EDICIN® 1g prašak za rastvor za infuziju

Vankomicin je indikovan kod potencijalno životno ugrožavajućih infekcija koje se ne mogu liječiti drugim efikasnim, manje toksičnim antibioticima, kao što su penicilini i cefalosporini.

Vankomicin je koristan u terapiji teških stafilokoknih infekcija kod pacijenata koji ne mogu da dobijaju ili kod kojih se nije javio odgovor na peniciline ili cefalosporine, ili koji imaju stafilokoknu infekciju rezistentnu na druge antibiotike.

Vankomicin se primjenjuje u terapiji endokarditisa i kao profilaksa od endokarditisa kod pacijenata koji su pod rizikom od stomatoloških ili hirurških intervencija.

Efikasnost vankomicina zabilježena je i kod drugih infekcija izazvanih stafilokokama, uključujući osteomijelitis, pneumoniju, septikemiju i infekcije mekih tkiva.

Vankomicin se može primjenjivati oralno u terapiji stafilokoknog enterokolitisa i pseudomembranoznog kolitisa izazvanog bakterijom Clostridium difficile. Parenteralna primjena vankomicina nije efikasna u ovim indikacijama. Ako je potrebno, vankomicin se može istovremeno primijeniti i intravenskim putem.

Neophodno je uzeti u obzir i zvanične smjernice o odgovarajućoj primjeni antibiotika.

Za intravensku (infuzija) i oralnu primjenu.

Nije za intramuskularnu primjenu.

Neželjeni događaji povezani sa primjenom lijeka u vidu infuzije zavise od koncentracije lijeka i brzine primjene vankomicina.

Preporučuje se doza koja nije veća od 5 mg/ml. Kod pojedinih pacijenata kod kojih je potrebna restrikcija unosa tečnosti, može se primijeniti koncentracija lijeka do 10 mg/ml; primjena ovako visokih koncentracija vankomicina može povećati rizik od neželjenih događaja povezanih sa primjenom lijeka u vidu infuzije. Infuzija se mora primijeniti tokom najmanje 60 minuta. Kod odraslih kod kojih se primjenjuje doza veća od 500 mg, preporučuje se da brzina infuzije ne bude veća od 10 mg/min. Međutim, neželjeni događaji povezani sa primjenom lijeka u vidu infuzije se mogu javiti kod primjene bilo koje brzine ili koncentracije lijeka.

Intravenska primjena kod pacijenata sa normalnom funkcijom bubrega

Odrasli: Uobičajena intravenska doza je 500 mg na svakih 6 sati ili 1 g na svakih 12 sati, u 0,9% rastvoru natrijum hlorida ili 5% rastvoru glukoze. Lijek treba primijeniti brzinom koja nije veća od 10 mg/min. Ostali faktori pacijenta kao što su starost, gojaznost ili trudnoća mogu uticati na modifikaciju dnevne doze lijeka. Kod većine pacijenata sa infekcijama uzrokovanim mikroorganizmima osjetljivim na antibiotik terapijski odgovor će se javiti u roku od 48-72 sata. Ukupno trajanje terapije zavisi od vrste i težine infekcije i kliničkog odgovora pacijenta. Kod stafilokoknog endokarditisa, preporučuje se terapija u trajanju od tri nedjelje ili duže.

Trudnoća: Prijavljeno je da je kod trudnica potrebno primijeniti značajno veće doze da bi se postigle terapijske koncentracije u serumu, vidjeti takođe dio 4.4.

Stariji pacijenti: Može biti potrebno veće smanjenje doze od očekivanog zbog smanjene funkcije bubrega (vidjeti u daljem tekstu). Pratiti funkciju sluha- vidjeti dio 4.4.

Djeca: Uobičajena intravenska doza je 10 mg/kg po dozi primijenjeno na svakih 6 sati (ukupna dnevna doza 40 mg/kg tjelesne mase). Svaku dozu primijeniti tokom perioda od najmanje 60 minuta.

Novorođenčad imaju veći volumen distribucije i nepotpunu razvijenost bubrežne funkcije; zbog toga se smjernice za doziranje razlikuju od onih koje su preporučene za djecu i adolescente. Kod novorođenčadi i malih odojčadi, ukupna dnevna doza je niža. Preporučuje se početna doza od 15 mg/kg, a nakon toga 10 mg/kg na svakih 12 sati tokom prve nedjelje života a zatim na svakih 8 sati do prvog mjeseca života. Svaka doza se mora primijeniti tokom 60 minuta. Neophodno je pažljivo praćenje koncentracije vankomicina u serumu kod ovih pacijenata. U tabeli ispod je prikazan jedan nomogram doziranja vankomicina kod novorođenčadi.

a PCA= postkonceptualna starost (gestacijska starost na rođenju plus hronološka starost)

b Ako je koncentracija kreatinina u serumu >1.2 mg/dl, primijeniti početnu dozu od 15 mg/kg na svaka 24 sata

c Koncentracija kreatinina u serumu se ne koristi za određivanje doziranja kod ovih pacijenata zbog manje pouzdanosti ili nedostatka informacija.

Pacijenti sa oštećenjem bubrega: Prilagođavanje doze je neophodno da bi se izbjegle toksične doze lijeka u serumu. Kod prijevremeno rođene djece i starijih pacijenata može biti neophodno veće smanjenje doze od očekivanog zbog smanjene funkcije bubrega.

Kod ovih pacijenata se savjetuje redovno praćenje vrijednosti lijeka u serumu, s obzirom da je zabilježena akumulacija lijeka, naročito nakon produžene terapije. Koncentracije vankomicina u serumu se mogu određivati korišćenjem mikrobioloških testova, radioimunoloških testova, imunotestova fluorescentne polarizacije, imunotestova fluorescencije ili tečne hromatografije pod visokim pritiskom. Dostupan je sljedeći nomogram koji je baziran na vrijednostima klirensa kreatinina:

0000

Dosage nomogram for Vancomycin in patients with impaired renal function = Dozni nomogram za vankomicin kod pacijenata sa oštećenom bubrežnom funkcijom

Vancomycin Clearance = Klirens vankomicina

Vancomycin Dose = Doza vankomicina

Creatinine Clearance = Klirens kreatinina

Nomogram nije validan za pacijente na dijalizi sa nefunkcionalnim bubregom. Za ove pacijente, potrebno je dati udarnu dozu od 15 mg/kg tjelesne mase kako bi se brzo postigle terapijske vrijednosti u serumu, dok je doza neophodna za održavanje stabilnih vrijednosti 1.9 mg/kg/24sata. S obzirom da je odgovarajuća individualna doza održavanja od 250 do 1 g, kod pacijenata sa izraženim renalnim oštećenjem, doza se može primjenjivati na svakih nekoliko dana prije nego svakodnevno. Kod anurije se preporučuje doza od 1 g na svakih 7 do 10 dana.

Priprema rastvora: vidjeti odjeljak 6.6.

Pacijenti sa oštećenom funkcijom jetre:Nema dovoljno podataka o primjeni vankomicina kod pacijenata sa oštećenom funkcijom jetre. Dostupni podaci ukazuju da nije potrebno prilagođavanje doze kod blagog do umjerenog oštećenja funkcije jetre.

Mjerenje koncentracija u serumu: Nakon ponovljenih intravenskih doza, mjereno 2 sata nakon završetka infuzije, maksimalne koncentracije u plazmu su u opsegu od 18-26 mg/l. Najniže vrijednosti izmjerene neposredno prije sljedeće doze trebale bi da budu 5-10 mg/l. Ototoksičnost je povezana sa vrijednostima lijeka u serumu od 80-100 mg/l, ali se ovo rijetko viđa kada se vrijednosti u serumu održavaju na vrijednostima od 30 mg/l ili nižim.

Oralna primjena

Može se koristiti sadržaj bočice za parenteralnu primjenu.

Odrasli i stariji pacijenti: Uobičajena dnevna doza je 500 mg u podijeljenim dozama, tokom 7 do 10 dana, mada su u težim slučajevima primijenjene doze do 2 g. Ukupna dnevna doza ne smije da premaši 2 g. Svaka doza se može rekonstituisati u 30 ml vode i dati pacijentu da popije ili primijeniti putem nazogastričnog tubusa.

Djeca: Uobičajena dnevna doza je 40 mg/kg u tri li četiri podijeljene doze, tokom 7 do 10 dana. Ukupna dnevna doza ne smije da premaši 2 g.

Da bi se poboljšao ukus u rastvor se, u vrijeme primjene lijeka, mogu dodati uobičajeni sirupi sa aromom.

