VANCOMYCIN-MIP 500mg prašak za rastvor za infuziju

Vancomycin-MIP, primijenjen intravenski, je indikovan u liječenju teških infekcija izazvanih gram-pozitivnim bakterijama osjetljivim na vankomicin, koje se ne mogu liječiti ili ne odgovaraju na liječenje drugim antimikrobnim ljekovima poput penicilina ili cefalosporina kao što su:

• endokarditis
• infekcije kostiju (osteitis, osteomijelitis) i zglobova
• infekcije donjih dijelova respiratornog trakta (pneumonija / nozokomijalna pneumonija (NP) izazvana bakterijama)
• infekcije mekih tkiva

Liječenje pacijenata sa bakterijemijom koja je povezana sa gore navedenim infekcijama ili se sumnja da je povezana sa njima.

Endokarditis uzrokovan enterokokama, Streptococcus viridans ili Streptococcus bovis, treba liječiti kombinacijom vankomicina i aminoglikozida.

Vankomicin se može koristiti za perioperativnu profilaksu bakterijskog endokarditisa, kod pacijenata sa visokim rizikom za razvoj bakterijskog endokarditisa, kojima je potrebna velika hirurška intervencija (npr. operacije na srcu i krvnim sudovima, itd.), a ne mogu primiti odgovarajući beta-laktamski antibiotik.

Treba uzeti u obzir zvanične vodiče za pravilnu primjenu antibiotika.

Dozu treba individualno prilagoditi u skladu sa težinom, godinama starosti i bubrežnom funkcijom pacijenta.

Pacijenti sa normalnom bubrežnom funkcijom, odrasli i djeca starija od 12 godina:

Uobičajena intravenska doza je 500 mg na 6 h, ili 1 g na 12 h. U posebnim okolnostima i u slučaju teških i po život opasnih infekcija, smatra se da se dozom od 15-20 mg/kg tjelesne mase na svakih 8-12 h postižu optimalne terapijske koncentracije (vidjeti Praćenje koncentracije vankomicina u serumu u ovom odjeljku, kao i odjeljak 5.1).

Stariji pacijenti:

Prirodno opadanje stope glomerularne filtracije sa godinama može da dovede do povećane koncentracije vankomicina u serumu ako se doza ne prilagodi (vidjeti tabelu za doziranje u slučaju oštećene bubrežne funkcije).

Djeca mlađa od 12 godina:

Ukupna dnevna doza je 40mg/kg tjelesne mase, podijeljeno u 4 doze, što iznosi 10 mg/kg tjelesne mase na svakih 6 sati. Dnevna doza može biti povećana do 60 mg/kg tjelesne težine (vidjeti odjeljak 5.1).

Odojčad i novorođenčad:

Za novorođenčad i mlađu odojčad doza može biti niža. Preporučuje se inicijalna doza od 15mg/kg, zatim doza održavanja 10mg/kg na 12 sati tokom prve nedjelje života i potom na svakih 8 sati do 1 mjeseca života. Može biti potrebno pažljivo praćenje koncentracije vankomicina u serumu kod ovih pacijenata.

Pacijenti sa oštećenom funkcijom bubrega

Kod pacijenata sa oštećenom funkcijom bubrega, terapija vankomicinom se mora modifikovati u odnosu na brzinu izlučivanja. U tom slučaju mjerenje koncentracije vankomicina u serumu može biti od koristi, naročito kod teško oboljelih pacijenata sa promjenljivom funkcijom bubrega.

Kod pacijenata sa oštećenom funkcijom bubrega treba se pridržavati sljedeće šeme doziranja. Početna doza ne smije biti manja od 15 mg/kg tjelesne mase.

