Peptostreptococcus spp. Vrste kod kojih stečena rezistencija moţe predstavljati problem Enterococcus faecium Vrste koje su u uroĎeno rezistentne Sve Ggam-negativne bakterije Gram-pozitivne aerobne vrste Erysipelothrix rhusiopathiae, Heterofermentative Lactobacillus, Leuconostoc spp. Pediococcus spp. Anaerobne vrste Clostridium innocuum Pojava rezistencije na vankomicin se razlikuje od bolnice do bolnice, stoga je potrebno kontaktirati lokalni mikrobiološki laboratorij za relevantne informacije.

Vankomicin se primjenjuje intravenski za liječenje sistemskih infekcija.

Kod bolesnika s normalnom funkcijom bubrega, intravenska infuzija višekratnih doza od 1 g vankomicina (15 mg/kg) tijekom 60 minuta postiže približne prosječne koncentracije u plazmi od 50 – 60 mg/L odmah, 20 – 25 mg/L 2 sata nakon završetka infuzije i 5 – 10 mg/L 11 sati nakon primjene infuzije. Razine u plazmi dobivene nakon višekratnih doza su slične onima koje se postižu nakon

jednokratne doze.

Distribucija

12

60492649815830

Volumen distribucije je oko 60 L/1,73 m2 površine tijela. Pri serumskim koncentracijama vankomicina od 10 mg/l do 100 mg/l vezanje lijeka na proteine plazme je približno 30 – 55 %, mjereno ultra-filtracijom.

Vankomicin lako prolazi kroz placentu i distribuira se u krv pupčane vrpce. Kod neupaljenih moždanih ovojnica, vankomicin prolazi krvno-moždanu barijeru samo u maloj mjeri.

Biotransformacija

Metabolizam lijeka je vrlo mali. Nakon parenteralne primjene izlučuje se gotovo u potpunosti kao mikrobiološki aktivna tvar (pribl. 75 – 90 % u 24 sata) glomerularnom filtracijom putem bubrega.

Eliminacija

Vrijeme poluživota izlučivanja vankomicina je 4 do 6 sati u bolesnika s normalnom funkcijom bubrega i 2,2 – 3 sata u djece. Klirens plazme je oko 0,058 L/kg/h, a klirens bubrega oko 0,048 L/kg/h. Tijekom prva 24 sata približno 80 % primijenjene doze vankomicina izlučuje se putem mokraće glomerularnom filtracijom. Bubrežna disfunkcija odgaĎa izlučivanje vankomicina. U anefričnih bolesnika prosječno vrijeme poluživota je 7,5 dana. Zbog ototoksičnosti vankomicina potrebno je u takvim slučajevima uz liječenje pratiti koncentracije u plazmi.

Izlučivanje putem žuči je beznačajno (manje od 5 % doze).

Iako se vankomicin ne eliminira učinkovito hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom, bilo je prijava o povećanom klirensu vankomicina hemoperfuzijom i hemofiltracijom.

Linearnost/nelinearnost

Koncentracija vankomicina uglavnom se povećava proporcionalno s povećanjem doze. Koncentracije u plazmi tijekom višekratnog doziranja su slične onima nakon primjene jednokratne doze.

Posebne populacije

Bolesnici s oštećenjem funkcije bubrega

Vankomicin se primarno eliminira glomerularnom filtracijom. U bolesnika s oslabljenom funkcijom bubrega terminalni poluvijek eliminacije vankomicina je produljen, a ukupni klirens smanjen. Posljedično je potrebno izračunati optimalnu dozu u skladu s preporukama za doziranje navedenima u dijelu 4.2 Doziranje i način primjene.

Bolesnici s oštećenjem funkcije jetre

Farmakokinetika vankomicina ne mijenja se u bolesnika s oštećenjem funkcije jetre.

Trudnice

Može biti potrebno značajno povećanje doze kako bi se postigla terapijska serumska koncentracija u trudnica (vidjeti dio 4.6).

