VANCOMYCINE 500mg prašak za rastvor za infuziju

Vankomicin je indikovan kod potencijalno životno ugrožavajućih infekcija koje se ne mogu liječiti drugim efikasnim, manje toksičnim antibioticima, kao što su penicilini i cefalosporini.

Vankomicin je koristan u terapiji teških stafilokoknih infekcija kod pacijenata koji ne mogu da dobijaju ili kod kojih se nije javio odgovor na peniciline ili cefalosporine, ili koji imaju stafilokoknu infekciju rezistentnu na druge antibiotike.

Vankomicin se primjenjuje u terapiji endokarditisa i kao profilaksa endokarditisa kod pacijenata koji su pod rizikom kod stomatoloških ili hirurških intervencija.

Efikasnost vankomicina zabilježena je i kod drugih infekcija izazvanih stafilokokama, uključujući osteomijelitis, pneumoniju, septikemiju i infekcije mekih tkiva.

Vankomicin se može primjenjivati oralno u terapiji stafilokoknog enterokolitisa i pseudomembranoznog kolitisa izazvanog bakterijom Clostridium difficile. Parenteralna primjena vankomicina nije efikasna u ovim indikacijama. Ako je potrebno, vankomicin se može istovremeno primijeniti i intravenskim putem.

Neophodno je uzeti u obzir i zvanične smjernice o odgovarajućoj primjeni antibiotika.

Za intravensku (infuzija) i oralnu primjenu.

Nije za intramuskularnu primjenu.

Neželjeni događaji povezani sa primjenom lijeka u vidu infuzije zavise od koncentracije lijeka i brzine primjene vankomicina.

Preporučuje se doza koja nije veća od 5 mg/ml. Kod pojedinih pacijenata kod kojih je potrebna restrikcija unosa tečnosti, može se primijeniti koncentracija lijeka do 10 mg/ml; primjena ovako visokih koncentracija vankomicina može povećati rizik od neželjenih događaja povezanih sa primjenom lijeka u vidu infuzije. Infuzija se mora primijeniti tokom najmanje 60 minuta. Kod odraslih kod kojih se primjenjuje doza veća od 500 mg, preporučuje se da brzina infuzije ne bude veća od 10 mg/min. Međutim, neželjeni događaji povezani sa primjenom lijeka u vidu infuzije se mogu javiti kod primjene bilo koje brzine ili koncentracije lijeka.

Intravenska primjena kod pacijenata sa normalnom funkcijom bubrega

Odrasli: Uobičajena intravenska doza je 500 mg na svakih 6 sati ili 1 g na svakih 12 sati, u 0,9% rastvoru natrijum hlorida ili 5% rastvoru glukoze. Lijek treba primijeniti brzinom koja nije veća od 10 mg/min. Ostali faktori, kao što su starost pacijenta, gojaznost ili trudnoća, mogu uticati na modifikaciju dnevne doze lijeka. Kod većine pacijenata sa infekcijama uzrokovanim mikroorganizmima osjetljivim na antibiotik, terapijski odgovor će se javiti u roku od 48-72 sata. Ukupno trajanje terapije zavisi od vrste i težine infekcije i kliničkog odgovora pacijenta. Kod stafilokoknog endokarditisa, preporučuje se terapija u trajanju od tri nedjelje ili duže.

Trudnoća: Prijavljeno je da je kod trudnica potrebno primijeniti značajno veće doze da bi se postigle terapijske koncentracije u serumu; vidjeti takođe dio 4.4.

Stariji pacijenti: Može biti potrebno veće smanjenje doze od očekivanog, zbog smanjene funkcije bubrega (vidjeti u daljem tekstu). Pratiti funkciju sluha - vidjeti dio 4.4.

Djeca: Uobičajena intravenska doza je 10 mg/kg po dozi, primijenjeno na svakih 6 sati (ukupna dnevna doza 40 mg/kg tjelesne mase). Svaku dozu primijeniti tokom perioda od najmanje 60 minuta.

Novorođenčad imaju veći volumen distribucije i nepotpunu razvijenost bubrežne funkcije; zbog toga se smjernice za doziranje razlikuju od onih koje su preporučene za djecu i adolescente. Kod novorođenčadi i male odojčadi, ukupna dnevna doza je niža. Preporučuje se početna doza od 15 mg/kg, a nakon toga 10 mg/kg na svakih 12 sati tokom prve nedjelje života, a zatim na svakih 8 sati do prvog mjeseca života. Svaka doza se mora primijeniti tokom 60 minuta. Neophodno je pažljivo praćenje koncentracije vankomicina u serumu kod ovih pacijenata. U tabeli ispod je prikazan jedan nomogram doziranja vankomicina kod novorođenčadi.

a PCA= postkonceptualna starost (gestacijska starost na rođenju plus hronološka starost)

b Ako je koncentracija kreatinina u serumu >1,2 mg/dl, primijeniti početnu dozu od 15 mg/kg na svaka 24 sata

c Koncentracija kreatinina u serumu se ne koristi za određivanje doziranja kod ovih pacijenata zbog manje pouzdanosti ili nedostatka informacija.

Pacijenti sa oštećenjem bubrega: Prilagođavanje doze je neophodno da bi se izbjegle toksične doze lijeka u serumu. Kod prijevremeno rođene djece i starijih pacijenata može biti neophodno veće smanjenje doze od očekivanog, zbog smanjene funkcije bubrega.