U cilju sprečavanja greške važno je vidljivo obilježiti pripremljene rastvore kako bi bili sigurni da je lijek koji se priprema i dalje namijenjen za oralnu odnosno intravensku primjenu (vidjeti odjeljak 6.6).

Preosjetljivost na vankomicin.

Upozorenja

Brza bolus primjena lijeka (npr. tokom nekoliko minuta) može biti povezana sa pretjeranom hipotenzijom, uključujući šok i, rijetko, srčanim zastojem. Vankomicin bi trebalo primijeniti kao infuziju u razblaženom rastvoru tokom perioda koji nije kraći od 60 minuta da bi se izbjegle reakcije povezane sa brzom primjenom infuzije. Zaustavljanje infuzije obično dovodi do brzog prestanka ovih reakcija (vidjeti odjeljak 4.2 i 4.8).

Kod nekih pacijenata sa inflamatornim oboljenjima intestinalne mukoze, može doći do značajne sistemske resorpcije oralnog vankomicina zbog čega mogu biti pod povećanim rizikom od razvoja neželjenih reakcija povezanih sa parenteralnom primjenom vankomicina. Rizik je veći kod pacijenata sa bubrežnim oštećenjem. Potrebno je napomenuti da je ukupni sistemski i renalni klirens vankomicina smanjen kod starijih pacijenata.

Usljed moguće ototoksičnosti i nefrotoksičnosti vankomicina, lijek treba primjenjivati sa oprezom kod pacijenata sa bubrežnom insuficijencijom a dozu treba smanjiti u zavisnosti od stepena oštećenja bubrega. Rizik

od toksičnosti se značajno povećava sa visokim koncentracijama lijeka u krv ili kod produžene terapije.

Vrijednosti lijeka u krvi treba mjeriti i redovno sprovoditi funkcionalne testove bubrega.

Vankomicin bi takođe trebalo izbjegavati kod pacijenata sa prethodnim gubitkom sluha. Ako se primjenjuje kod ovih pacijenata dozu treba prilagođavati, ako je moguće, periodičnim određivanjem vrijednosti lijeka u krvi.

Gluvoći može da prethodi tinitus.

Stariji pacijenti su osjetljiviji na oštećenja sluha. Iskustva sa drugim antibioticima ukazuju da gluvoća može biti progresivna bez obzira na prekid terapije.

Vankomicin bi trebalo primijeniti sa oprezom kod pacijenata alergičnih na teikoplanin, s obzirom da su prijavljene ukrštene alergijske reakcije između vankomicina i teikoplanina.

Primjena kod pedijatrijskih pacijenata: Kod prijevremeno rođene djece i malih beba, poželjno je potvrditi željenu koncentraciju vankomicina u serumu. Istovremena primjena vankomicina i anestetika kod djece povezana je sa pojavom eritema i histamin-sličnog crvenila.

Primjena kod starijih pacijenata: Prirodno smanjenje glomerularne filtracije koje se javlja sa starenjem dovodi do povišenih koncentracija vankomicina u serumu ako doziranje nije prilagođeno (vidjeti odjeljak 4.2).

Mjere opreza

Nakon ponovljenih oralnih doza vankomicina primijenjenih kod pacijenata sa aktivnim pseudomembranoznim kolitisom izazvanim C.difficile, prijavljene su klinički značajne koncentracije vankomicina u serumu. Zbog toga bi kod ovih pacijenata trebalo pratiti koncentraciju vankomicina u serumu.

Kod pacijenata sa graničnom funkcijom bubrega i osoba starijih od 60 godina bi trebalo uraditi seriju testova procjene sluha i vrijednosti vankomicina u krvi. Kod svih pacijenata koji dobijaju lijek bi trebalo periodično sprovesti hematološka ispitivanja, analizu urina i funkcionalne testove bubrega.

Vankomicin jako oštećuje tkivo i uzrokuje nekrozu na mjestu primjene ako se daje intramuskularno; mora se primijeniti intravenski putem infuzije. Bol na mjestu primjene i tromboflebitis se javljaju kod mnogih pacijenata koji dobijaju vankomicin i povremeno mogu biti teški.

Učestalost i težina tromboflebitisa se mogu minimizirati sporom primjenom lijeka u vidu razblaženog rastvora (2.5 do 5.0 g/l) i promjenom mjesta infuzije.

Produžena primjena vankomicina može dovesti do pretjeranog rasta rezistentnih mikroorganizama. Veoma je važna pažljiva observacija pacijenta. Ako se tokom terapije javi superinfekcija, potrebno je sprovesti odgovarajuće mjere. U rijetkim slučajevima, prijavljen je psudomembranozni kolitis, uzrokovan sa C.difficile, koji se razvio kod pacijenata koji su dobijali vankomicin intravenskim putem.

Istovremena primjena vankomicina i anestetika udružena je sa pojavom eritema, histaminu- sličnog crvenila i anafilaktoidnih reakcija.

Prijavljeno je da se učestalost događaja povezanih sa primjenom infuzije povećava sa istovremenom primjenom anestetika. Događaji uzrokovani primjenom infuzije se mogu minimizirati primjenom vankomicina kao 60-minutne infuzije prije indukovanja anestetika.

Istovremena ili naknadna sistemska ili topikalna primjena sa drugim potencijalnom neurotoksičnim i

nefrotoksičnim ljekovima, kao što su amfotericin B, aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, viomicin ili cisplatin, kada je indikovano, zahtijevaju pažljivo praćenje.

Primjena u trudnoći

Studije teratogenosti sprovedene su na pacovima sa dozama koje su 5 puta više od humanih doza i kod kunića sa dozama koje su 3 puta više nego humane doze. Ove studije nijesu pružile dokaze o oštećenju fetusa usljed primjene vankomicina. U kontrolisanoj kliničkoj studiji, procjenjivani su potencijalni ototoksični i nefrotoksični efekti vankomicin hidrohlorida na odojčad, kada je lijek primjenjivan kod trudnica sa ozbiljnim stafilokoknim infekcijama nastalim kao komplikacija intravenske zloupotrebe narkotika. Vankomicin hidrohlorid je pronađen u krvi pupčane vrpce. Nijesu zabilježeni senzoneuralni gubitak sluha ili nefrotoksičnost koji se mogu pripisati vankomicinu. Kod jednog odojčeta, čija je majka primala vankomicin tokom trećeg trimestra, došlo je do konduktivne gluvoće koja nije dovedena u vezu sa primjenom vankomicina. S obzirom da je vankomicin primjenjivan samo tokom drugog i trećeg trimestra trudnoće, nije poznato da li je on uzrokovao fetalno oštećenje. Vankomicin treba primjenjivati u trudnoći samo ako je jasno indikovano i potrebno je pažljivo pratiti koncentracije lijeka u krvi da bi se rizik od fetalne toksičnosti sveo na minimum. Međutim, prijavljeno je da je kod trudnica ponekad potrebno povećati dozu vankomicina da bi se postigle terapijske vrijednosti lijeka u serumu.

Primjena tokom dojenja

Vankomicin hidrohlorid se izlučuje u majčino mlijeko. Neophodan je oprez kada se vankomicin primjenjuje kod dojilja. Malo je vjerovatno da dojenče može da resorbuje značajnu količinu vankomicina iz gastrointestinalnog trakta.

Nije primjenljivo.

Događaji povezani sa primjenom infuzije: Tokom ili neposredno nakon brze infuzije vankomicna, kod pacijenata se može razviti anafilaktoidna reakcija uključujući hipotenziju, zviždanje u grudima, dispneu, urtikariju ili pruritus. Brza infuzija takođe može dovesti do crvenila gornjeg dijela tijela („red-neck“ sindrom) ili bola i mišićnih spazama grudi i leđa. Ove reakcije se obično povlače nakon 20 minuta ali mogu trajati i nekoliko sati. U studijama na životinjama, hipotenzija i bradikardija su se javljale kod životinja koje su dobile visoke doze vankomicina u visokim koncentracijama i velikom brzinom. Ovakvi događaji su rijetki ako se vankomicin primjenjuje kao spora infuzija tokom 60 minuta. U studijama na zdravim dobrovoljcima, događaji povezani sa primjenom infuzije nijesu se javljali kada je vankomicin primjenjivan brzinom od 10 mg/min ili manjom.

Brza bolus injekcija može dovesti do hipotenzije, bradikardije, kardiogenog šoka i rijetko srčanog zastoja.