Bolesnici s prekomjernom tjelesnom težinom

Distribucija vankomicina može biti promijenjena u bolesnika s prekomjernom tjelesnom težinom zbog povećanja volumena distribucije, bubrežnog klirensa i mogućih promjena u vezanju na proteine plazme. U toj subpopulaciji pronaĎene su serumske koncentracije vankomicina više od očekivanih u zdravih muških odraslih osoba (vidjeti dio 4.2).

Pedijatrijska populacija

PK vankomicina pokazuje široku interindividualnu varijabilnost u nedonoščadi i novoroĎenčadi roĎene u terminu. U novoroĎenčadi, nakon intravenske primjene, volumen distribucije vankomicina varira izmeĎu 0,38 i 0,97 L/kg, slično vrijednostima u odraslih osoba, a klirens varira izmeĎu 0,63 i 1,4 ml/kg/min. Poluvijek varira izmeĎu 3,5 i 10 sati i dulje je nego u odraslih, odražavajući uobičajene niže vrijednosti klirensa u novoroĎenčadi.

13

60492649815830

U dojenčadi i starije djece volumen distribucije je u rasponu od 0,26 do 1,05 L/kg, dok klirens varira izmeĎu 0,33 – 1,87 ml/kg/min.

Neklinički podaci ne pokazuju posebne opasnosti za ljude na temelju konvencionalnih ispitivanja sigurnosne farmakologije i toksičnosti ponavljanih doza.

Dostupni su ograničeni podaci o mutagenim učincima koji ne ukazuju na opasnost. Ispitivanja karcinogenog potencijala dugotrajne primjene na životinjama nisu dostupna. U ispitivanjima teratogenosti, u kojima su štakori i kunići primili doze koje približno odgovaraju dozama u ljudi na temelju tjelesne površine (mg/m2), nije primijećen izravni ili neizravni teratogen učinak.

Ispitivanja primjene tijekom perinatalnog/postnatalnog razdoblja u smislu učinaka na plodnost nisu dostupni.

Nema.

Otopine vankomicina imaju nisku pH vrijednost, što može dovesti do kemijske ili fizikalne nestabilnosti ako se miješaju s drugim tvarima. Stoga se svaka parenteralna otopina mora vizualno pregledati prije primjene ima li u njoj precipitata ili promjene boje. Da bi se izbjeglo stvaranje precipitata, štrcaljke i intravenski kateteri moraju se isprati fiziološkom otopinom natrijeva klorida izmeĎu primjene Vankomicina MIP i drugih lijekova.

Lijek se ne smije miješati s drugim lijekovima osim onima navedenima u dijelu 6.6.

Mješavine otopina vankomicina i betalaktamskih antibiotika pokazale su se fizikalno inkompatibilnima. Izglednost za nastanak precipitata raste s porastom koncentracije vankomicina. Preporučuje se dobro isprati intravenske linije izmeĎu primjene obih antibiotika. TakoĎer se preporučuje razrijediti otopinu vankomicina do 5 mg/ml ili manje.

Rok valjanosti pripremljene otopine za infuziju

Dokazana kemijska i fizikalna stabilnost otopine za infuziju pripremljene za primjenu iznosi 96 sati pri temperaturi od 2-8 °C. S mikrobiološkog stajališta lijek se mora odmah upotrijebiti. Ako se ne primijeni odmah, vrijeme i uvjeti čuvanja prije uporabe odgovornost su korisnika i normalno ne bi trebali biti dulji od 24 sata pri temperaturi od 2-8 °C, osim ako se postupak rekonstitucije/razrjeĎivanja proveo u kontroliranim i validiranim aseptičkim uvjetima.

Čuvati na temperaturi ispod 25°C. Čuvati u originalnom pakiranju radi zaštite od svjetlosti.

Za uvjete čuvanja nakon rekonstitucije i razrjeĎivanja lijeka vidjeti dio 6.3.