Kod ovih pacijenata se savjetuje redovno praćenje vrijednosti lijeka u serumu, s obzirom da je zabilježena akumulacija lijeka, naročito nakon produžene terapije. Koncentracije vankomicina u serumu se mogu određivati korišćenjem mikrobioloških testova, radioimunoloških testova, imunotestova fluorescentne polarizacije, imunotestova fluorescencije ili tečne hromatografije pod visokim pritiskom. Dostupan je sljedeći nomogram koji je baziran na vrijednostima klirensa kreatinina:

0000

Dosage nomogram for Vancomycin in patients with impaired renal function = Dozni nomogram za vankomicin kod pacijenata sa oštećenom bubrežnom funkcijom

Vancomycin Clearance = Klirens vankomicina

Vancomycin Dose = Doza vankomicina

Creatinine Clearance = Klirens kreatinina

Nomogram nije validan za pacijente na dijalizi sa nefunkcionalnim bubrezima. Za ove pacijente, potrebno je dati udarnu dozu od 15 mg/kg tjelesne mase kako bi se brzo postigle terapijske vrijednosti u serumu, dok je doza neophodna za održavanje stabilnih vrijednosti 1,9 mg/kg/24sata. S obzirom da je odgovarajuća individualna doza održavanja od 250 do 1 g, kod pacijenata sa izraženim renalnim oštećenjem, doza se može pogodnije primjenjivati na svakih nekoliko dana, nego svakodnevno. Kod anurije se preporučuje doza od 1 g na svakih 7 do 10 dana.

Priprema rastvora: vidjeti odjeljak 6.6.

Pacijenti sa oštećenom funkcijom jetre:Nema dovoljno podataka o primjeni vankomicina kod pacijenata sa oštećenom funkcijom jetre. Dostupni podaci ukazuju da nije potrebno prilagođavanje doze kod blagog do umjerenog oštećenja funkcije jetre.

Mjerenje koncentracija u serumu: Nakon ponovljenih intravenskih doza, mjereno 2 sata nakon završetka infuzije, maksimalne koncentracije u plazmi su u opsegu od 18-26 mg/l. Najniže vrijednosti izmjerene neposredno prije sljedeće doze trebale bi da budu 5-10 mg/l. Ototoksičnost je povezana sa vrijednostima lijeka u serumu od 80-100 mg/l, ali se ovo rijetko viđa kada se vrijednosti u serumu održavaju na vrijednostima od 30 mg/l ili nižim.

Oralna primjena

Može se koristiti sadržaj bočice za parenteralnu primjenu.

Odrasli i stariji pacijenti: Uobičajena dnevna doza je 500 mg u podijeljenim dozama, tokom 7 do 10 dana, mada su u težim slučajevima primijenjene doze do 2 g. Ukupna dnevna doza ne smije da premaši 2 g. Svaka doza se može rekonstituisati u 30 ml vode i dati pacijentu da popije ili primijeniti putem nazogastričnog tubusa.

Djeca: Uobičajena dnevna doza je 40 mg/kg u tri li četiri podijeljene doze, tokom 7 do 10 dana. Ukupna dnevna doza ne smije da premaši 2 g.

Da bi se poboljšao ukus u rastvor se, u vrijeme primjene lijeka, mogu dodati uobičajeni sirupi sa aromom.

U cilju sprječavanja greške, važno je vidljivo obilježiti pripremljene rastvore, kako bi bili sigurni da je lijek koji se priprema i daje namijenjen za oralnu odnosno intravensku primjenu (vidjeti odjeljak 6.6).

Preosjetljivost na vankomicin.

Upozorenja

Brza bolus primjena lijeka (npr. tokom nekoliko minuta) može biti povezana sa pretjeranom hipotenzijom, uključujući šok i, rijetko, srčani zastoj. Vankomicin bi trebalo primijeniti kao infuziju u razblaženom rastvoru tokom perioda koji nije kraći od 60 minuta, da bi se izbjegle reakcije povezane sa brzom primjenom infuzije. Zaustavljanje infuzije obično dovodi do brzog prestanka ovih reakcija (vidjeti odjeljke 4.2 i 4.8).

Kod nekih pacijenata sa inflamatornim oboljenjima intestinalne mukoze može doći do značajne sistemske resorpcije oralnog vankomicina, zbog čega mogu biti pod povećanim rizikom od razvoja neželjenih reakcija povezanih sa parenteralnom primjenom vankomicina. Rizik je veći kod pacijenata sa bubrežnim oštećenjem. Potrebno je napomenuti da je ukupni sistemski i renalni klirens vankomicina smanjen kod starijih pacijenata.

Usljed moguće ototoksičnosti i nefrotoksičnosti vankomicina, lijek treba primjenjivati sa oprezom kod pacijenata sa bubrežnom insuficijencijom, a dozu treba smanjiti, u zavisnosti od stepena oštećenja bubrega. Rizik od toksičnosti se značajno povećava sa visokim koncentracijama lijeka u krvi ili kod produžene terapije.

Vrijednosti lijeka u krvi treba mjeriti i redovno sprovoditi funkcionalne testove bubrega.

Vankomicin bi takođe trebalo izbjegavati kod pacijenata sa prethodnim gubitkom sluha. Ako se primjenjuje kod ovih pacijenata, dozu treba prilagođavati, ako je moguće, periodičnim određivanjem vrijednosti lijeka u krvi.

Gluvoći može da prethodi tinitus.

Stariji pacijenti su osjetljiviji na oštećenja sluha. Iskustva sa drugim antibioticima ukazuju da gluvoća može biti progresivna bez obzira na prekid terapije.

Vankomicin bi trebalo primijeniti sa oprezom kod pacijenata alergičnih na teikoplanin, s obzirom da su prijavljene ukrštene alergijske reakcije između vankomicina i teikoplanina.