Nefrotoksičnost: Rijetko je primijećena bubrežna insuficijencija, koja se uglavnom manifestuje povećanjem

kreatinina u serumu ili koncentarcije uree u krvi, naročito kod pacijenata koji dobiju visoke doze intravenski primijenjenog vankomicina. Prijavljeni su rijetki slučajevi intersticijalnog nefritisa. Većina se javlja kod pacijenata koji su istovremeno dobijali aminoglikozide ili su prethodno imali poremećaj funkcije bubrega. Kada je prekinuta primjena vankomicina, azotemija se kod većine pacijenata povukla.

Ototoksičnost: Prijavljen je gubitak sluha povezan sa intravenskom primjenom vankomicina. Većina od ovih pacijenata imala je oštećenje bubrega, prethodni gubitak sluha ili su istovremeno dobijali neki drugi ototoksični lijek. Rijetko su prijavljeni vrtoglavica, ošamućenost i tinitus. Može se javiti tinitus, koji može da prethodi pojavi

gluvoće, i treba ga smatrati indikacijom za prekid terapije.

Hematološka neželjena dejstva: Reverzibilna neutropenija obično počinje jednu nedelju ili više nakon započinjanja intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g. Čini se da se neutropenija brzo povlači kada se prekine sa primjenom vankomicina. Rijetko je prijavljena trombocitopenija. Rijetko je prijavljena reverzibilna agranulocitoza (manje od 500 granulocita na mm3), iako uzročnost nije utvrđena. Prijavljena je eozinofilija.

Razno: Flebitis, reakcije preosjetljivosti, anafilaksa, mučnina, drhtavica, groznica izazvana lijekom, osipi (uključujući eksfolijativni dermatitis) i rijetki slučajevi vaskulitisa. Primjena vankomicina je povezana sa pojavom buloznih erupcija, Stevens-Johnson-ovim sindromom, toksičnom epidermalnom nekrolizom i linearnom IgA buloznom dermatozom. Ukoliko se sumnja na bulozni poremećaj, potrebno je obustaviti primjenu lijeka i uraditi dermatološku procjenu slučaja.

Prijavljivanje sumnji na neželjena dejstva

Prijavljivanje neželjenih dejstava nakon dobijanja dozvole je od velikog značaja jer obezbjeđuje kontinuirano praćenje odnosa korist/rizik primjene lijeka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjeno dejstvo ovog lijeka Agenciji za ljekove i medicinska sredstva Crne Gore (CALIMS):

Agencija za ljekove i medicinska sredstva Crne Gore

Odjeljenje za farmakovigilancu

Bulevar Ivana Crnojevića 64a, 81000 Podgorica

tel: +382 (0) 20 310 280

fax: +382 (0) 20 310 581

putem IS zdravstvene zaštite

Savjetuju se potporne mjere, sa održavanjem glomerularne filtracije. Vankomicin se slabo uklanja iz krvi putem hemodijalize ili peritonealne dijalize. Prijavljeno je da postoji ograničena korist od hemoperfuzije sa Amberlit smolom XAD-4.

Farmakoterapijska grupa:

Ljekovi za liječenje bakterijskih infekcija za sitemsku primjenu, glikopeptidni antibakterijski ljekovi

ATC kod:

J01XA01

Vankomicin je triciklični glikopeptidni antibiotik dobijen iz Amycolatopsis orientalis. Primarni mehanizam

djelovanja vankomicna je inhibicija sinteze ćelijskog zida. Pored toga, vankomicin može da mijenja permeabilnost membrane ćelijskog zida i sinteze RNK. Nema ukrštene rezistencije između vankomicina i drugih klasa antibiotika.

EUCAST kliničke MIK granice osjetljivosti

Granice osjetljivosti koje nijesu povezane sa vrstom za osetljive (S) i rezistentne (R ) vrste su: S≤ 4 mg/l i R> 8 mg/l.

Za Staphylococcus spp. S≤ 4 mg/l i R> 8 mg/l

Za Enterococcus spp. S≤ 4 mg/l i R> 8 mg/l

Za Streptococcus ABCG S≤ 4 mg/l i R> 4 mg/l

Za S. pneumoniae S≤ 4 mg/l i R> 4 mg/l

Prevalenca rezistencije može varirati u zavisnosti od geografskog podneblja i vremenskog razdoblja, pa je poželjno postojanje lokalnih informacija o rezistenciji, posebno prilikom primjene lijeka u terapiji teških infekcija. Ukoliko je neophodno, potrebno je potražiti savjet eksperta kada je prevalenca rezistencije na lokalnom nivou takva da se dovodi u pitanje korist primjene lijeka u terapiji bar nekih tipova infekcija.

Uobičajeno osjetljive vrste:

Gram-pozitivni aerobi

Enterococus faecalis

Staphylococcus aureus

Koagulaza-negativne stafilokoke

Streptococcus grupe B

Streptococcus grupe C

Streptococcus grupe G

Streptococcuc pneumoniae

Streptococcus pyogenes

Viridans streptokoke

Vrste kod kojih stečena rezistencija može biti problem:

Gram pozitivni aerobi

Enterococcus faecium

Clostridium difficile (npr. toksični sojevi koji izazivaju pseudomembranozni kolitisi) je ciljna vrsta za oralnu primjenu gdje se postižu visoke inraluminalne koncentracije vankomicina.

Vankomicin se daje intravenski za terapiju sistemskih infekcija.

Kod ispitanika sa normalnom funkcijom bubrega, ponovljene intravenske doze od 1 g vankomicina (15 mg/kg) primijenjene u vidu infuzije tokom 60 minuta postižu srednje koncentracije u plazmi od oko 63 mg/l neposredno nakon završetka infuzije i srednje koncentracije u plazmi od oko 23mg/l, 2 sata nakon infuzije. Ponovljene doze od 500 mg primijenjene kao infuzija tokom 30 minuta postižu srednje koncentracije u plazmi od oko 49 mg/l

nakon završetka infuzije, srednje koncentracije u plazmi od oko 19 mg/l 2 sata nakon infuzije i srednje koncentracije u plazmi od oko 10 mg/l 6 sata nakon infuzije. Koncentracije u plazmi nakon ponovljenog doziranja su slične onima koje se postižu nakon primjene jedne doze.

Srednje poluvrijeme eliminacije vankomicina iz plazme je 4 do 6 sati kod pacijenata sa normalnom funkcijom

bubrega. Oko 75% primijenjene doze vankomicina se ekskretuje u urin putem glomerularne filtracije tokom prvih 24 sata.

Srednji plazma klirens je oko 0.058 l/kg/h a srednji renalni klirens je oko 0.048 l/kg/h. Renalni klirens vankomicina je konstantan i iznosi 70% do 80% eliminacije vankomicina. Volumen distribucije je u opsegu od 0.39 do 0.97 l/kg. Nema vidljivog metabolizma lijeka. Procenat vezivanja vankomicina za proteine plazme je 55% izmjereno ultrafiltracijom pri vrijednostima vankomicina u serumu od 10 do 100 mg/l.

Nakon intravenske primjene vankomicin hidrohlorida, inhibitorne koncentracije su prisutne u pleuralnoj, perikardnoj tečnosti, ascitesu, tkivu aurikule pretkomore i sinovijalnoj tečnosti, kao i u urinu i peritonealnoj tečnosti. Vankomicin ne prolazi lako u cerebrospinalnu tečnost osim ako ne postoji inflamacija meningea.

Poremjećaj funkcije bubrega usporava eliminaciju vankomicina. Kod anefričnih pacijenata, prosječno poluvrijeme eliminacije je 7.5 dana.

Ukupni sistemski i renalni klirens vankomicina može biti smanjen kod starijih pacijenata usljed prirodnog smanjenja glomerularne filtracije.

Vankomicin se ne resorbuje u značajnoj mjeri iz intaktnog gastrointestinalnog trakta tako da ne djeluje ako se primjenjuje oralno na infekcije osim na stafilokokni enterokolitis i pseudomembranozni kolitis izazvan C.dificile.

Oralno primijenjeni vankomicin uobičajeno ne prolazi u sistemsku cirkulaciju čak i ako postoje inflamatorne lezije. Rijetko se mogu javiti mjerljive koncentracije u serumu kod pacijenata sa aktivnim pseudomembranoznim kolitisom izazvanim C.difficile, a ako postoji oštećenje bubrega postoji mogućnost akumulacije.