Bočice od bezbojnog stakla tip I s čepom od bromobutilne gume i „flip-off“ kapicom. Pakiranja s 1 ili 5 bočica.

Na tržištu se ne moraju nalaziti sve veličine pakiranja.

Prašak se mora rekonstituirati i dobiveni koncentrat dalje razrijediti prije daljnje primjene.

Priprema koncentrata za infuziju

Otopite sadržaj bočice s 500 mg s 10 ml sterilne vode za injekcije.

14

Otopite sadržaj bočice s 1000 mg s 20 ml sterilne vode za injekcije. Jedan ml rekonstituirane otopine sadrži 50 mg vankomicinklorida.

Priprema otopine za infuziju

Koncentrat za infuziju može se razrijediti sterilnom vodom za injekcije, fiziološkom otopinom natrijeva klorida ili 5 %-tnom otopinom glukoze.

Bočica koja sadrži 500 mg: Da bi se dobila otopina za infuziju koja sadrži 5 mg/ml razrijedite 10 ml koncentrata za infuziju s 90 ml tekućine za razrjeĎivanje.

Bočica koja sadrži 1000 mg: Da bi se dobila otopina za infuziju koja sadrži 5 mg/ml razrijedite 20 ml koncentrata za infuziju sa 180 ml tekućine za razrjeĎivanje.

Koncentracija vankomicinklorida u otopini za infuziju ne smije prekoračiti 2,5-5 mg/ml.

Izgled otopine za infuziju

Otopinu se mora vizualno pregledati prije primjene ima li u njoj čestica ili promjene boje. Otopina se smije primijeniti samo ako je bistra i ne sadrži čestice.

Za uvjete čuvanja razrijeĎenog lijeka vidjeti dio 6.3.

Primjena

Vankomicin će se primijeniti samo kao spora intravenska infuzija u trajanju od najmanje jednog sata ili najveće brzine od 10 mg/min (ono što je duže) (vidjeti takoĎer dio 4.2).Da bi se spriječilo stvaranje precipitata u otopini zbog niske pH vrijednosti vankomicina, sve intravenske kanile i kateteri moraju se isprati fiziološkom otopinom.

Otopine vankomicina se u pravilu primjenjuju odvojeno, ako kemijska i fizikalna kompatibilnost s drugim otopinama za infuziju nije dokazana (vidjeti dio 6.2).

Zbrinjavanje

Bočice su samo za jednokratnu primjenu. Neiskorišteni lijek mora se baciti. Neiskorišteni lijek ili otpadni materijal valja zbrinuti sukladno lokalnim propisima.

Vankomicin MIP je antibiotik koji pripada skupini glikopeptidnih antibiotika. Vankomicin MIP djeluje tako što uništava odreĎene bakterije koje uzrokuju infekcije.

Od Vankomicin MIP praška se priprema otopinu za infuziju.

Vankomicin MIP se primjenjuje u svim dobnim skupinama u obliku infuzije za liječenje sljedećih ozbiljnih infekcija:

- Infekcije kože i potkožnih tkiva - Infekcije kostiju i zglobova

- Infekciju pluća poznatu kao „upala pluća ili pneumonija”

- Infekcije sloja koji oblaže unutrašnjost srca (endokarditis) i za sprječavanje endokarditisa u bolesnika koje je potrebno podvrgnuti većim kirurškim zahvatima

- Infekcije krvi povezane s gore navedenim infekcijama

Nemojte primiti Vankomicin MIP

- ako ste alergični na vankomicin ili neki drugi sastojak ovog lijeka (naveden u dijelu 6.).

Upozorenja i mjere opreza

Nakon injektiranja vankomicina u oči, zabilježene su ozbiljne nuspojave koje mogu dovesti do gubitka vida.