Primjena kod pedijatrijskih pacijenata: Kod prijevremeno rođene djece i malih beba, poželjno je potvrditi željenu koncentraciju vankomicina u serumu. Istovremena primjena vankomicina i anestetika kod djece povezana je sa pojavom eritema i crvenila sličnog onom koje izaziva histamin.

Primjena kod starijih pacijenata: Prirodno smanjenje glomerularne filtracije koje se javlja sa starenjem dovodi do povišenih koncentracija vankomicina u serumu ako doziranje nije prilagođeno (vidjeti odjeljak 4.2).

Mjere opreza

Nakon ponovljenih oralnih doza vankomicina primijenjenih kod pacijenata sa aktivnim pseudomembranoznim kolitisom izazvanim C.difficile, prijavljene su klinički značajne koncentracije vankomicina u serumu. Zbog toga bi kod ovih pacijenata trebalo pratiti koncentraciju vankomicina u serumu.

Kod pacijenata sa graničnom funkcijom bubrega i osoba starijih od 60 godina bi trebalo uraditi seriju testova procjene sluha i vrijednosti vankomicina u krvi. Kod svih pacijenata koji dobijaju lijek bi trebalo periodično sprovesti hematološka ispitivanja, analizu urina i funkcionalne testove bubrega.

Vankomicin jako oštećuje tkivo i uzrokuje nekrozu na mjestu primjene ako se daje intramuskularno; mora se primijeniti intravenski putem infuzije. Bol na mjestu primjene i tromboflebitis se javljaju kod mnogih pacijenata koji dobijaju vankomicin i povremeno mogu biti teški.

Učestalost i težina tromboflebitisa se mogu minimizirati sporom primjenom lijeka u vidu razblaženog rastvora (2,5 do 5,0 g/l) i promjenom mjesta infuzije.

Produžena primjena vankomicina može dovesti do pretjeranog rasta rezistentnih mikroorganizama. Veoma je važna pažljiva opservacija pacijenta. Ako se tokom terapije javi superinfekcija, potrebno je sprovesti odgovarajuće mjere. U rijetkim slučajevima, prijavljen je psudomembranozni kolitis, uzrokovan C.difficile, koji se razvio kod pacijenata koji su dobijali vankomicin intravenskim putem.

Istovremena primjena vankomicina i anestetika udružena je sa pojavom eritema, crvenila sličnog onom koje izaziva histamin i anafilaktoidnih reakcija.

Prijavljeno je da se učestalost događaja povezanih sa primjenom infuzije povećava sa istovremenom primjenom anestetika. Događaji uzrokovani primjenom infuzije se mogu minimizirati primjenom vankomicina kao 60-minutne infuzije prije indukovanja anestetika.

Istovremena ili naknadna sistemska ili topikalna primjena sa drugim potencijalno ototoksičnim i nefrotoksičnim ljekovima, kao što su amfotericin B, aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, viomicin, cisplatin, diuretici, te kada je indikovano njihovo davanje, zahtijeva opreznu upotrebu i pažljivo praćenje.

Primjena u trudnoći

Studije teratogenosti sprovedene su na pacovima sa dozama koje su 5 puta više od humanih doza, i kod kunića sa dozama koje su 3 puta više nego humane doze. Ove studije nijesu pružile dokaze o oštećenju fetusa usljed primjene vankomicina. U kontrolisanoj kliničkoj studiji, procjenjivani su potencijalni ototoksični i nefrotoksični efekti vankomicin hidrohlorida na odojčad, kada je lijek primjenjivan kod trudnica sa ozbiljnim stafilokoknim infekcijama nastalim kao komplikacija intravenske zloupotrebe narkotika. Vankomicin hidrohlorid je pronađen u krvi pupčane vrpce. Nijesu zabilježeni senzoneuralni gubitak sluha ili nefrotoksičnost koji se mogu pripisati vankomicinu. Kod jednog odojčeta, čija je majka primala vankomicin tokom trećeg trimestra, došlo je do konduktivne gluvoće koja nije dovedena u vezu sa primjenom vankomicina. S obzirom na to da je vankomicin primjenjivan samo tokom drugog i trećeg trimestra trudnoće, nije poznato da li je uzrokuje fetalno oštećenje. Vankomicin treba primjenjivati u trudnoći samo ako je jasno indikovano, i potrebno je pažljivo pratiti koncentracije lijeka u krvi da bi se rizik od fetalne toksičnosti sveo na minimum. Međutim, prijavljeno je da je kod trudnica ponekad potrebno povećati dozu vankomicina da bi se postigle terapijske vrijednosti lijeka u serumu.

Primjena tokom dojenja

Vankomicin hidrohlorid se izlučuje u majčino mlijeko. Neophodan je oprez kada se vankomicin primjenjuje kod dojilja. Malo je vjerovatno da dojenče može da resorbuje značajnu količinu vankomicina iz gastrointestinalnog trakta.

Nije primjenljivo.

Događaji povezani sa primjenom infuzije: tokom, ili neposredno nakon brze infuzije vankomicina, kod pacijenata se može razviti anafilaktoidna reakcija uključujući hipotenziju, zviždanje u grudima, dispneu, urtikariju ili pruritus. Brza infuzija takođe može dovesti do crvenila gornjeg dijela tijela („red-neck“ sindrom) ili bola i mišićnih spazama grudi i leđa. Ove reakcije se obično povlače nakon 20 minuta, ali mogu trajati i nekoliko sati. U studijama na životinjama, hipotenzija i bradikardija su se javljale kod životinja koje su dobile visoke doze vankomicina u visokim koncentracijama i velikom brzinom. Ovakvi događaji su rijetki ako se vankomicin primjenjuje kao spora infuzija tokom 60 minuta. U studijama na zdravim dobrovoljcima, događaji povezani sa primjenom infuzije nijesu se javljali kada je vankomicin primjenjivan brzinom od 10 mg/min ili manjom.