Primjenom vankomicina u obliku oralnog rastvora, 2 g dnevno tokom 16 dana kod anefričnih pacijenata koji nemaju inflamatorno oboljenje crijeva, postižu se vrijednosti u serumu <0.66 mikrogram/ml. Pri primjeni doza od 2 g dnevno, koncentracija u fecesu može biti 3,100 mg/kg dok se vrijednosti < 1 mikrogram/ml se mogu zabilježiti u serumu pacijenata sa normalnom funkcijom bubrega koji imaju pseudomembranozni kolitis.

Iako nijesu sprovedene dugotrajne studije kod životinja u cilju procjene karcinogenog potencijala, u standardnim laboratorijskim analizama nije uočen mutageni potencijal vankomicina. Nijesu sprovedena definitivna ispitivanja uticaja na fertilitet.

Lijek ne sadrži pomoćne supstance.

Rastvor ima nisku pH vrijednost. U kombinaciji sa drugim supstancama, može postati fizički ili hemijski nestabilan. Rastvor vankomicina ne treba miješati sa drugim rastvorima, sa izuzetkom onih sa kojima je pouzdano potvrđena kompatibilnost.

Ne preporučuje se istovremena primjena i miješanje rastvora vankomicina sa hloramfenikolom,

kortikosteroidima, meticilinom, heparinom, aminofilinom, cefalosporinskim antibioticima i fenobarbitonom.

Ovaj lijek se ne smije miješati s drugim ljekovima, osim onih navedenih u dijelu 6.6.

3 godine.

Rok upotrebe nakon prvog otvaranja/rekonstitucije: Rastvor treba odmah upotrijebiti.

Rok upotrebe nakon rekonstituisanja detaljno je opisan u odeljku 6.6.

Čuvati na temperaturi do 25ºC u originalnom pakovanju.

Edicin® 500 mg prašak za rastvor za infuziju

Bočica od bezbojnog stakla hidrolitičke otpornosti unutrašnje površine: tip I, sa čepom od brombutil gume, aluminijumskim zatvaračem i plastičnim zatvaračem od polipropilena, svijetlo sive boje. Kartonska kutija sadrži 1 bočicu.

Edicin® 1 g prašak za rastvor za infuziju

Bočica od bezbojnog stakla hidrolitičke otpornosti unutrašnje površine: tip I, sa čepom od brombutil gume, aluminijumskim zatvaračem i plastičnim zatvaračem od polipropilena, svijetlo sive boje. Kartonska kutija sadrži 1 bočicu.

Priprema rastvora za infuziju

Rastvoriti dozu od 500 mg vankomicina u 10 ml vode za injekcije, ili dozu od 1 g vankomicina u 20 ml vode za injekcije. Jedan mililitar rekonstituisanog rastvora sadrži 50 mg vankomicina. Ovako napravljen rastvor može se čuvati 24 sata na temperaturi do 25ºC, ili 96 sati u frižideru na temperaturi između 2ºC i 8ºC. Ovako pripremljen rastvor treba dalje razblažiti, u zavisnosti od načina primjene.

Intermitentna infuzija:

Rekonstituisani rastvor sa 500 mg vankomicina treba razblažiti sa najmanje 100 ml rastvarača, dok rekonstituisani rastvor sa 1 g vankomicina treba razblažiti sa najmanje 200 ml rastvarača. Odgovarajući rastvarači su 5% rastvor glukoze ili 0,9% rastvor natrijum hlorida. Koncentracija vankomicina u ovako pripremljenom rastvoru ne smije da prelazi 5 mg/ml. Primijeniti sporu infuziju, maksimalnom brzinom od 10 mg/min, tokom najmanje 60 minuta ili duže.

Kontinuirana infuzija:

Treba je primijeniti samo onda kada terapija sa intermitentnom infuzijom nije moguća. Razblažiti 1 g do 2 g rastvorenog vankomicina sa dovoljnom količinom rasvora 5% glukoze ili 0,9% natrijum hlorida, i primijeniti u kap po kap infuziji, tako da pacijent dobije propisanu dnevnu dozu tokom 24 sata.

Stabilnost rekonstituisanog rastvora

Hemijska i fizička stabilnost proizvoda rastvorenog u vodi za injekcije (koncentracija rastvora: 50 mg/ml) potvrđena je za period od 96 sati kada se proizvod čuva na temperaturi od 2-8ºC (u frizideru) ili 24 sata na temperaturi do 25ºC.

Hemijska i fizička stabilnost proizvoda rastvorenog u 0.9% rastvoru NaCl ili 5% glukozi (koncentracija rastvora: 5 mg/ml) potvrđena je za period od 14 dana kada se proizvod čuva na temperaturi od 2-8ºC (u frizideru) ili 24

sata na temperaturi do 25ºC.

Hemijska i fizička stabilnost proizvoda rastvorenog u smješi 0.9% rastvora NaCl i 5% glukoze (koncentracija rastvora: 5 mg/ml) potvrđena je za period od 96 sati kada se proizvod čuva na temperaturi od 2-8ºC (u frizideru) ili 24 sata na temperaturi do 25ºC.

Sa mikrobiološke tačke rekonstituisani rastvor vankomicin hidrohlorida treba odmah primijeniti nakon pripreme za upotrebu. Ako se odmah ne upotrijebi, odgovornost za vrijeme i uslove čuvanja prije upotrebe preuzima korisnik, a ono ne bi smjelo da bude duže od 24 sata na 2-8 ºC, osim ako se rastvaranje ne vrši pod kontrolisanim i validiranim aseptičnim uslovima.

Oralna primjena

Sadržaj bočice može se koristiti za pripremu oralnog rastvora. Oralni rastvor se priprema tako što se rekonstituiše sadržaj bočice (500 mg vankomicina) sa 30 ml vode. Pacijent može popiti dozu rastvora ili je može primiti preko nazogastrične sonde. Rastvoru se mogu dodati obični sirupi kako bi se popravio ukus.

Neupotrijebljeni lijek i sav otpadni materijal uništava se u skladu sa važećim propisima.

U cilju sprječavanja greške važno je vidljivo obilježiti pripremljene rastvore kako bi bili sigurni da je lijek koji se priprema i dalje namijenjen za oralnu odnosno intravensku primjenu.

Lijek Edicin ne smijete koristiti:

- ako ste alergični (preosjetljivi) na vankomicin. Alergijska reakcija može da uključuje osip, svrab, otežano disanje ili oticanje lica, usana, grla ili jezika

Kada uzimate lijek Edicin posebno vodite računa:

• ako imate zapaljensko oboljenje digestivnog trakta (možete biti pod rizikom od neželjenih efekata, posebno ako imate problema sa bubrezima)
• ako imate problema sa bubrezima (biće porebno da radite analize krvi i funkcije bubrega tokom liječenja)
• ako ste starija osoba (biće potrebno da se prati krvna slika i sluh)
• ako imate teškoće sa sluhom, posebno ako ste starija osoba (biće potrebno da se prati sluh tokom liječenja)
• ako ćete dobijati vankomicin tokom dužeg vremena (može se razviti neka druga infekcija)

Primjena drugih ljekova

Kažite svome ljekaru i farmaceutu ako uzimate ili ste do nedavno uzimali bilo koji drugi lijek, uključujući i one koji se mogu nabaviti bez ljekarskog recepta

Obavijestite svog ljekara ako uzimate neke od sljedećih ljekova:

• anestetici- mogu uzrokovati crvenilo, valunge (nalete vrućine), nesvjesticu, kolaps ili čak i srčani udar. Zbog toga je potrebno da kažete ljekaru da uzimate vankomicin ako ćete biti podvrgnuti operaciji.

• Bilo koji lijek koji djeluje na nerve ili bubrege, kao što je amfotericin B (za liječenje gljivičnih infekcija), aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistih, viomisin (antibiotici) ili cisplatin (za liječenje karcinoma).

Vaš ljekar će odlučiti da li je i dalje pogodno da uzimate ovaj lijek.

Uzimanje lijeka Edicin sa hranom ili pićima

Nema podataka.

Primjena lijeka Edicin u periodu trudnoće i dojenja

Obavijestite ljekara ako ste trudni ili dojite. Posavjetujte se sa ljekarom ili farmaceutom prije uzimanja bilo kog lijeka.

Uticaj lijeka Edicin na upravljanje motornim vozilima i rukovanje mašinama

Vankomicin ne bi trebalo da utiče na sposobnost upravljanja vozilom ili rukovanja mašinama.

Važne informacije o nekim sastojcima lijeka Edicin

Nije primenljivo.