Obratite se Vašem liječniku, bolničkom ljekarniku ili medicinskoj sestri prije primjene Vankomicin MIP ako: - ste imali prethodnu alergijsku reakciju na teikoplanin jer to bi moglo značiti da ste alergični i na

vankomicin

- imate poremećaj sluha, pogotovo ako ste starija osoba (možda će biti potrebno napraviti ispitivanje sluha tijekom liječenja)

- imate poremećaj funkcije bubrega (morat ćete napraviti krvne pretrage i ispitati funkciju bubrega tijekom liječenja)

- umjesto kroz usta primate vankomicin u venu za liječenje proljeva povezanog s infekcijom s Clostridium difficile.

- Ako ste ikada nakon uzimanja vankomicina razvili teški kožni osip ili ljuštenje kože, stvaranje mjehurića na koži ili sluznici i/ili čireve u ustima.

Obratite se Vašem liječniku, bolničkom ljekarniku ili medicinskoj sestri tijekom liječenja vankomicinom ako: - primate vankomicin tijekom duljeg perioda (možda ćete morati napraviti pretrage krvi, jetre i bubrega

tijekom liječenja)

- razvijete bilo kakvu reakciju kože tijekom liječenja

- imate teški ili dugotrajni proljev tijekom ili nakon liječenja vankomicinom, odmah se obratite liječniku jer isto može biti znak upale crijeva (pseudomembranozni kolitis) koja se može pojaviti nakon liječenja antibioticima.

Ozbiljne kožne nuspojave, uključujući Stevens-Johnsonov sindrom, toksičnu epidermalnu nekrolizu, reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), prijavljene su prilikom liječenja vankomicinom. Ako primijetite bilo kakve simptome opisane u dijelu 4., potrebno je prestati s primjenom vankomicina i odmah zatražiti medicinsku pomoć.

Djeca

Vankomicin MIP je potrebno koristiti s posebnom pažnjom u nedonoščadi i male djece jer njihovi bubrezi nisu u potpunosti razvijeni pa može doći do nakupljanja vankomicina u krvi. Razine vankomicina u krvi u takve djece će stoga možda biti potrebno kontrolirati.

Istodobna primjena vankomicina i anestetika je povezana s crvenilom kože (eritem) i alergijskim reakcijama u djece. Slično tome, istodobna primjena s drugim lijekovima, kao što su aminoglikozidni antibiotici, nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAIL, npr. ibuprofen) ili amfotericin B (lijek za gljivične infekcije) može povećati rizik od oštećenja bubrega i stoga će možda biti potrebne češće pretrage krvi i bubrega.

Drugi lijekovi i Vankomicin MIP

Obavijestite svog liječnika ili ljekarnika ako uzimate, ili ste nedavno uzeli ili biste mogli uzeti bilo koje druge lijekove.

- Lijekovi koji bi mogli oštetiti bubrege i sluh: Ako istovremeno primate vankomicin i druge lijekove koji bi mogli oštetiti funkciju bubrega i sluh (npr. aminoglikozidne antibiotike, piperacilin/tazobaktam), ovo štetno djelovanje može biti pojačano. U takvim slučajevima potrebna je pažljiva redovita kontrola bubrežne funkcije i funkcije sluha.

- Anestetici: Primjena anestetika povećava rizik javljanja odreĎenih nuspojava vankomicina, poput pada krvnog tlaka, crvenila kože, koprivnjače i svrbeža.

- Mišićni relaksansi: Ako istovremeno primate mišićne relaksanse (npr. sukcinilkolin), njihov će učinak biti pojačan ili produžen.

Trudnoća, dojenje i plodnost

Upitajte svog liječnika ili ljekarnika za savjet prije nego uzmete bilo koji lijek.