Brza bolus injekcija može dovesti do hipotenzije, bradikardije, kardiogenog šoka i rijetko srčanog zastoja.

Nefrotoksičnost: rijetko je primijećena bubrežna insuficijencija, koja se uglavnom manifestuje povećanjem kreatinina u serumu ili koncentracije uree u krvi, naročito kod pacijenata koji dobiju visoke doze intravenski primijenjenog vankomicina. Prijavljeni su rijetki slučajevi intersticijalnog nefritisa. Većina se javlja kod pacijenata koji su istovremeno dobijali aminoglikozide ili su prethodno imali poremećaj funkcije bubrega. Kada je prekinuta primjena vankomicina, azotemija se kod većine pacijenata povukla.

Ototoksičnost: prijavljen je gubitak sluha povezan sa intravenskom primjenom vankomicina. Većina ovih pacijenata imala je oštećenje bubrega, prethodni gubitak sluha, ili su istovremeno dobijali neki drugi ototoksični lijek. Rijetko su prijavljeni vrtoglavica, ošamućenost i tinitus. Može se javiti tinitus koji može da prethodi pojavi gluvoće i treba ga smatrati indikacijom za prekid terapije.

Hematološka neželjena dejstva: reverzibilna neutropenija obično počinje jednu nedelju ili više nakon započinjanja intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g. Čini se da se neutropenija brzo povlači kada se prekine sa primjenom vankomicina. Rijetko je prijavljena trombocitopenija. Rijetko je prijavljena reverzibilna agranulocitoza (manje od 500 granulocita na mm3), iako uzročnost nije utvrđena. Prijavljena je eozinofilija.

Razno: flebitis, reakcije preosjetljivosti, anafilaksa, mučnina, drhtavica, groznica izazvana lijekom, osipi (uključujući eksfolijativni dermatitis) i rijetki slučajevi vaskulitisa. Primjena vankomicina je povezana sa pojavom buloznih erupcija, Stevens-Johnson-ovim sindromom, toksičnom epidermalnom nekrolizom i linearnom IgA buloznom dermatozom. Ukoliko se sumnja na bulozni poremećaj, potrebno je obustaviti primjenu lijeka i uraditi dermatološku procjenu slučaja.

Prijavljivanje sumnji na neželjena dejstva

Prijavljivanje neželjenih dejstava nakon dobijanja dozvole je od velikog značaja jer obezbjeđuje kontinuirano praćenje odnosa korist/rizik primjene lijeka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjeno dejstvo ovog lijeka Agenciji za ljekove i medicinska sredstva Crne Gore (CALIMS):

Agencija za ljekove i medicinska sredstva Crne Gore

Odjeljenje za farmakovigilancu

Bulevar Ivana Crnojevića 64a, 81000 Podgorica

tel: +382 (0) 20 310 280

fax:+382 (0) 20 310 581

putem IS zdravstvene zaštite

Savjetuje se simptomatska terapija, uz održavanje glomerularne filtracije.

Vankomicin se slabo uklanja iz krvi hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom. Metoda hemoperfuzije sa Amberlite resin XAD-4 pokazala je ograničen rezultat.

Vankomicin je triciklični glikopeptidni antibiotik dobijen iz Amycolatopsis orientalis. Primarni mehanizam djelovanja vankomicna je inhibicija sinteze ćelijskog zida. Pored toga, vankomicin može da mijenja permeabilnost membrane ćelijskog zida i sinteze RNK. Nema ukrštene rezistencije između vankomicina i drugih klasa antibiotika.

EUCAST kliničke MIK granice osjetljivosti

EUCAST kliničke MIK (verzija 6.0, važeća od 1. 1. 2016.):

Za Staphylococcus spp. (S. aureus) S≤ 21 mg/l R> 2 mg/l

Koagulaza-negativni stafilokok S≤41 mg/l R> 4 mg/l

Za Enterococcus spp. S≤ 4 mg/l R> 4 mg/l

Za Streptococcus ABCG S≤ 21 mg/l R> 2 mg/l

Za S. pneumoniae S≤ 21 mg/l R> 2 mg/l

Streptokoke viridans grupe S≤ 21 mg/l R> 2 mg/l

Gram-pozitivni anaerobi S≤ 2 mg/l R> 2 mg/l

Clostridium difficile S≤ 22 mg/l R> 22 mg/l

Corynebacterium spp. S≤ 2 mg/l R> 2 mg/l

1 Neosjetljivi izolati su rijetki ili nijesu još prijavljeni. Rezultati identifikacije i antimikrobne osjetljivosti na takvom izolatu mora biti potvrđena a izolat poslat u referentnu laboratoriju.

2 Granične vrijednosti su zasnovane na epidemiološkim cut off vrijednostima (ECOFF), koje razlikuju izolate divljeg tipa od onih sa smanjenom osjetljivošću.

Prevalenca stečene rezistencije za određene vrste može varirati u zavisnosti od geografskog podneblja i vremenske zone, pa je poželjno postojanje lokalnih informacija o rezistenciji, posebno prilikom primjene lijeka u terapiji teških infekcija. Ukoliko je neophodno, potrebno je potražiti savjet eksperta kada je prevalenca rezistencije na lokalnom nivou takva da se dovodi u pitanje korist primjene lijeka u terapiji bar nekih tipova infekcija.