Pacijenti sa anurijom:

Početna doza je 15 mg/kg da bi se dostigao terapijski nivo. Doza održavanja iznosi oko 1,9 mg/kg/dan. S obzirom da je individualna doza održavanja od 250 mg – 1000 mg pogodna za pacijente sa teškom insuficijencijom bubrega, pogodnije je dozu lijeka primjeniti na svakih nekoliko dana nego svakog dana. Kod anurije se preporučuju doze od 1g svakih 7-10 dana.

Pacijenti na hemodijalizi:

Kod pacijenata sa anurijom koji su na hemodijalizi, moguće je sljedeće doziranje: doza zasićenja 1000 mg, doza održavanja 1000 mg vankomicina na svakih 7-10 dana. Ako se za dijalizu koriste polisulfonske membrane („high flux dijaliza”), poluvrijeme eliminacije vankomicina iz seruma je skraćeno. Kod pacijenata na regularnoj hemodijalizi može biti potrebna viša doza održavanja.

Pacijenti sa oštećenom funkcijom jetre:

Ne postoje dokazi zbog kojih bi trebalo smanjivati dozu kod pacijenata sa oštećenom funkcijom jetre.

Praćenje koncentracije vankomicina u serumu:

Koncentraciju vankomicina u serumu treba provjeriti drugog dana liječenja, neposredno prije davanja sljedeće doze. Najniža vrijedost vankomicina u serumu treba da bude ≥ 10 mg/l. U zavisnosti od mjesta infekcije i osjetljivosti uzročnika, da bi se postigao terapijski efekat može biti potrebno da najniže koncentracije lijeka u serumu budu 15-20 mg/l (vidjeti odjeljke 4.4 i 5.1).

Opšta preporuka je da se kontrola koncentracije vrši 2-3 puta nedjeljno.

Način primjene:

Vankomicin se parenteralno primjenjuje isključivo putem spore intravenske infuzije (najviše 10 mg/min, tj.

pojedinačne doze manje od 600 mg u trajanju od najmanje 60 minuta), rastvoren u dovoljnoj količini tečnosti (najmanje 100 ml rastvarača za 500 mg vankomicina, ili najmanje 200 ml rastvarača za 1000 mg vankomicina).

Pacijenti kojima je potrebno ograničiti unos tečnosti mogu primati rastvor od 500 mg/50 ml ili 100 mg/100 ml. Pri većim koncentracijama može doći i do povećanja rizika od razvoja dozno zavisnih neželjenih dejstava.

Za uputstva o pripremi rastvora, molimo Vas da vidite odjeljak 6.6.

Trajanje primjene:

Dužina terapije zavisi od težine infekcije, kao i od kliničkog i bakterijskog odgovora.

Preosjetljivost na vankomicin.

Posebna upozorenja

U slučaju teških akutnih reakcija preosjetljivosti (npr. anafilakse), liječenje vankomicinom treba odmah prekinuti i preduzeti uobičajene odgovarajuće hitne mjere.

Kod akutne anurije, kao i kod prethodno postojećeg oštećenja kohleje, infuzija vankomicina je dozvoljena samo u slučaju vitalnih indikacija.

Brza bolus primjena (tj. u trajanju od nekoliko minuta) može biti povezana sa teškom hipotenzijom (uključujući šok i rijetko srčani zastoj), odgovorima sličnim histaminskoj reakciji i makulopapularnom ili eritematoznom osipom („red man’s sindrom” ili „red neck sindrom”).

Treba biti oprezan pri primjeni vankomicina kod pacijenata koji su alergični na teikoplanin, jer su prijavljene unakrsne alergijske reakcije između vankomicina i teikoplanina.

Vankomicin treba davati sa posebnom pažnjom kod pacijenata sa ograničenom funkcijom bubrega, jer je mogućnost razvoja toksičnih efekata mnogo veća pri produženom prisustvu visokih koncentracija lijeka u krvi. Dozu treba smanjiti u skladu sa stepenom oštećenja bubrega. Rizik od razvoja toksičnosti je naročito povećan u slučaju visokih koncentracija lijeka u krvi ili produžene terapije. Treba redovno pratiti koncentracije lijeka u serumu i funkciju bubrega. Treba preduzeti dodatni oprez ako se vankomicin primjenjuje istovremeno sa drugim nefrotoksičnim ljekovima.