Vamkomicin prolazi posteljicu i postoji rizik za toksični učinak na sluh i bubrege ploda. Stoga, ako ste trudni, Vaš će vam liječnik dati vankomicin samo ako je neophodno i nakon pažljive procjene odnosa koristi i rizika. Vankomicin prelazi u majčino mlijeko. Budući da ovaj lijek može djelovati na dojenče, smije ga se koristiti za vrijeme dojenja samo ako je liječenje drugim antibioticima bilo neuspješno. Raspravite sa svojim liječnikom mogućnost prestanka dojenja.

Upravljanje vozilima i strojevima

Vankomicin MIP ne utječe ili zanemarivo utječe na sposobnost upravljanja vozilima i rada sa strojevima.

3. Kako primati Vankomicin MIP

Medicinsko osoblje će primjenjivati vankomicin za vrijeme Vašeg boravka u bolnici. Vaš liječnik će odlučiti koliko ovog lijeka trebate primiti svaki dan i koliko dugo će liječenje trajati.

Doziranje

Primijenjena doza ovisi o: - Vašim godinama,

- Vašoj tjelesnoj težini,

- infekcijama od kojih bolujete, - funkciji bubrega,

- funkciji sluha,

- drugim lijekovima koje uzimate.

Primjena u venu

Odrasli i adolescenti (od 12 godina naviše)

Doza će se izračunati prema Vašoj tjelesnoj težini. Uobičajena doza za infuziju je 15 do 20 mg na svaki kilogram tjelesne težine. Obično se daje svakih 8 do 12 sati. U nekim slučajevima Vaš liječnik može odlučiti primijeniti početnu dozu do 30 mg na svaki kilogram tjelesne težine. Najveća dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Primjena u djece

Djeca u dobi od jednog mjeseca do 12 godina

Doza će se izračunati prema tjelesnoj težini. Uobičajena doza infuzije je 10 do 15 mg na svaki kilogram tjelesne težine. Obično se daje svakih 6 sati.

Nedonoščad i novorođenčad rođena u terminu (od 0 do 27 dana starosti)

Doza će se izračunati prema postmenstrualnoj dobi (vrijeme izmeĎu prvog dana posljednje menstruacije i poroĎaja (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo od poroĎaja (postnatalna dob)).

Za starije osobe, trudnice i bolesnike s poremećajem rada bubrega, uključujući i one na dijalizi, možda će biti potrebna drugačija doza.

Postupak primjene

Intravenska infuzija znači da lijek protječe iz infuzijske boce ili vrećice kroz cijev u jednu od Vaših krvnih žila i u Vaše tijelo. Vaš liječnik ili medicinska sestra će uvijek primijeniti vankomicin u krv, a ne u mišiće. Vankomicin će se davati u venu tijekom najmanje 60 minuta.

Trajanje liječenja

Duljina liječenja ovisi o infekciji od koje bolujete i može trajati nekoliko tjedana.

Trajanje terapije može biti različito ovisno o individualnom odgovoru bolesnika na liječenje.

Tijekom liječenja možda ćete morati napraviti krvne pretrage i biti zamoljeni za davanje uzorka mokraće i moguće ispitivanje funkcije sluha kako bi se utvrdili znakovi mogućih nuspojava.

Ako ste zaboravili uzeti Vankomicin MIP

Nećete primiti dvostruku dozu kako biste nadoknadili zaboravljenu. Zaboravljenu dozu smije se primiti prije sljedeće redovite doze samo ako je vremenski razmak izmeĎu dviju doza dovoljno velik.

Ako je liječenje lijekom Vankomicin MIP prekinuto prije vremena

Nisko doziranje, neredovita primjena ili prerani prekid liječenja mogu kompromitirati ishod liječenja i dovesti do relapsa bolesti i liječenja koje će biti teže. Molimo slijedite upute svoga liječnika.

U slučaju bilo kakvih pitanja u vezi s primjenom ovog lijeka, obratite se svom liječniku ili ljekarniku.

Kao i svi lijekovi, ovaj lijek može uzrokovati nuspojave iako se one neće javiti kod svakoga.