Doziranje

Doza lijeka Edicin koju ćete dobijati zavisi od Vaše starosne dobi, vrste infekcije koju imate i drugih faktora. Infuziju treba primijeniti tokom najmanje 60 minuta a rastvor koji budete dobili ne smije da sadrži više od 5 mg/ml vankomicina.

Uobičajena doza infuzije za odrasle je 500 mg na svakih 6 sati ili 1000 mg na svakih 12 sati. Prije nego Vam bude primijenjen, lijek će prvo biti rastvoren u vodi a zatim dodat u infuzionu bocu koja sadrži rastvor natrijum hlorida (so) ili dekstroze (šećer). Zatim će Vam lijek biti primijenjen kao spora infuzija kap po kap u venu.

Uobičajena doza infuzije za djecu je 10 mg/kg (tjelesne mase) na svakih 6 sati (ukupna dnevna doza 40 mg/kg tjelesne mase).

Starije osobe, trudnice, prijevremeno rođene bebe i pacijenti sa poremećajima bubrežne funkcije će dobijati drugačiju dozu.

Uobičajena oralna doza za odrasle je 500 mg dnevno u podijeljenim dozama tokom 7 do 10 dana. Maksimalna dnevna doza je 2 g/dan za teške infekcije.

Svaka doza se može dodati u 30 ml vode i dati pacijentu da popije ili dati putem nazogastričnog tubusa (cijev koja prolazi kroz nos do želuca).

Uobičajena oralna doza kod djece je 40 mg/kg (tjelesne mase) u tri ili četiri doze, tokom 7 do 10 dana. Maksimalna dnevna doza je 2 g.

Ako ste uzeli više lijeka Edicin nego što je trebalo

S obzirom da će Vam ovaj lijek davati zdravstveni radnik u bolnici, malo je vjerovatno da ćete dobiti veću ili manju dozu lijeka od propisane. Ipak, ako imate bilo kakve sumnje u količinu lijeka koju primate, razgovarajte sa Vašim ljekarom ili medicinskom sestrom.

Ako ste zaboravili da uzimate lijek Edicin

Lijek Edicin treba da primate redovno u propisano vrijeme. Ukoliko imate sumnju u vezi toga da li ste primili ovaj lijek, razgovarajte o tome sa ljekarom ili medicinskom sestrom.

Ako naglo prestanete da uzimate lijek Edicin

Ako imate bilo kakvih dodatnih pitanja o primjeni ovog lijeka, obratite se svom ljekaru ili farmaceutu.

Lijek Edicin, kao i drugi ljekovi, može da ima neželjena dejstva, mada se ona ne moraju ispoljiti kod svih.

Svi ljekovi mogu uzrokovati alergijske reakcije, mada su ozbiljne alergijske reakcije rijetke.

Obavijestite odmah ljekara ako se kod Vas javi iznenadno zviždanje u grudima, otežano disanje, oticanje očnih kapaka, lica ili usana, osip ili svrab (naročito ako zahvata cijelo tijelo).

Ozbiljne neželjene reakcije

Sljedeće neželjene reakcije su ozbiljne. Prestanite da uzimate lijek i obavijestite odmah ljekara ako se kod Vas javi:

• izraženo ljušćenje ili plikovi po koži
• teške alergijske reakcije uključujući nedostatak vazduha, zviždanje u grudima, nesvesticu, kolaps, usporen srčani puls, otečene šake i lice i gubitak sluha.

Prijavljene su sljedeće neželjene reakcije:

- promjena u broju ćelija krvi, što se može manifestovati kao modrice, izražen osjećaj umora li infekcije

(analize krvi koje bude sproveo Vaš ljekar će ovo potvrditi)

- drhtavica

- groznica

- osip

- svrab

- zapaljenje vene u koju teče infuzija

- možete prestati da mokrite ili da primijetite da mokrite mnogo manje nego obično (bubrežna slabost) ili da

Vam urin postaje zamućen

- vrtoglavice

- ošamućenost

- zujanje u ušima (tinitus)

- gubitak sluha

- rijetko može doći do srčanog zastoja (srčani udar)

Ostale moguće neželjene reakcije

Ako se infuzija Edicina primjenjuje suviše brzo ili se primjenjuje veoma koncentrovan rastvor, kod pacijenta se mogu razviti ozbiljne alergijske reakcije kako je opisano u tekstu iznad. Brza infuzija takođe može uzrokovati crvenilo gornjeg dijela tijela („red neck“ sindrom) ili bol i grčeve u mišićima grudi i leđa. Vaš ljekar će obezbjediti da se infuzija lijeka Edicin primjenjuje sporo i da se daje u odgovarajućoj koncentraciji.

Prijavljivanje sumnji na neželjena dejstva

Ako Vam se javi bilo koje neželjeno dejstvo recite to svom ljekaru, farmaceutu ili medicinskoj sestri. Ovo uključuje i bilo koja neželjena dejstva koja nijesu navedena u ovom uputstvu. Neželjena dejstva možete prijavljivati direktno kod zdravstvenih radnika, čime ćete pomoći u dobijanju više informacija o bezbjednosti ovog lijeka.

Čuvati van domašaja i vidokruga djece.

Rok upotrebe

3 godine

Nemojte koristiti lijek Edicin posle isteka roka upotrebe naznačenog na spoljašnjem pakovanju.

Rok upotrebe ističe poslednjeg dana navedenog mjeseca.

Čuvanje

Čuvati na temperaturi do 25°C.

Stabilnost rastvorenog lijeka navedena je u delu „Sledeće informacije namjenjene su isključivo zdravstvenim stručnjacima“.

Ljekove ne treba bacati u kanalizaciju, niti kućni otpad. Pitajte svog farmaceuta kako da uklonite ljekove koji Vam više nijesu potrebni. Ove mjere pomažu očuvanju životne sredine.

Neupotrebljeni lijek se uništava u skladu sa važećim propisima.

Šta sadrži lijek Edicin

Aktivna supstanca je: vankomicin hidrohlorid.

Edicin® 500 mg prašak za rastvor za infuziju

Jedna bočica sadrži 500 mg vankomicin hidrohlorida (što odgovara 1500 000 I.U.).

Edicin® 1g prašak za rastvor za infuziju

Jedna bočica sadrži 1 g vankomicin hidrohlorida (što odgovara 1 000 000 I.U.).

Ovaj lijek ne sadrži pomoćne supstance.

Kako izgleda lijek Edicin i sadržaj pakovanja

Bijeli do skoro bijeli prašak.

Bočica od bezbojnog stakla hidrolitičke otpornosti unutrašnje površine: tip I, sa čepom od brombutil gume, aluminijumskim zatvaračem i plastičnim zatvaračem od polipropilena, svijetlo sive boje. Kartonska kutija sadrži 1 bočicu.

Nosilac dozvole i Proizvođač

Nosilac dozvole:

Glosarij d.o.o.

Ul. Vojislavljevića 76, Podgorica, Crna Gora

Proizvođač:

Lek Pharmaceuticals d.d.

Verovškova 57, Ljubljana, Slovenija

Ovo uputstvo je poslednji put odobreno

Jun, 2015. godine

Režim izdavanja lijeka:

Lijek se može upotrebljavati u zdravstvenoj ustanovi.

Broj i datum dozvole:

Edicin® prašak za rastvor za infuziju, 500 mg, bočica, staklena, 1 x 500 mg: 2030/15/330 – 1743 od 22.06.2015.

Edicin® prašak za rastvor za infuziju, 1 g, bočica, staklena, 1 x 1 g: 2030/15/331 – 1744 od 22.06.2015.

SLJEDEĆE INFORMACIJE NAMIJENJENE SU ISKLJUĆIVO ZDRAVSTVENIM STRUČNJACIMA

KLINIČKI PODACI

Terapijske indikacije

Vankomicin je indikovan kod potencijalno životno ugrožavajućih infekcija koje se ne mogu liječiti drugim efikasnim, manje toksičnim antibioticima, kao što su penicilini i cefalosporini.

Vankomicin je koristan u terapiji teških stafilokoknih infekcija kod pacijenata koji ne mogu da dobijaju ili kod kojih se nije javio odgovor na peniciline ili cefalosporine, ili koji imaju stafilokoknu infekciju rezistentnu na druge antibiotike.

Vankomicin se primjenjuje u terapiji endokarditisa i kao profilaksa od endokarditisa kod pacijenata koji su pod rizikom od stomatoloških ili hirurških intervencija.

Efikasnost vankomicina zabilježena je i kod drugih infekcija izazvanih stafilokokama, uključujući osteomijelitis, pneumoniju, septikemiju i infekcije mekih tkiva.