Uobičajeno osjetljive vrste:

Gram-pozitivni aerobi

Enterococus faecalis

Staphylococcus aureus

Koagulaza-negativne stafilokoke

Streptococcus grupe B

Streptococcus grupe C

Streptococcus grupe G

Streptococcuc pneumoniae

Streptococcus pyogenes

Viridans streptokoke

Vrste kod kojih stečena rezistencija može biti problem:

Gram pozitivni aerobi

Enterococcus faecium

Clostridium difficile (npr. toksični sojevi koji izazivaju pseudomembranozni kolitis) je ciljna vrsta za oralnu primjenu, gdje se postižu visoke intraluminalne koncentracije vankomicina.

Vankomicin se daje intravenski za terapiju sistemskih infekcija.

Kod ispitanika sa normalnom funkcijom bubrega, ponovljene intravenske doze od 1 g vankomicina (15 mg/kg) primijenjene u vidu infuzije tokom 60 minuta postižu srednje koncentracije u plazmi od oko 63 mg/l neposredno nakon završetka infuzije, i srednje koncentracije u plazmi od oko 23mg/l, 2 sata nakon infuzije. Ponovljene doze od 500 mg primijenjene kao infuzija tokom 30 minuta postižu srednje koncentracije u plazmi od oko 49 mg/l nakon završetka infuzije, srednje koncentracije u plazmi od oko 19 mg/l 2 sata nakon infuzije i srednje koncentracije u plazmi od oko 10 mg/l 6 sati nakon infuzije. Koncentracije u plazmi nakon ponovljenog doziranja su slične onima koje se postižu nakon primjene jedne doze.

Srednje poluvrijeme eliminacije vankomicina iz plazme je 4 do 6 sati, kod pacijenata sa normalnom funkcijom bubrega. Oko 75% primijenjene doze vankomicina se ekskretuje u urin putem glomerularne filtracije tokom prvih 24 sata.

Srednji plazma klirens je oko 0,058 l/kg/h, a srednji renalni klirens je oko 0,.048 l/kg/h. Renalni klirens vankomicina je konstantan, i iznosi 70% do 80% eliminacije vankomicina. Volumen distribucije je u opsegu od 0,39 do 0,97 l/kg. Nema vidljivog metabolizma lijeka. Procenat vezivanja vankomicina za proteine plazme je 55%, izmjereno ultrafiltracijom pri vrijednostima vankomicina u serumu od 10 do 100 mg/l.

Nakon intravenske primjene vankomicin hidrohlorida, inhibitorne koncentracije su prisutne u pleuralnoj, perikardnoj tečnosti, ascitesu, tkivu aurikule pretkomore i sinovijalnoj tečnosti, kao i u urinu i peritonealnoj tečnosti. Vankomicin ne prolazi lako u cerebrospinalnu tečnost, osim ako ne postoji inflamacija meningea.

Poremjećaj funkcije bubrega usporava eliminaciju vankomicina. Kod anefričnih pacijenata, prosječno poluvrijeme eliminacije je 7,5 dana.

Ukupni sistemski i renalni klirens vankomicina može biti smanjen kod starijih pacijenata, usljed prirodnog smanjenja glomerularne filtracije.

Vankomicin se ne resorbuje u značajnoj mjeri iz intaktnog gastrointestinalnog trakta, tako da ne djeluje ako se primjenjuje oralno na infekcije, osim na stafilokokni enterokolitis i pseudomembranozni kolitis izazvan C.dificile.

Oralno primijenjeni vankomicin uobičajeno ne prolazi u sistemsku cirkulaciju, čak i ako postoje inflamatorne lezije. Rijetko se mogu javiti mjerljive koncentracije u serumu kod pacijenata sa aktivnim pseudomembranoznim kolitisom izazvanim C.difficile, a ako postoji oštećenje bubrega, postoji mogućnost akumulacije.

Primjenom vankomicina u obliku oralnog rastvora, 2 g dnevno tokom 16 dana kod anefričnih pacijenata koji nemaju inflamatorno oboljenje crijeva, postižu se vrijednosti u serumu <0,66 mikrogram/ml. Pri primjeni doza od 2 g dnevno, koncentracija u fecesu može biti 3,100 mg/kg, dok se vrijednosti < 1 mikrogram/ml mogu zabilježiti u serumu pacijenata sa normalnom funkcijom bubrega koji imaju pseudomembranozni kolitis.

Iako nijesu sprovedene dugotrajne studije kod životinja u cilju procjene karcinogenog potencijala, u standardnim laboratorijskim analizama nije uočen mutageni potencijal vankomicina. Nijesu sprovedena definitivna ispitivanja uticaja na fertilitet.

Lijek ne sadrži pomoćne supstance.

Rastvor ima nisku pH vrijednost. U kombinaciji sa drugim supstancama, može postati fizički ili hemijski nestabilan. Rastvor vankomicina ne treba miješati sa drugim rastvorima, sa izuzetkom onih sa kojima je pouzdano potvrđena kompatibilnost.

Ne preporučuje se istovremena primjena i miješanje rastvora vankomicina sa hloramfenikolom,

kortikosteroidima, meticilinom, heparinom, aminofilinom, cefalosporinskim antibioticima i fenobarbitonom.

Ovaj lijek se ne smije miješati s drugim ljekovima, osim onih navedenih u dijelu 6.6.

Prašak za rastvor za infuziju: 3 godine

Rekonstituisani prašak: 24 h

Dokazana je fizička i hemijska stabilnost rastvora nakon rekonstitucije u toku 26 h na temperaturi do 30°C stepeni.

Sa mikrobiološke tačke gledišta rekonstituisani rastvor se mora upotrebiti odmah.