Ako primijetite bilo koje od sljedećih simptoma, potrebno je prestati s primjenom vankomicina i odmah zatražiti medicinsku pomoć:

- Crvenkaste mrlje na trupu u ravnini kože, u obliku mete ili kružnog oblika, često sa mjehurićima u središtu, ljuštenje kože, čireve u ustima, grlu, nosu, genitalijama i očima. Ovim ozbiljnim kožnim osipima mogu prethoditi vrućica i simptomi slični gripi (Stevens-Johnsonov sindrom i toksična epidermalna nekroliza).

- Rašireni osip, visoka tjelesna temperatura i povećani limfni čvorovi (DRESS sindrom ili sindrom preosjetljivosti na lijek).

- Crveni, ljuskavi rašireni osip s kvrgama ispod kože i mjehurićima popraćen vrućicom na početku liječenja (akutna generalizirana egzantematozna pustuloza).

Vankomicin može uzrokovati alergijske reakcije, iako su ozbiljne alergijske reakcije (anafilaktički šok) rijetke. Odmah obavijestite Vašeg liječnika u slučaju iznenadnog zviždanja pri disanju, otežanog disanja, crvenila kože na gornjem dijelu tijela, osipa ili svrbeža.

Česte nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 10 osoba):

- Pad krvnog tlaka

- Nedostatak zraka, piskutavo disanje (visoki zvuk koji nastaje zbog začepljenog protoka zraka u gornjem dišnom putu)

- Osip i upala sluznice usta, svrbež, osip koji svrbi, koprivnjača

- Poremećaji funkcije bubrega koji se primarno mogu otkriti krvnim pretragama - Crvenilo kože gornjeg dijela tijela i lica, upala vene

Manje česte nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 100 osoba): - Privremeni ili trajni gubitak sluha

Rijetke nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 1000 osoba):

- Smanjenje broja bijelih krvnih stanica, crvenih krvnih stanica i trombocita (krvne stanice odgovorne za zgrušavanje krvi)

Povećanje broja nekih bijelih krvnih stanica u krvi - Gubitak ravnoteže, zvonjava u ušima, omaglica

- Upala krvnih žila - Mučnina

- Upala bubrega i zatajenje bubrega - Bol u mišićima prsnog koša i leĎa - Vrućica, zimica

Vrlo rijetke nuspojave (mogu se javiti u manje od 1 na 10 000 osoba):

- Iznenadna pojava teške alergijske reakcije kože s prhutanjem, stvaranjem mjehura i ljuštenjem kože. Može biti povezano s visokom temperaturom i bolovima u zglobovima

- Srčani zastoj

- Upala crijeva koja uzrokuje bol u trbuhu i proljev koji može sadržavati krv

Nepoznato (učestalost se ne može procijeniti iz dostupnih podataka): - Povraćanje, proljev

- Smetenost, omamljenost, nedostatak energije, oticanje, zadržavanje tekućine, smanjeno izlučivanje mokraće

- Osip s oticanjem ili bolovima iza ušiju, u vratu, preponama, ispod brade i pazuha (natečeni limfni čvorovi), poremećene vrijednosti krvnih pretraga i testova jetrene funkcije

- Osip sa stvaranjem mjehura i vrućica..

Prijavljivanje nuspojava

Ako primijetite bilo koju nuspojavu, potrebno je obavijestiti Vašeg liječnika, bolničkog ljekarnika ili

medicinsku sestru. To uključuje i svaku moguću nuspojavu koja nije navedena u ovoj uputi. Nuspojave

možete prijaviti izravno putem nacionalnog sustava za prijavu nuspojava:

.

Prijavljivanjem nuspojava možete pridonijeti u procjeni sigurnosti ovog lijeka.

Ovaj lijek čuvajte izvan pogleda i dohvata djece.

Čuvati na temperaturi ispod 25°C. Čuvati u originalnom pakiranju radi zaštite od svjetlosti.