Ototoksičnost, koja može biti prolazna ili trajna (vidjeti odjeljak 4.8), prijavljena je kod pacijenata sa ranijim gubitkom sluha, koji su primali previsoke intravenske doze ili koji istovremeno dobijaju druge ototoksične ljekove, kao što su aminoglikozidi. Gluvoći može prethoditi tinitus. Iskustva sa primjenom drugih antibiotika ukazuju da gluvoća može biti i dalje prisutna iako se terapija prekine. Da bi se smanjio rizik od ototoksičnosti, preporučuje se redovno praćenje koncentracije lijeka u serumu i provjera sluha.

Trebalo bi izbjegavati primjenu vankomicina kod pacijenata sa ranijim gubitkom sluha. Ako se vankomicin primjenjuje kod ovih pacijenata, veoma je važno da se doza lijeka prilagodi praćenjem koncentracije lijeka u krvi. Stariji pacijenti su osjetljiviji na pojavu oštećenja sluha.

Mjere opreza

Treba redovno pratiti nivo vankomicina u serumu kod pacijenata koji primaju visoke doze vankomicina u dužem vremenskom periodu, a naročito kod pacijenata sa renalnom disfunkcijom i oštećenjem sluha, kao i onih koji istovremeno primaju još neki ototoksični lijek (vidjeti odjeljak 4.2).

Kod pacijenata koji su na produženoj terapiji vankomicinom i kod pacijenata koji istovremeno primaju druge ljekove koji mogu uzrokovati neutropeniju, treba redovno sprovoditi kontrolu krvne slike.

Pedijatrijska upotreba: Vankomicin treba primjenjivati sa posebnom pažnjom kod prijevremeno rođene djece i

uopšte kod djece zbog nedovoljne razvijenosti bubrežne funkcije i mogućeg porasta serumskih koncentracija

vankomicina. Treba pažljivo pratiti koncentracije vankomicina u krvi. Istovremena primjena vankomicina i anestetika je povezana sa pojavom eritema i reakcija preosjetljivosti kod djece (vidjeti odjeljak 4.5).

Učestalost reakcija povezanih sa davanjem infuzije (hipotenzija, crvenilo, eritem, urikarija i pruritus) povećava se u slučaju istovremenog davanja anestetika (vidjeti odjeljak 4.5).

U slučaju teške uporne dijareje treba uzeti u obzir mogućnost razvoja pseudomembranoznog enterokolitisa koji može biti opasan po život (vidjeti odjeljak 4.8). Primjena antiperistaltika je kontraindikovana.

Produžena primjena vankomicina može dovesti do proliferacije bakterijskih sojeva rezistentnih na lijek. Pomno praćenje pacijenta je od suštinskog značaja. Ako dođe do razvoja superinfekcije za vrijeme terapije, treba preduzeti odgovarajuće mjere.

Ostali ljekovi sa potencijalnim nefrotoksičnim odnosno ototoksičnim dejstvom

Istovremena ili uzastopna primjena vankomicina i ostalih potencijalno ototoksičnih i nefrotoksičnim ljekova može pojačati ototoksičnost i nefrotoksičnost. Naročito pažljiva kontrola je potrebna u slučaju istovremenog davanja aminoglikozida.

Anestetici

Postoje izvještaji o povećanoj učestalosti mogućih neželjenih dejstava (kao npr. hipotonija, crvjenilo kože, eritem, urtikarija i pruritus) kada se vankomicin daje istovremeno sa anesteticima. Da bi se izbjegla ova neželjena dejstva, vankomicin treba primjenjivati najmanje 60 minuta prije započinjanja anestezije.