Vankomicin se može primjenjivati oralno u terapiji stafilokoknog enterokolitisa i pseudomembranoznog

kolitisa izazvanog bakterijom Clostridium difficile. Parenteralna primjena vankomicina nije efikasna u ovim indikacijama. Ako je potrebno, vankomicin se može istovremeno primijeniti i intravenskim putem.

Neophodno je uzeti u obzir i zvanične smjernice o odgovarajućoj primjeni antibiotika.

Doziranje i način primene

Za intravensku (infuzija) i oralnu primjenu.

Nije za intramuskularnu primjenu.

Neželjeni događaji povezani sa primjenom lijeka u vidu infuzije zavise od koncentracije lijeka i brzine primjene vankomicina.

Preporučuje se doza koja nije veća od 5 mg/ml. Kod pojedinih pacijenata kod kojih je potrebna restrikcija unosa tečnosti, može se primijeniti koncentracija lijeka do 10 mg/ml; primjena ovako visokih koncentracija vankomicina može povećati rizik od neželjenih događaja povezanih sa primjenom lijeka u vidu infuzije. Infuzija se mora primijeniti tokom najmanje 60 minuta. Kod odraslih kod kojih se primjenjuje doza veća od 500 mg, preporučuje se da brzina infuzije ne bude veća od 10 mg/min. Međutim, neželjeni događaji povezani sa primjenom lijeka u vidu infuzije se mogu javiti kod primjene bilo koje brzine ili koncentracije lijeka.

Intravenska primjena kod pacijenata sa normalnom funkcijom bubrega

Odrasli: Uobičajena intravenska doza je 500 mg na svakih 6 sati ili 1 g na svakih 12 sati, u 0,9% rastvoru natrijum hlorida ili 5% rastvoru glukoze. Lijek treba primijeniti brzinom koja nije veća od 10 mg/min. Ostali faktori pacijenta kao što su starost, gojaznost ili trudnoća mogu uticati na modifikaciju dnevne doze lijeka. Kod većine pacijenata sa infekcijama uzrokovanim mikroorganizmima osjetljivim na antibiotik terapijski odgovor će se javiti u roku od 48-72 sata. Ukupno trajanje terapije zavisi od vrste i težine infekcije i kliničkog odgovora pacijenta. Kod stafilokoknog endokarditisa, preporučuje se terapija u trajanju od tri nedjelje ili duže.

Trudnoća: Prijavljeno je da je kod trudnica potrebno primijeniti značajno veće doze da bi se postigle terapijske koncentracije u serumu, vidjeti takođe dio Posebna upozorenja i mjere opreza pri upotrebi lijeka

Stariji pacijenti: Može biti potrebno veće smanjenje doze od očekivanog zbog smanjene funkcije bubrega (vidjeti u daljem tekstu). Pratiti funkciju sluha- vidjeti dio Posebna upozorenja i mjere opreza pri upotrebi lijeka.

Djeca: Uobičajena intravenska doza je 10 mg/kg po dozi primijenjeno na svakih 6 sati (ukupna dnevna doza 40 mg/kg tjelesne mase). Svaku dozu primijeniti tokom perioda od najmanje 60 minuta.

Novorođenčad imaju veći volumen i nepotpunu razvijenost bubrežne funkcije; zbog toga se smjernice o doziranju razlikuju od onih koje su preporučene za djecu i adolescente. Kod novorođenčadi i malih odojčadi, ukupna dnevna doza je niža. Preporučuje se početna doza od 15 mg/kg, a nakon toga 10 mg/kg na svakih 12 sati tokom prve nedjelje života a zatim na svakih 8 sati do prvog mjeseca života. Svaka doza se mora

primijeniti tokom 60 minuta. Neophodno je pažljivo praćenje koncentracije vankomicina u serumu kod ovih pacijenata. U tabeli ispod je prikazan jedan nomogram doziranja vankomicina kod novorođenčadi.

a PCA= postkonceptualna starost (gestacijska starost na rođenju plus hronološka starost)

b Ako je koncentracija kreatinina u serumu >1.2 mg/dl, primijeniti početnu dozu od 15 mg/kg na svaka 24 sata

c Koncentracija kreatinina u serumu se ne koristi za određivanje doziranja kod ovih pacijenata zbog manje pouzdanosti ili nedostatka informacija.

Pacijenti sa oštećenjem bubrega: Prilagođavanje doze je neophodno da bi se izbjegle toksične doze lijeka u serumu. Kod prijevremeno rođene djece i starijih pacijenata može biti neophodno veće smanjenje doze od očekivanog zbog smanjene funkcije bubrega.

Kod ovih pacijenata se savjetuje redovno praćenje vrijednosti lijeka u serumu, s obzirom da je zabilježena akumulacija lijeka, naročito nakon produžene terapije. Koncentracije vankomicina u serumu se mogu određivati korišćenjem mikrobioloških testova, radioimunoloških testova, imunotestova fluorescentne polarizacije, imunotestova fluorescencije ili tečne hromatografije pod visokim pritiskom. Dostupan je sljedeći nomogram koji je baziran na vrijednostima klirensa kreatinina:

0000

Dosage nomogram for Vancomycin in patients with impaired renal function = Dozni nomogram za vankomicin kod pacijenata sa oštećenom bubrežnom funkcijom

Vancomycin Clearance = Klirens vankomicina

Vancomycin Dose = Doza vankomicina

Creatinine Clearance = Klirens kreatinina

Nomogram nije validan za pacijente na dijalizi sa nefunkcionalnim bubregom. Za ove pacijente, potrebno je dati udarnu dozu od 15 mg/kg tjelesne mase kako bi se brzo postigle terapijske vrijednosti u serumu, dok je doza neophodna za održavanje stabilnih vrijednosti 1.9 mg/kg/24 sata. S obzirom da je odgovarajuća

individualna doza održavanja od 250 do 1 g, kod pacijenata sa izraženim oštećenjem doza se može primjenjivati na svakih nekoliko dana prije nego svakodnevno. Kod anurije se preporučuje doza od 1 g na svakih 7 do 10 dana.

Priprema rastvora: videti odjeljak Posebne mjere opreza pri odlaganju materijala koji treba odbaciti nakon primjene lijeka (i druga uputstva za rukovanje lijekom).

Pacijenti sa oštećenom funkcijom jetre:

Nema dovoljno podataka o primjeni vankomicina kod pacijenata sa oštećenom funkcijom jetre. Dostupni podaci ukazuju da nije potrebno prilagođavanje doze kod blagog do umjerenog oštećenja funkcije jetre.

Mjerenje koncentracija u serumu: Nakon ponovljenih intravenskih doza, mjereno 2 sata nakon završetka infuzije, maksimalne koncentracije u plazmi su u opsegu od 18-26 mg/l. Najniže vrijednosti izmjerene neposredno prije sljedeće doze trebale bi da budu 5-10 mg/l. Ototoksičnost je povezana sa vrijednostima lijeka u serumu od 80-100 mg/l, ali se ovo rijetko viđa kada se vrijednosti u serumu održavaju na vrijednostima 30 mg/l ili nižim.

Oralna primjena

Može se koristiti sadržaj bočice za parenteralnu primjenu.

Odrasli i stariji pacijenti: Uobičajena dnevna doza je 500 mg u podijeljenim dozama, tokom 7 do 10 dana, mada su u težim slučajevima primijenjene doze do 2 g. Ukupna dnevna doza ne smije da premaši 2 g. Svaka doza se može rekonstituisati u 30 ml vode i dati pacijentu da popije ili primijeniti putem nazogastričnog tubusa.

Djeca: Uobičajena dnevna doza je 40 mg/kg u tri li četiri podijeljene doze, tokom 7 do 10 dana. Ukupna dnevna doza ne smije da premaši 2 g.

Da bi se poboljšao ukus u rastvor se, u vrijeme primjene lijeka, mogu dodati uobičajeni sirupi sa aromom.

U cilju sprečavanja greške važno je vidljivo obilježiti pripremljene rastvore kako bi bili sigurni da je lijek koji se priprema i daje namijenjen za oralnu odnosno intravensku primjenu (vidjeti odjeljak Posebne mjere opreza pri odlaganju materijala koji treba odbaciti nakon primjene lijeka (i druga uputstva za rukovanje lijekom)).

Kontraindikacije

Preosjetljivost na vankomicin.