Ako se odmah ne upotrebi, odgovornost za vrijeme i uslove čuvanja prije upotrebe preuzima korisnik, a ono ne bi smjelo da bude duže od 24 sata pri uslovima čuvanja na 2-8°C, osim ako se rekonstitucija vrši pod kontrolisanim i validiranim aseptičnim uslovima.

Prašak za rastvor za infuziju: Čuvati na temperaturi do 25°C u originalnom pakovanju.

Rekonstituisani prašak: Čuvati na temperaturi od 2-8°C

Bočica od stakla tip I sa zatvaračem od hlorbutil gume tip I. Na zatvaraču se nalazi fiksirana aluminijumska kapica i zaštitni poklopac od polipropilena.

Vankomycine prašak za rastvor za infuziju je za jednokratnu upotrebu i svu neiskorišćenu količinu rekonstituisanog praška treba odbaciti.

Igla koja se koristi za prodiranje kroz gumeni čep treba biti spoljašnjeg prečnika od najviše 0,8 mm. Penetracija treba da se obavi kroz centralni dio gumenog čepa, pod uglom od 90 stepeni u odnosu na površinu čepa. Ovakav pristup sprječava odlamanje djelova donje ivice gumenog čepa i ostavljanje gumenih fragmentata unutar bočice.

Iglu ne treba rotirati tokom penetracije, u cilju izbegavanja odlamanja djelova gumenog čepa.

Uputstvo za rekonstituciji i razblaživanje

500 mg:

Rastvoriti sadržaj bočice sa 10 ml vode za injekcije, pH = 2,8 – 4,5. Rastvor treba vizuelno provjeriti prije upotrebe, i on treba da bude bistar i bez vidljivih čestica. Ovako razblažen rastvor treba dalje razblažiti u najmanje 100 ml fiziološkog rastvora ili 5 % rastvora glukoze, i primijeniti intravenski. Brzina infuzije ne smije biti veća od 10 mg/min.

1g:

Rastvoriti sadržaj bočice sa 20 ml vode za injekcije, pH = 2,8 – 4,5. Rastvor treba vizuelno provjeriti prije upotrebe, i on treba da bude bistar i bez vidljivih čestica. Ovako razblažen rastvor treba dalje razblažiti u najmanje 200 ml fiziološkog rastvora ili 5 % rastvora glukoze, i primijeniti intravenski. Brzina infuzije ne smije biti veća od 10 mg/min.

Koncentracija vankomicina u pripremljenom rastvoru za infuziju ne smije da prekorači 5 mg/ml.

Rekonstituisani prašak razblažen u medijumu za infuziju se mora odmah upotrijebiti.

Intermitentna infuzija je preporučeni način primjene. Željenu dozu treba dati intravenskom infuzijom tokom perioda od najkraće 60 minuta. Ako se daje u kraćem vremenskom periodu ili u većim koncentracijama, postoji mogućnost indukovanja značajne hipotenzije uz tromboflebitis. Brza primjena takođe može izazvati crvenilo i prolazni osip na vratu i ramenima.

Kontinuirana infuzija se koristi samo kada intermitentna infuzija nije moguća.

Oralna primjena: može se koristiti sadržaj bočice za parenteralnu primjenu. Da bi se poboljšao ukus, u rastvor se, u vrijeme primjene lijeka, mogu dodati uobičajeni sirupi sa aromom.

Neupotrijebljeni lijek i sav otpadni materijal uništava se u skladu sa važećim propisima.

Lijek Vancomycine je antibiotik čija je aktivna supstanca vankomicin hidrohlorid. Vancomycine se može primjenjivati kao rastvor za infuziju ili kao oralni rastvor.

Vancomycine rastvor za infuziju se primjenjuje za liječenje:

• veoma ozbiljnih infekcija koje se ne mogu liječiti drugim antibitoicima koji se bolje podnose, kao što su penicilini i cefalosporini,
• teških stafilokoknih (vrsta bakterije) infekcija kod pacijenata koji ne smiju da dobijaju ili kod kojih ne postoji odgovor na peniciline i cefalosporine, ili koji imaju stafilokokne infekcije koje su rezistentne na ostale antibiotike,
• endokarditisa (infekcija unutrašnjeg sloja srčanog mišića) i sprječavanje endokarditisa kod pacijenata koji su pod rizikom kod stomatoloških ili hirurških intervencija,
• - ostalih infekcija uzrokovanih stafilokokama, kao što su infekcija kostiju (osteomijelitis), infekcija pluća (pneumonija), trovanje krvi (septikemija) i infekcije kože i mišića (mekog tkiva).

Vancomycine se može primijeniti i oralno, za liječenje dvije specifične bakterijske infekcije crijeva, stafilokokni enterokolitis i pseudomembranozni kolitis (uzrokovan C.diffiicle).

Lijek Vancomycine ne smijete koristiti

• ako ste alergični (preosjetljivi) na vankomicin. Alergijska reakcija može da uključuje osip, svrab, otežano disanje ili oticanje lica, usana, grla ili jezika

Kada uzimate lijek Vancomycine, posebno vodite računa:

Razgovarajte sa svojim ljekarom ili farmaceutom prije dobijanja lijeka Vancomycine

• ako imate zapaljensko oboljenje digestivnog trakta (možete biti pod rizikom od neželjenih efekata, posebno ako imate problema sa bubrezima),
• ako imate problema sa bubrezima (biće potrebno da radite analize krvi i funkcije bubrega tokom liječenja),
• ako ste starija osoba (biće potrebno da se prati krvna slika i sluh),
• ako imate teškoće sa sluhom, posebno ako ste starija osoba (biće potrebno da se prati sluh tokom liječenja),
• ako ćete dobijati vankomicin tokom dužeg vremena (može se razviti neka druga infekcija).