Miorelaksansi

Ukoliko se vankomicin primjenjuje tokom ili neposredno nakon operativnog zahvata, u slučaju istovremene primjene miorelaksanasa (npr. sukcinil-holin), njegovo dejstvo se može pojačati i produžiti (neuromuskularna blokada).

Trudnoća:

Ne postoji dovoljno iskustva o upotrebi vankomicina kod ljudi za vrijeme trudnoće. Eksperimenti na životinjama nijesu pružili nikakav dokaz o djelovanju za vrijeme gestacije niti na razvoj embriona i fetusa (vidjeti odjeljak 5.3).

Međutim, vankomicin prolazi kroz placentu i zato potencijalni rizik od fetalne i neonatalne ototoksičnosti i nefrotoksičnosti ne može biti isključen. Zbog toga, vankomicin treba davati trudnicama samo nakon pažljive procjene odnosa rizika i koristi.

Dojenje:

Vankomicin se izlučuje u majčino mlijeko i treba ga primjenjivati tokom perioda laktacije samo kad drugi antibiotici ne djeluju. Vancomicin treba primjenjivati sa oprezom kod majki koje doje zbog mogućeg razvoja neželjenih reakcija kod odojčeta (poremećaj intestinalne flore praćen dijarejom, gljivična infekcija i senzibilizacija). Imajući u vidu značaj ovog lijeka za majku, treba razmotriti mogućnost prestanka dojenja.

Vankomicin nema ili ima zanemarljiv uticaj na psihofizičke sposobnosti prilikom upravljanja vozilima i rukovanja mašinama.

Neželjena dejstva navedena su u daljem tekstu po klasama sistema organa i učestalosti javljanja. Učestalost javljanja je definisana kao: veoma često (≥ 1/10), često (≥ 1/100 i < 1/10), povremeno (≥ 1/1.000 i < 1/100), rijetko (≥ 1/10.000 i < 1/1.000), veoma rijetko (<1/10.000) i nepoznate učestalosti (ne može se procijeniti na osnovu dostupnih podataka).

Najčešće neželjene reakcije su flebitis i pseudoalergijske reakcije usljed prebrze primjene intravenske infuzije

vankomicina.

Poremećaji na nivou krvi i limfnog sistema:

Rijetko: Agranulocitoza, neutropenija, trombocitopenija, eozinofilija.

Poremećaji na nivou imunog sistema:

Rijetko: Anafilaktoidne reakcije, reakcije preosjetljivosti.

Poremećaji na nivou uha i centra za ravnotežu:

Povremeno: Prolazni ili trajni gubitak sluha.

Rijetko: Tinitus, vrtoglavica.

Srčani poremećaji:

Veoma rijetko: Srčani zastoj.

Vaskularni poremećaji:

Često: Sniženje krvnog pritiska, tromboflebitis.

Veoma rijetko: Vaskulitis.

Respiratorni, torakalni i medijastinalni poremećaji:

Često: Dispnea, stridor.

Gastrointestinalni poremećaji:

Rijetko: Nauzeja.

Veoma rijetko: Pseudomembranozni enterokolitis.

Poremećaji na nivou kože i potkožnog tkiva:

Često: Egzantem i zapaljenje sluznice, pruritus, urtikarija.

Rijetko: Bulozna dermatoza izazvana IgA.

Veoma rijetko: Teške kožne reakcije sa po život opasnim generalizovanim simptomima (eksfolijativni dermatitis, Stevens-Johnson - ov sindrom ili Lyell - ov sindrom).

Nepoznate učestalosti: AGEP (akutna generalizovana egzatematozna pustuloza), DRESS (reakcija na lijek praćena eozinofilijom i sistemskim simptomima).

Poremećaji na nivou bubrega i urinarnog sistema:

Često: Bubrežna insuficijencija koja se primarno manifestuje sniženjem vrijedosti kreatinina ili ureje u serumu.

Rijetko: Intersticijalni nefritis i/ili akutna insuficijencija bubrega.