Posebna upozorenja i mjere opreza pri upotrebi lijeka

Upozorenja

Brza bolus primjena lijeka (npr. tokom nekoliko minuta) može biti povezana sa preteranom hipotenzijom, uključujući šok i, rijetko, srčanim zastojem. Vankomicin bi trebalo primijeniti kao infuziju u razblaženom

rastvoru tokom perioda koji nije kraći od 60 minuta da bi se izbjegle reakcije povezane sa brzom primjenom infuzije. Zaustavljanje infuzije obično dovodi do brzog prestanka ovih reakcija (vidjeti odjeljak Doziranje i način primjene i Neželjena dejstva).

Kod nekih pacijenata sa inflamatornim oboljenjima intestinalne mukoze može doći do značajne sistemske resorpcije oralnog vankomicina zbog čega mogu biti pod povećanim rizikom od razvoja neželjenih reakcija povezanih sa parenteralnom primjenom vankomicina. Rizik je veći kod pacijenata sa bubrežnim oštećenjem. Potrebno je napomenuti da je ukupni sistemski i renalni klirens vankomicina smanjen kod starijih pacijenata.

Usljed moguće ototoksičnosti i nefrotoksičnosti vankomicina, lijek treba primjenjivati sa oprezom kod pacijenata sa bubrežnom insuficijencijom a dozu treba smanjiti u zavisnosti od stepena oštećenja bubrega. Rizik od toksičnosti se značajno povećava sa visokim koncentracijama lijeka u krvi ili kod produžene terapije. Vrijednosti lijeka u krvi treba mjeriti i redovno sprovoditi funkcionalne testove bubrega.

Vankomicin bi takođe trebalo izbjegavati kod pacijenata sa prethodnim gubitkom sluha. Ako se primjenjuje kod ovih pacijenata dozu treba prilagođavati, ako je moguće, periodičnim određivanjem vrijednosti lijeka u krvi. Gluvoći može da prethodi tinitus.

Stariji pacijenti su osjetljiviji na oštećenja sluha. Iskustva sa drugim antibioticima ukazuju da gluvoća može biti progresivna bez obzira na prekid terapije.

Vankomicin bi trebalo primijeniti sa oprezom kod pacijenata alergičnih na teikoplanin, s obzirom da su prijavljene ukrštene alergijske reakcije između vankomicina i teikoplanina.

Primjena kod pedijatrijskih pacijenata: Kod prijevremeno rođene djece i malih beba, poželjno je potvrditi željenu koncentraciju vankomicina u serumu. Istovremena primjena vankomicina i anestetika kod djece povezana je sa pojavom eritema i histamin-sličnog crvenila.

Primjena kod starijih pacijenata: Prirodno smanjenje glomerularne filtracije koje se javlja sa starenjem dovodi do povišenih koncentracija vankomicina u serumu ako doziranje nije prilagođeno (vidjeti odjeljak Doziranje i način primjene).

Mjere opreza

Nakon ponovljenih oralnih doza vankomicina primijenjenih kod pacijenata sa aktivnim pseudomembranoznim kolitisom izazvanim C.difficile prijavljene su klinički značajne koncentracije vankomicina u serumu. Zbog toga bi kod ovih pacijenata trebalo pratiti koncentraciju vankomicina u serumu.

Kod pacijenata sa graničnom funkcijom bubrega i osoba starijih od 60 godina bi trebalo uraditi seriju testova procjene sluha i vrijednosti vankomicina u krvi. Kod svih pacijenata koji dobijaju lijek bi trebalo periodično sprovesti hematološka ispitivanja, analizu urina i funkcionalne testove bubrega.

Vankomicin jako oštećuje tkivo i uzrokuje nekrozu na mjestu primjene ako se daje intramuskularno; mora se

primijeniti intravenski putem infuzije. Bol na mjestu primjene i tromboflebitis se javljaju kod mnogih pacijenata koji dobijaju vankomicin i povremeno mogu biti teški.

Učestalost i težina tromboflebitisa se mogu minimizirati sporom primjenom lijeka u vidu razblaženog

rastvora (2.5 do 5.0 g/l) i promjenom mjesta infuzije.

Produžena primjena vankomicina može dovesti do pretjeranog rasta rezistentnih mikroorganizama. Veoma je važna pažljiva observacija pacijenta. Ako se tokom terapije javi superinfekcija, potrebno je sprovesti

odgovarajuće mjere. U rijetkim slučajevima, prijavljen je psudommeranozni kolitis, uzrokovan sa C.difficile, koji se razvio kod pacijenata koji su dobijali vankomicin intravenskim putem.

Interakcije sa drugim ljekovima i druge vrste interakcija

Istovremena primjena vankomicina i anestetika udružena je sa pojavom eritema, histaminu- sličnog crvenila i anafilaktoidnih reakcija.

Prijavljeno je da se učestalost događaja povezanih sa primjenom infuzije povećava sa istovremenom primjenom anestetika. Događaji uzrokovani primjenom infuzije se mogu minimizirati primjenom vankomicina kao 60-minutne infuzije prije indukovanja anestetika.

Istovremena ili naknadna sistemska ili topikalna primjena sa drugim potencijalnom neurotoksičnim i nefrotoksičnim ljekovima, kao što su amfotericin B, aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, viomicin ili cisplatin, kada je indikovano, zahtijevaju pažljivo praćenje.

Primjena u periodu trudnoće i dojenja

Primjena u trudnoći

Studije teratogenosti sprovedene su na pacovima sa dozama koje su 5 puta veće od humanih doza i kod kunića sa dozama koje su 3 puta veće nego humane doze. Ove studije nijesu pružile dokaze o oštećenju fetusa usljed primjene vankomicina. U kontrolisanoj kliničkoj studiji, procijenjivani su potencijalni ototoksični i nefrotoksični efekti vankomicin hidrohlorida na odojčad, kada je lijek primijenjivan kod trudnica sa ozbiljnim stafilokoknim infekcijama nastalim kao komplikacija intravenske zloupotrebe narkotika. Vankomicin hidrohlorid je pronađen u krvi pupčane vrpce. Nijesu zabilježeni senzoneuralni gubitak sluha ili nefrotoksičnost koji se mogu pripisati vankomicinu. Kod jednog odojčeta, čija je majka primala vankomicin tokom trećeg trimestra, došlo je do konduktivne gluvoće koja nije dovedena u vezu sa primjenom vankomicina. S obzirom da je vankomicin primjenjivan samo tokom drugog i trećeg trimestra trudnoće, nije poznato da li je on uzrokovao fetalno oštećenje. Vankomicin treba primjenjivati u trudnoći samo ako je jasno indikovano i potrebno je pažljivo pratiti koncentracije lijeka u krvi da bi se sveo na minimum rizik od fetalne toksičnosti. Međutim, prijavljeno je da je kod trudnica ponekad potrebno povećati dozu vankomicina da bi se postigle terapijske vrijednosti lijeka u serumu.

Primjena tokom dojenja

Vankomicin hidrohlorid se izlučuje u majčino mlijeko. Neophodan je oprez kada se vankomicin primjenjuje kod dojilja. Malo je vjerovatno da dojenče može da resorbuje značajnu količinu vankomicina iz gastrointestinalnog trakta.

Uticaj na psihofizičke sposobnosti prilikom upravljanja motornim vozilom i rukovanja mašinama

Nije primjenljivo.

Neželjena dejstva

Događaji povezani sa primjenom infuzije: Tokom ili neposredno nakon brze infuzije vankomicna, kod pacijenata se može razviti anafilaktoidna reakcija uključujući hipotenziju, zviždanje u grudima, dispneu, urtikariju ili pruritus. Brza infuzija takođe može dovesti do crvenila gornjeg dijela tijela („red-neck“ sindrom) ili bola i mišićnih spazama grudi i leđa. Ove reakcije se obično povlače nakon 20 minuta ali mogu

trajati i nekoliko sati. U studijama na životinjama, hipotenzija i bradikardija su se javljale kod životinja koje su dobile visoke doze vankomicina u visokim koncentracijama i velikom brzinom. Ovakvi događaji su rijetki ako se vankomicin primjenjuje kao spora infuzija tokom 60 minuta. U studijama na zdravim dobrovoljcima, događaji povezani sa primjenom infuzije nijesu se javljali kada je vankomicin primjenjivan brzinom od 10 mg/min ili manjom.

Brza bolus injekcija može dovesti do hipotenzije, bradikardije, kardiogenog šoka i rijetko srčanog zastoja.