Primjena drugih ljekova

Kažite svome ljekaru ili farmaceutu ako uzimate ili ste do nedavno uzimali bilo koji drugi lijek, uključujući i one koji se mogu nabaviti bez ljekarskog recepta.

Obavijestite svog ljekara ako uzimate neke od sljedećih ljekova:

• anestetici- mogu uzrokovati crvenilo, valunge (nalete vrućine), nesvjesticu, kolaps ili čak i srčani udar. Zbog toga je potrebno da kažete ljekaru da uzimate vankomicin, ako ćete biti podvrgnuti operaciji.
• Bilo koji lijek koji djeluje na nerve ili bubrege, kao što su amfotericin B (za liječenje gljivičnih infekcija), aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, viomicin (antibiotici) ili cisplatin (za liječenje karcinoma).
• Snažni diuretici (jaki ljekovi koji se daju da podstaknu stvaranje urina), kao što je furosemid.

Vaš ljekar će odlučiti da li je i dalje pogodno da uzimate ovaj lijek.

Nema podataka.

Primjena lijeka Vancomycine u periodu trudnoće i dojenja

Obavijestite ljekara ako ste trudni ili dojite, mislite da biste mogli biti trudni ili planirate trudnoću. Posavjetujte se sa ljekarom ili farmaceutom prije uzimanja ovog lijeka, kao i bilo kog lijeka.

Uticaj lijeka Vancomycine na upravljanje motornim vozilima i rukovanje mašinama

Vankomicin ne bi trebalo da utiče na sposobnost upravljanja vozilom ili rukovanja mašinama.

Važne informacije o nekim sastojcima lijeka Vancomycine

Nije primjenljivo.

Doziranje

Doza lijeka Vancomycine koju ćete dobijati zavisi od Vaše starosne dobi, vrste infekcije koju imate i drugih faktora. Infuziju treba primijeniti tokom najmanje 60 minuta, a rastvor koji budete dobili ne smije da sadrži više od 5 mg/ml vankomicina.

Uobičajena doza infuzije za odrasle je 500 mg na svakih 6 sati, ili 1000 mg na svakih 12 sati. Prije nego Vam bude primijenjen, lijek će prvo biti rastvoren u vodi, a zatim dodat u infuzionu bocu koja sadrži rastvor natrijum hlorida (so) ili dekstroze (šećer). Zatim će Vam lijek biti primijenjen kao spora infuzija kap po kap u venu.

Uobičajena doza infuzije za djecu je 10 mg/kg (tjelesne mase) na svakih 6 sati (ukupna dnevna doza 40 mg/kg tjelesne mase).

Starije osobe, trudnice, prijevremeno rođene bebe i pacijenti sa poremećajima bubrežne funkcije mogu dobijati drugačiju dozu.

Uobičajena oralna doza za odrasle je 500 mg dnevno u podijeljenim dozama tokom 7 do 10 dana. Maksimalna dnevna doza je 2 g/dan za teške infekcije.

Svaka doza se može dodati u 30 ml vode i dati pacijentu da popije ili dati putem nazogastričnog tubusa (cijev koja prolazi kroz nos do želuca).

Uobičajena oralna doza kod djece je 40 mg/kg (tjelesne mase) u tri ili četiri doze, tokom 7 do 10 dana. Maksimalna dnevna doza je 2 g.

Ako ste uzeli više lijeka Vancomycine nego što je trebalo

S obzirom da će Vam ovaj lijek davati zdravstveni radnik u bolnici, malo je vjerovatno da ćete dobiti veću ili manju dozu lijeka od propisane. Ipak, ako imate bilo kakve sumnje u količinu lijeka koju primate, razgovarajte sa Vašim ljekarom ili medicinskom sestrom.

Ako ste zaboravili da uzmete lijek Vancomycine

Lijek Vancomycine treba da primate redovno u propisano vrijeme. Ukoliko imate sumnju u vezi toga da li ste primili ovaj lijek, razgovarajte o tome sa ljekarom ili medicinskom sestrom.

Ako naglo prestanete da uzimate lijek Vancomycine

Ako imate bilo kakvih dodatnih pitanja o primjeni ovog lijeka, obratite se svom ljekaru ili farmaceutu.

Lijek Vancomycine, kao i drugi ljekovi, može da ima neželjena dejstva, mada se ona ne moraju ispoljiti kod svih.

Svi ljekovi mogu uzrokovati alergijske reakcije, mada su ozbiljne alergijske reakcije veoma rijetke.

Obavijestite odmah ljekara ako se kod Vas javi iznenadno zviždanje u grudima, otežano disanje, oticanje očnih kapaka, lica ili usana, osip ili svrab (naročito ako zahvata cijelo tijelo).

Ozbiljne neželjene reakcije

Sljedeće neželjene reakcije su ozbiljne. Prestanite da uzimate lijek i obavijestite odmah ljekara ako se kod Vas javi:

• izraženo ljušćenje ili plihovi po koži
• teške alergijske reakcije uključujući nedostatak vazduha, zviždanje u grudima, nesvjesticu, kolaps, usporen puls, otečene šake i lice i gubitak sluha.