Nepoznate učestalosti: Akutna tubularna nekroza.

Opšti poremećaji i reakcije na mjestu primjene:

Često: Flebitis, crvenilo gornjeg dijela tijela i lica („red neck” ili „red man” sindrom), bol i spazam mišića u grudima ili leđima.

Rijetko: Groznica usljed primjene lijeka, drhtavica.

Prijavljivanje sumnji na neželjena dejstva

Prijavljivanje neželjenih dejstava nakon dobijanja dozvole je od velikog značaja jer obezbjeđuje kontinuirano praćenje odnosa korist/rizik primjene lijeka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjeno dejstvo ovog lijeka Agenciji za ljekove i medicinska sredstva Crne Gore (CALIMS):

Agencija za ljekove i medicinska sredstva Crne Gore

Odjeljenje za farmakovigilancu

Bulevar Ivana Crnojevića 64a, 81000 Podgorica

tel: +382 (0) 20 310 280

fax:+382 (0) 20 310 581

putem IS zdravstvene zaštite

Prijavljeni su slučajevi toksičnosti usljed predoziranja. Doza od 500 mg davana intravenski djetetu starosti dvije godine dovela je do letalnog ishoda. Primjena ukupne doze od 56 g tokom 10 dana kod odrasle osobe, dovela je do razvoja insuficijencije bubrega. Kod određenih rizičnih stanja (npr. kod jako ograničene funkcije bubrega) može doći do suviše visoke koncentracije u serumu i do ototoksičnih i nefrotoksičnih efekata.

Mjere kod prekomjernog doziranja

• Specifičan antidot nije poznat.
• Potrebno je sprovoditi simptomatsku terapiju uz održavanje funkcije bubrega.
• Vankomicin se sporo uklanja iz krvi hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom.

Postupkom hemofiltracije ili hemoperfuzije sa polisulfon-smolama mogu se efikasno smanjiti serumske koncentracije vankomicina.

Farmakoterapijska grupa: Ljekovi za liječenje bakterijskih infekcija za sitemsku primjenu,

glikopeptidni antibakterijski ljekovi

ATC kod: J01XA01

Mehanizam dejstva:

Vankomicin je triciklični glikopeptidni antibiotik koji inhibiše sintezu ćelijskog zida osjetljivih bakterija vežući se sa velikim afinitetom za D-alanil-D-alanin završetak prekursorske jedinice ćelijskog zida. Lijek ispoljava baktericidno dejstvo na mikroorganizme u diobi.

Odnos farmakokinetike i farmakodinamike (PK/PD):

Vankomicin pokazuje aktivnost nezavisnu od koncentracije sa površinom ispod krive (PIK) podijeljenom na minimalne inhibitorne koncentracije (MIC) ciljanog mikroorganizma kao primarno predvidivi parameter efikasnosti. Na osnovu podataka dobijenih u in vitro istraživanjima na životinjama i ljudima u ograničenoj mjeri, da bi se postigla klinička efikasnost vankomicina, odnos PIK/MIC treba da bude 400. Da bi se postigao ovaj cilj pri vrijedostima MIC > 0.5 mg/l, potrebno je primjeniti doze u gornjem opsegu i postići visoke vrijedosti najniže koncentracije lijeka u serumu (15-20 mg/l).

Mehanizam rezistencije:

Stečena rezistencija na glikopeptide zasniva se na stvaranju različitih kombinovanih genskih kompleksa koji modifikuju D-alanil-D-alanina u D-alanil-D-laktat ili D-alanil-D-serin, za koje se vankomicin slabo vezuje

pošto im nedostaje ključno mjesto za vezivanje vodonika. Ova vrsta rezistencije je posebno vidljiva kod Enterococcus faecium.

Smanjena osjetljivost ili rezistencija stafilokoka na vaknomicin nije dovoljno razjašnjena. Potrebno je nekoliko genetskih elemenata i višestruke mutacije.