Nefrotoksičnost: Rijetko je primijećena bubrežna insuficijencija, koja se uglavnom manifestuje povećanjem kreatinina u serumu ili koncentarcije uree u krvi, naročito kod pacijenata koji dobiju visoke doze intravenski primijenjenog vankomicina. Prijavljeni su rijetki slučajevi intersticijalnog nefritisa. Većina se javlja kod pacijenata koji su istovremeno dobijali aminoglikozide ili su prethodno imali poremećaj funkcije bubrega. Kada je prekinuta primjena vankomicina, azotemija se kod većine pacijenata povukla.

Ototoksičnost: Prijavljen je gubitak sluha povezan sa intravenskom primjenom vankomicina. Većina od ovih pacijenata imala je oštećenje bubrega, prethodni gubitak sluha ili su istovremeno dobijali neki drugi ototoksični lijek. Retko su prijavljeni vrtoglavica, ošamućenost i tinitus. Može se javiti tinitus, koji može da prethodi pojavi gluvoće, i treba ga smatrati indikacijom za prekid terapije.

Hematološka neželjena dejstva: Reverzibilna neutropenija obično počinje jednu nedelju ili više nakon započinjanja intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g. Čini se da se neutropenija brzo povlači kada se prekine sa primjenom vankomicina. Rijetko je prijavljena trombocitopenija. Rijetko je prijavljena reverzibilna agranulocitoza (manje od 500 granulocita na mm3), iako uzročnost nije utvrđena. Prijavljena je eozinofilija.

Razno: Flebitis, reakcije preosjetljivosti, anafilaksa, mučnina, drhtavica, groznica izazvana lijekom, osipi (uključujući eksfolijativni dermatitis) i rijetki slučajevi vaskulitisa. Primjena vankomicina je povezana sa pojavom buloznih erupcija, Stevens-Johnson-ovim sindromom, toksičnom epidermalnom nekrolizom i linearnom IgA buloznom dermatozom. . Ukoliko se sumnja na bulozni poremećaj, potrebno je obustaviti primjenu lijeka i uraditi dermatološku procjenu slučaja.

Prijavljivanje sumnji na neželjena dejstva

Prijavljivanje neželjenih dejstava nakon dobijanja dozvole je od velikog značaja jer obezbjeđuje kontinuirano praćenje odnosa korist / rizik primjene lijeka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjeno dejstvo ovog lijeka Agenciji za ljekove i medicinska sredstva Crne Gore (CALIMS):

Agencija za ljekove i medicinska sredstva Crne Gore

Odjeljenje za farmakovigilancu

Bulevar Ivana Crnojevića 64a, 81000 Podgorica

tel: +382 (0) 20 310 280

fax: +382 (0) 20 310 581

putem IS zdravstvene zaštite

Predoziranje

Savjetuju se potporne mjere, sa održavanjem glomerularne filtracije. Vankomicin se slabo uklanja iz krvi putem hemodijalize ili peritonealne dijalize. Prijavljeno je da postoji ograničena korist od hemoperfuzije sa Amberlit smolom XAD-4.

FARMACEUTSKI PODACI

Lista pomoćnih supstanci

Lijek ne sadrži pomoćne supstance.

Inkompatibilnost

Rastvor ima nisku pH vrednost. U kombinaciji sa drugim supstancama, može postati fizički ili hemijski nestabilan. Rastvor vankomicina ne treba miješati sa drugim rastvorima, sa izuzetkom onih sa kojima je pouzdano potvrđena kompatibilnost.

Ne preporučuje se istovremena primjena i miješanje rastvora vankomicina sa hloramfenikolom, kortikosteroidima, meticilinom, heparinom, aminofilinom, cefalosporinskim antibioticima i fenobarbitonom.

Rok upotrebe

3 godine.

Rok upotrebe nakon prvog otvaranja/rekonstitucije: Rastvor treba odmah upotrijebiti.

Rok upotrebe nakon rekonstituisanja detaljno je opisan u odjeljku Posebne mjere opreza pri odlaganju materijala koji treba odbaciti nakon primjene lijeka

Posebne mere upozorenja pri čuvanju

Čuvati na temperaturama do 25ºC.

Priroda i sadržaj kontaktne ambalaže

Edicin® 500 mg prašak za rastvor za infuziju

Bočica od bezbojnog stakla hidrolitičke otpornosti unutrašnje površine: tip I, sa čepom od brombutil gume, aluminijumskim zatvaračem i plastičnim zatvaračem od polipropilena, svijetlo sive boje. Kartonska kutija sadrži 1 bočicu.

Edicin® 1g prašak za rastvor za infuziju

Bočica od bezbojnog stakla hidrolitičke otpornosti unutrašnje površine: tip I, sa čepom od brombutil gume, aluminijumskim zatvaračem i plastičnim zatvaračem od polipropilena, svijetlo sive boje. Kartonska kutija sadrži 1 bočicu.

Posebne mjere opreza pri odlaganju materijala koji treba odbaciti nakon primjene lijeka

Priprema rastvora za infuziju

Rastvoriti dozu od 500 mg vankomicina u 10 ml vode za injekcije, ili dozu od 1g vankomicina u 20 ml vode za injekcije. Jedan mililitar rekonstituisanog rastvora sadrži 50 mg vankomicina. Ovako napravljen rastvor može se čuvati 24 sata na temperaturi do 25ºC, ili 96 sati u frižideru na temperaturi između 2ºC i 8ºC. Ovako pripremljen rastvor treba dalje razblažiti, u zavisnosti od načina primjene.

Intermitentna infuzija:

Rekonstituisani rastvor sa 500mg vankomicina treba razblažiti sa najmanje 100 ml rastvarača, dok rekonstituisani rastvor sa 1g vankomicina treba razblažiti sa najmanje 200ml rastvarača. Odgovarajući rastvarači su 5% rastvor glukoze ili 0,9% rastvor natrijum-hlorida. Koncentracija vankomicna u ovako pripremljenom rastvoru ne smije da prelazi 5 mg/ml. Primijeniti sporu infuziju, maksimalnom brzinom od 10mg/min, tokom najmanje 60 minuta ili duže.

Kontinuirana infuzija:

Treba je primijeniti samo onda kada terapija sa intermitentnom infuzijom nije moguća. Razblažiti 1g do 2g rastvorenog vankomicina sa dovoljnom količinom rasvora 5% glukoze ili 0,9% natrijum-hlorida, i primijeniti u kap po kap infuziji, tako da pacijent dobije propisanu dnevnu dozu tokom 24 sata.

Stabilnost rekonstituisanog rastvora

Hemijska i fizička stabilnost proizvoda rastvorenog u vodi za injekcije (koncentracija rastvora: 50 mg/mL) potvrđena je za period od 96 sati kada se proizvod čuva na temperaturi od 2-8ºC (u frizideru) ili 24 sata na temperaturi do 25ºC.

Hemijska i fizička stabilnost proizvoda rastvorenog u 0.9% rastvoru NaCl i 5% glukozi (koncentracija rastvora: 5 mg/ml) potvrđena je za period od 14 dana kada se proizvod čuva na temperaturi od 2-8ºC (u frizideru) ili 24 sata na temperaturi do 25ºC.

Hemijska i fizička stabilnost proizvoda rastvorenog u smeši 0.9% rastvora NaCl i 5% glukoze (koncentracija rastvora: 5 mg/ml) potvrđena je za period od 96 sati kada se proizvod čuva na temperaturi od 2-8ºC (u frizideru) ili 24 sata na temperaturi do 25ºC.

Sa mikrobiološke tačke rekonstituisani rastvor vankomicin hidrohlorida treba odmah primijeniti nakon pripreme za upotrebu. Ako se odmah ne upotrijebi, odgovornost za vrijeme i uslove čuvanja prije upotrebe preuzima korisnik, a ono ne bi smijelo da bude duže od 24 sata na 2-8 ºC, osim ako se rastvaranje ne vrši pod kontrolisanim i validiranim aseptičnim uslovima.

Oralna primjena

Sadržaj bočice može se koristiti za pripremu oralnog rastvora. Oralni rastvor se priprema tako što se rekonstituiše sadržaj bočice (500 mg vankomicina) sa 30 ml vode. Pacijent može popiti dozu rastvora ili je može primiti preko nazogastrične sonde. Rastvoru se mogu dodati obični sirupi kako bi se popravio ukus.

Neupotrijebljeni lijek i sav otpadni materijal uništava se u skladu sa važećim propisima.

U cilju sprječavanja greške važno je vidljivo obilježiti pripremljene rastvore kako bi bili sigurni da je lijek koji se priprema i daje namijenjen za oralnu odnosno intravensku primjenu.