Ovaj lijek se ne smije upotrijebiti nakon isteka roka valjanosti navedenog na kutiji i naljepnici iza oznake „Rok valjanosti“ i „EXP“. Rok valjanosti odnosi se na zadnji dan navedenog mjeseca.

Nemojte koristiti ovaj lijek ako u otopini za infuziju primijetite čestice ili promjenu boje.

Nikada nemojte nikakve lijekove bacati u otpadne vode ili kućni otpad. Pitajte svog ljekarnika kako baciti lijekove koje više ne koristite. Ove će mjere pomoći u očuvanju okoliša.

 Djelatna tvar je vankomicinklorid. Jedna bočica sadrži 500 mg ili 1000 mg vankomicinklorida što odgovara 500 000 IU ili 1 000 000 IU vankomicina.

 Nema drugih sastojaka.

Kako Vankomicin MIP izgleda i sadržaj pakiranja Fini bijeli prašak s ružičastim do smeĎim odsjajem.

Vankomicin MIP dostupan je u pakiranjima od 1 ili 5 staklenih bočica s gumenim čepom i „flip-off“ kapicom. Nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet i proizvoĎač

Nositelj odobrenja:

MIP Pharma Croatia d.o.o. Mihanovićeva 14

10000 Zagreb Tel: 01 4828703

ProizvoĎač:

Chephasaar Chem.-Pharm. Fabrik GmbH Mühlstr. 50

66386 St. Ingbert Njemačka

Način i mjesto izdavanja lijeka Lijek se izdaje na recept, u ljekarni.

Ova uputa je zadnji puta revidirana u ožujku 2021.

Ostali izvori informacija Savjetovanje / medicinska edukacija

Antibiotici se koriste za liječenje bakterijskih infekcija. Oni su neučinkoviti protiv virusnih infekcija. Ako je Vaš liječnik propisao antibiotike, potrebni su Vam isključivo za Vašu trenutnu bolest.

Unatoč antibioticima, neke bakterije mogu preživjeti ili dalje rasti. Taj se fenomen naziva rezistencija (otpornost): neki antibiotici postaju neučinkoviti.

Pogrešna primjena antibiotika povećava otpornost. Možete čak pridonijeti tome da bakterije postanu otporne i time usporiti Vaše liječenje ili smanjiti učinkovitost antibiotika ako ne poštujete odgovarajuću:

- dozu

- raspored uzimanja lijeka - trajanje liječenja

Prema tome, kako bi se očuvala djelotvornost ovog lijeka: 1 - Koristite antibiotike samo kada je propisano.

2 - Strogo slijedite propisane upute.

3 - Nemojte ponovno koristiti antibiotik bez liječničkog recepta, čak i ako želite liječiti sličnu bolest.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Informacije koje slijede namijenjene su samo zdravstvenim djelatnicima:

Prašak se mora rekonstituirati i dobiveni koncentrat dalje razrijediti prije daljnje primjene.

Priprema koncentrata za infuziju

Otopite sadržaj bočice s 500 mg s 10 ml sterilne vode za injekcije. Otopite sadržaj bočice s 1000 mg s 20 ml sterilne vode za injekcije. Jedan ml rekonstituirane otopine sadrži 50 mg vankomicinklorida.

Priprema otopine za infuziju

Koncentrat za infuziju može se razrijediti sterilnom vodom za injekcije, fiziološkom otopinom natrijeva klorida ili 5 %-tnom otopinom glukoze.

Bočica koja sadrži 500 mg: Da bi se dobila otopina za infuziju koja sadrži 5 mg/ml razrijedite 10 ml koncentrata za infuziju s 90 ml tekućine za razrjeĎivanje.

Bočica koja sadrži 1000 mg: Da bi se dobila otopina za infuziju koja sadrži 5 mg/ml razrijedite 20 ml koncentrata za infuziju sa 180 ml tekućine za razrjeĎivanje.

Koncentracija vankomicinklorida u otopini za infuziju ne smije prekoračiti 2,5-5 mg/ml.