Prijavljena je ukrštena rezistencija sa teikoplaninom.

Osjetljivost:

Vankomicin djeluje na gram-pozitivne bakterije. Gram-negativne bakterije su rezistentne na vankomicin.

Vrijedosti MIC razlikuju se kod osjetljivih i rezistentnih organizama na sljedeći način:

EUCAST (Evropski komitet za ispitivanje antimikrobne osjetljivosti) preporuke:

1Vrijedost S/I za vankomicin je povišena na 4 mg/l da bi se izbjeglo dijeljenje divljeg tipa MIC rasprostranjenosti nekih sojeva.

2Nezavisno od vrste vrijednosti prelomnih tačaka su određivane uglavnom na osnovu podataka o odnosu PK/PD i nezavisne su od MIC rasprostranjenosti specifičnih sojeva. Koriste se samo za one sojeve za koje nijesu već navedene prelomne tačke, a ne za one kod kojih se ispitivanje osjetljivosti ne preporučuje.

Rasprostranjenost stečene rezistencije odabranih vrsta može da se razlikuje u geografskom i vremenskom pogledu, pa je zato poželjno uzeti u obzir i lokalne podatke o rezistenciji, naročito kod liječenja teških infekcija. Neophodno je potražiti savjet stručnjaka kada je lokalna rasprostranjenost rezistencije takva da je korist od primjene agensa dovedena u pitanje kod bar nekih tipova infekcija.

Intravenska primjena 1g vankomicina tokom 60 minuta postiže prosječne koncentracije u plazmi od 63 mg/l nakon završetka davanja infuzije, 23 mg/l nakon 2 sata i oko 8 mg/l nakon 11 sati.

Nakon intraperitonealne injekcije od 30 mg/kg vankomicina, 60% od primjenjene doze se sistemski resorbuje tokom 6 sati, čime se postiže koncentracija u plazmi od oko 10 mg/l.

Vankomicin se distribuira nakon intravenskog davanja u skoro sva tkiva. U pleuralnoj, perikardnoj, ascitnoj i sinovijalnoj tečnosti, kao i u srčanom mišiću i srčanim zaliscima, postižu se približno iste koncentracije kao u krvnoj plazmi. Podaci o koncentraciji vankomicina u kostima (spongioza, compacta) veoma variraju. Prividni volumen distribucije u "steady state" je 0,43 (do 0,9) l/kg. Kod neupalnog meningitisa vankomicin samo u neznatnoj količini prelazi krvno-moždanu barijeru.

Vankomicin se vezuje za proteine plazme do 55%. Metaboliše se samo u malom procentu. Nakon parenteralne primjene, mikrobiološki aktivna supstanca se skoro potpuno (oko 70- 80% unutar 24h) izlučuje glomerularnom filtracijom. Izlučivanje preko žuči je beznačajno (manje od 5% jedne doze).

Kod pacijenata sa normalnom funkcijom bubrega poluvrijeme eliminacije iznosi oko 4-6 h, kod djece 2,2 do 3 sata. Kod ograničene funkcije bubrega poluvrijeme eliminacije vankomicina može da bude značajno produženo (do 7,5 dana).

Klirens vankomicina iz plazme u približnoj je korelaciji sa brzinom glomerularne filtracije. Ukupni sistemski i renalni klirens vankomicina može da bude manji kod starijih pacijenata.

Pretklinički podaci ne ukazuju na poseban rizik za ljude, na osnovu konvencionalnih studija koje ispituju farmakološku bezbjednost i toksičnost nakon ponovljene doze.

Dostupni su ograničeni podaci o mutagenim efektima i oni ne ukazuju na postojanje bilo kakvog rizika. Nijesu dostupne dugotrajne studije kojima se ispituje kancerogeni potencijal na životinjama. U studijama teratogenosti, u kojima su pacovi i kunićii primali doze koje, u odnosu na površinu tijela približno odgovaraju humanim, nijesu zabilježeni direktni, niti indirektni teratogeni efekti.