Prijavljene su sljedeće neželjene reakcije:

- promjena u broju ćelija krvi, što se može manifestovati kao modrice, izražen osjećaj umora, ili infekcije (analize krvi koje bude sproveo Vaš ljekar će ovo potvrditi)

- drhtavica

- groznica

- osip

- svrab

- zapaljenje vene u koju teče infuzija

- možete prestati da mokrite ili primijetiti da mokrite mnogo manje nego obično (bubrežna slabost) ili da Vam urin postaje zamućen

- vrtoglavice

- ošamućenost

- zujanje u ušima (tinitus)

- gubitak sluha

- rijetko može doći do srčanog zastoja (srčani udar)

Ostale moguće neželjene reakcije

Ako se infuzija Vancomycina primjenjuje suviše brzo, ili se primjenjuje veoma koncentrovan rastvor, kod pacijenta se mogu razviti ozbiljne alergijske reakcije kako je opisano u tekstu iznad. Brza infuzija takođe može uzrokovati crvenilo gornjeg dijela tijela („red neck“ sindrom), ili bol i grčeve u mišićima grudi i leđa. Vaš ljekar će obezbijediti da se infuzija lijeka Vancomycine primjenjuje sporo i da se daje u odgovarajućoj koncentraciji.

Prijavljivanje sumnji na neželjena dejstva

Ako Vam se javi bilo koje neželjeno dejstvo recite to svom ljekaru, farmaceutu ili medicinskoj sestri. Ovo uključuje i bilo koja neželjena dejstva koja nijesu navedena u ovom uputstvu. Neželjena dejstva možete prijavljivati direktno kod zdravstvenih radnika, čime ćete pomoći u dobijanju više informacija o bezbjednosti ovog lijeka.

Čuvati van domašaja djece!

Rok upotrebe

3 godine.

Nemojte koristiti lijek Vancomycine posle isteka roka upotrebe naznačenog na spoljašnjem pakovanju.

Rok upotrebe ističe poslednjeg dana navedenog mjeseca.

Čuvanje

Prašak za rastvor za infuziju: Čuvati na temperaturi do 25°C u originalnom pakovanju.

Rekonstituisani rastvor: Čuvati na temperaturi od 2-8°C i upotrebiti u roku od 24 sata.

Odlaganje

Ljekove ne treba bacati u kanalizaciju, niti kućni otpad. Pitajte svog farmaceuta kako da uklonite ljekove koji Vam više nijesu potrebni. Ove mjere pomažu očuvanju životne sredine.

Neupotrebljeni lijek se uništava u skladu sa važećim propisima.

Šta sadrži lijek Vancomycine

Lijek sadrži samo aktivnu supstancu.

Vancomycine 500 mg:

1 bočica sadrži 500 mg vankomicina u obliku vankomicin hidrohlorida.

Vancomycine 1g:

1 bočica sadrži 1g vankomicina u obliku vankomicin hidrohlorida.

Kako izgleda lijek Vancomycine

Bijeli do svijetlo smeđi prašak. Nakon rekonstitucije sa vodom za injekcije dobija se bistar rastvor.

Vancomycine 500 mg:

Unutrašnje pakovanje je bočica od stakla tip I sa zatvaračem od hlorbutil gume tip I. Na zatvaraču se nalazi fiksirana siva aluminijumska kapica i zaštitni poklopac od polipropilena.

Spoljnje pakovanje je složiva kartonska kutija sa 1 bočicom.

Vancomycine 1 g:

Unutrašnje pakovanje je bočica od stakla tip I sa zatvaračem od hlorbutil gume tip I. Na zatvaraču se nalazi fiksirana zelena aluminijumska kapica i zaštitni poklopac od polipropilena.

Spoljnje pakovanje je složiva kartonska kutija sa 1 bočicom.

Proizvođač

Xellia Pharmaceuticals ApS, Dalslandsgade 11, 2300 Kopenhagen, Danska

Nosilac dozvole

Alvogen d.o.o. Barice, dsd – Podgorica

Ulica 27 Marta Blok G 1/6, Podgorica, Republika Crna Gora

Ovo uputstvo je posljednji put odobreno

Novembar 2016.

Režim izdavanja lijeka

Ograničen recept.

Broj i datum dozvole

VANCOMYCINE, prašak za rastvor za infuziju, 500mg, 1 bočica: 2030/16/335 – 8370 od 16.11.2016. godine.

VANCOMYCINE, prašak za rastvor za infuziju, 1g, 1 bočica: 2030/16/336 - 8371 od 16.11.2016. godine.

Sljedeće informacije su namijenjene zdravstvenim radnicima

Lijek Vancomycine prašak za rastvor za infuziju je za jednokratnu upotrebu, i sav neiskorišćeni rastvor treba odbaciti.

Priprema rastvora za infuziju:

Vancomycine 500 mg:

Rastvoriti sadržaj bočice sa 10 ml vode za injekcije. Rastvor treba vizuelno provjeriti prije upotrebe, i on treba da bude bistar i bez vidljivih čestica. Ovako razblažen rastvor treba dalje razblažiti u najmanje 100 ml fiziološkog rastvora ili 5 % rastvora glukoze.

Vancomycine 1g:

Rastvoriti sadržaj bočice sa 20 ml vode za injekcije. Rastvor treba vizuelno provjeriti prije upotrebe, i on treba da bude bistar i bez vidljivih čestica. Ovako razblažen rastvor treba dalje razblažiti u najmanje 200 ml fiziološkog rastvora ili 5 % rastvora glukoze.

Koncentracija vankomicina u pripremljenom rastvoru za infuziju ne smije prelaziti 0,5% w/v (5 mg/ml).

Rastvor za infuziju se ne smije miješati sa drugim ljekovima.

Infuzija:

Rastvor za infuziju mora biti primijenjen sporom intravenskom infuzijom u trajanju od najmanje 60 minuta i pri maksimalnoj brzini od 10 mg/min, što je ekvivalentno 2 ml/min sa rastvorom za infuziju koncentracije 5 mg/ml.

Rekonstituisani prašak razblažen u medijumu za infuziju se mora odmah upotrijebiti.