Izgled otopine za infuziju

Otopina se mora vizualno pregledati prije primjene ima li u njoj čestica ili promjene boje. Otopina se smije primijeniti samo ako je bistra i ne sadrži čestice.

Kompatibilnost s intravenskim otopinama

Vankomicin je kompatibilan s vodom za injekcije, 5 %-tnom otopinom glukoze i fiziološkom otopinom natrijevog klorida. Otopine vankomicina se u pravilu primjenjuju odvojeno, ako kemijska i fizikalna kompatibilnost s drugim otopinama za infuziju nije dokazana.

Da bi se spriječilo stvaranje precipitata u otopini zbog niske pH vrijednosti vankomicina, sve intravenske kanile i kateteri moraju se isprati fiziološkom otopinom.

Značajne inkompatibilnosti

Otopine vankomicina imaju nisku pH vrijednost, što može dovesti do kemijske ili fizikalne nestabilnosti nakon miješanja s drugim tvarima. Svaku je stoga parenteralnu otopinu potrebno vizualno provjeriti prije primjene ima li u njoj precipitata ili promjene boje.

Otopine vankomicina nisu kompatibilne s otopinama penicilina ili cefalosporina (betalaktamski antibiotici). Rizik za nastanak precipitata raste s porastom koncentracije vankomicina. Da bi se spriječilo stvaranje

precipitata, intravenske kanile i kateteri moraju se isprati fiziološkom tekućinom izmeĎu primjene vankomicina i tih antibiotika.

Kombinirana terapija

U slučaju kombinirane terapije vankomicinom i drugim antibioticima/kemoterapeuticima, pripravke je potrebno primijeniti odvojeno.

Čuvanje nakon rekonstitucije

Rok valjanosti nakon pripreme otopine za infuziju

Dokazana kemijska i fizikalna stabilnost otopine za infuziju pripremljene za primjenu iznosi 96 sati pri temperaturi od 2-8 °C. S mikrobiološkog stajališta lijek se mora odmah upotrijebiti. Ako se ne primijeni odmah, vrijeme i uvjeti čuvanja prije uporabe odgovornost su korisnika i normalno ne bi trebali biti dulji od 24 sata pri temperaturi od 2-8 °C, osim ako postupak rekonstitucije/razrijeĎivanja proveo u kontroliranim i validiranim aseptičkim uvjetima.

Način primjene i trajanje liječenja

Vankomicin će se primijeniti samo kao spora intravenska infuzija u trajanju od najmanje jednog sata ili najveće brzine od 10 mg/min (ono što je duže) koja je dovoljno razrijeĎena (najmanje 100 ml na 500 mg ili najmanje 200 ml na 1000 mg ).

Bolesnici čiji unos tekućine mora biti ograničen mogu takoĎer primiti otopinu od 500 mg/50 ml ili 1000 mg/100 ml, premda se s tim većim koncentracijama može povećati rizik od pojave nuspojava povezanih s infuzijom.

Alergijski šok (anafilaktična/anafilaktoidna reakcija) može nastupiti za vrijeme ili neposredno nakon brze infuzije vankomicina.

Brza primjena (tj. kroz nekoliko minuta) može uzrokovati prekomjernu hipotenziju (uključujući šok i, rijetko, srčani arest), odgovor nalik histaminskome i makulopapulozni ili eritematozni osip (red-man ili red-neck sindrom). U slučaju teške akutne reakcije preosjetljivosti (npr. anafilaktične reakcije), liječenje vankomicinom mora se odmah prekinuti i započeti s uobičajenim mjerama hitnog zbrinjavanja.

Istodobna primjena vankomicina i anestetika povećava rizik za pojavu crvenila gornjeg dijela tijela i alergijski šok. Da bi se smanjio rizik od ovih reakcija, vankomicin je potrebno primijeniti 60 minuta prije primjene anestetika.