Nijesu dostupne perinatalne/posnatalne studije na životinjama, kao ni studije fertilnosti.

Nema pomoćnih supstanci.

Rastvori vankomicina imaju nisku pH-vrijednost. Ovo može dovesti do hemijske ili fizičke nestabilnosti ako se miješaju sa drugim supstancama. Svaki parenteralni rastvor bi stoga trebalo prije primjene vizuelno provjeriti na obojenost ili na postojanje taloga. Da bi se izbjeglo stvaranje taloga, poslije davanja lijeka Vancomycin-MIP, špriceve i intravenske katetere treba dobro isprati fiziološkim rastvorom prije nego što se primjeni drugi lijek.

Za podatke o kompatibilnim rastvorima vidjeti odjeljak 6.6.

2 godine.

Rok upotrebe pripremljenog infuzionog rastvora:

Dokazana je fizička i hemijska stabilnost rastvora nakon rekonstitucije sa vodom za injekcije u toku 96h na temperaturi do 25°C.

Sa mikrobiološke tačke gledišta, pripremljeni rastvor bi trebalo upotrijebiti odmah. Ako se odmah ne upotrebi, odgovornost za vrijeme i uslove čuvanja prije upotrebe preuzima korisnik, a ono ne bi smjelo da bude duže od 24 sata osim ako se razblaženje vrši pod kontrolisanim i validiranim aseptičnim uslovima.

Čuvati na temperaturi do 25 °C u originalnom pakovanju radi zaštite od svjetlosti.

Vancomycin-MIP® 1x500mg i 5x500mg:

Bočica od bezbojnog stakla, zatvorena zatvaračem od brombutil gume i Alu kapicom. Sadrže 500 mg vankomicina u obliku praška. 1 ili 5 bočica lijeka Vancomycin-MIP se pakuje u kartonsku kutiju.

Vancomycin-MIP® 1x1000mg i 5x1000mg:

Bočica od bezbojnog stakla, zatvorena zatvaračem od brombutil gume i Alu kapicom. Sadrže 1000 mg vankomicina u obliku praška. 1 ili 5 bočica lijeka Vancomycin-MIP se pakuje u kartonsku kutiju.

Priprema rastvora

Prije primjene lijeka suvu supstancu treba rastvoriti u vodi za injekcije. Neophodno je dalje razblaživanje sa odgovarajućim rastvaračem za infuziju. Rekonstituisani rastvor treba razblažiti sa kompatibilnim rastvaračem, vidjeti dalje. Svako rukovanje sa lijekom treba da se sprovodi poštujući principe aseptičnosti.

Sadržaj bočice Vancomycin-MIP 500 mg/1000 mg treba rastvoriti sa 10 ml/20 ml vode za injekcije. 1 ml rekonstituisanog rastvora sadrži 50 mg vankomicina.

Ovako razblažen rastvor treba dalje razblažiti drugim infuzionim rastvaračem u najmanje 100-200 ml/200-400 ml. Koncentracija vankomicina u infuzionom rastvoru ne treba da pređe 2.5-5 mg/ml.

Kompatibilnost sa intravenskim tečnostima

Za pravljenje infuzionog rastvora pogodni su:

- voda za injekcije

- 5% rastvor glukoze

- fiziološki rastvor natrijum hlorida

Vankomicin treba, ukoliko nije dokazana fizičko-hemijska podnošljivost sa drugim infuzionim rastvorima, u principu davati odvojeno od njih (vidjeti odjeljak 6.2).

Kombinovana terapija

U slučaju kombinovane terapije vankomicinom sa drugim antibioticima /hemoterapeuticima, treba ove preparate davati odvojeno.

Svu neiskorišćenu količinu lijeka ili otpadnog materijala nakon njegove upotrebe treba ukloniti u skladu sa važećim propisima.