LANIBOS 0.25mg tableta

Srčana slabost

Digoksin je indikovan za liječenje hronične srčane slabosti, gdje je dominantni problem sistolička disfunkcija. Terapijska korist lijeka je najveća kod pacijenata s ventrikularnom dilatacijom.

Digoksin je posebno indikovan kada je srčana slabost praćena atrijalnom fibrilacijom.

Supraventrikularne aritmije

Digoksin je indikovan za liječenje određenih supraventrikularnih aritmija, posebno hroničnog atrijalnog flatera i fibrilacije.

Doziranje:

Doziranje digoksina se određuje za svakog pacijenta ponaosob, u skladu sa životnom dobi, tjelesnom težinom bez masnog tkiva i renalnom funkcijom.

Predložene doze namijenjene su samo kao inicijalni vodič.

U slučajevima gdje su srčani glikozidi bili primjenjivani u prethodne dvije sedmice, preporuke za početno doziranje pacijenta trebale bi se ponovo razmotriti, pri čemu se savjetuje smanjena doza.

Razlika u biodostupnosti između injekcionih i oralnih formulacija digoksina, mora se uzeti u obzir kada se prelazi s jedne dozne forme na drugu. Na primjer, kada se pacijenti prebacuju s oralne na iv. formulaciju lijeka, doziranje bi trebalo redukovati za približno 33%.

Odrasli i pedijatrijske populacije uzrasta iznad 10 godina

Brza oralna udarna doza:

Ako je medicinski opravdano, udarna digitalizacija se može postići na više načina, na primjer, 750 mikrograma do 1500 mikrograma (0,75 mg do 1,5 mg) kao pojedinačna doza.

U slučaju gdje je stanje manje urgentno, ili gdje postoji povećan rizik od toksičnosti, npr. kod starijih osoba, oralna udarna doza bi se trebala dati u podijeljenim dozama, s razmacima od po 6 sati između

njih, a s približno pola ukupne doze koja se daje kao prva doza.

Procjenu kliničkog odgovora pacijenta treba uraditi prije primjene svake naknadne doze (vidjeti dio 4.4.).

Spora oralna udarna doza:

Kod nekih pacijenata, npr. kod pacijenata s blagom srčanom slabošću, digitalizacija se može postići mnogo sporije, s dozama od 250 mikrograma do 750 mikrograma (0,25 mg do 0,75 mg) na dan, tokom jedne sedmice, nakon čega slijedi odgovarajuća doza održavanja. Klinički odgovor bi trebao biti vidljiv unutar perioda od jedne sedmice.

Izbor između spore i brze oralne udarne doze, zavisi od kliničkog statusa pacijenta i urgentnosti njegovog stanja.

Doza održavanja:

Doza održavanja bi se trebala zasnivati na procentu dnevnog gubitka vršnih tjelesnih zaliha putem eliminacije. Sljedeća formula ima široku kliničku primjenu:

Doza održavanja = Vršne tjelesne zalihe × dnevni gubitak u procentima

100

pri čemu su:

Vršne tjelesne zalihe = Personalizovana udarna doza

Dnevni gubitak u procentima = 14 + klirens kreatinina (Ccr)/5.

Ccr je klirens kreatinina korigovan na 70 kg tjelesne težine ili na 1,73 m² tjelesne površine. Ukoliko su samo koncentracije serumskog kreatinina (Scr) dostupne, Ccr (korigiran na 70 kg tjelesne težine) kod muškaraca može da bude procijenjen na sljedeći način:

Ccr = (140 – dob)

Scr (u mg/100 ml)

NAPOMENA: U slučaju da su vrijednosti serumskog kreatinina dobivene u µmol/L, one mogu da se pretvore u mg/100 ml (mg %), na način kako slijedi:

Scr (mg/100 ml) = Scr (µmol/l) x 113,12

10.000

= Scr (µmol/l)

88,4

pri čemu je 113,12 molekularna težina kreatinina.

Za žene, ovaj rezultat bi trebalo pomnožiti s 0,85.

NAPOMENA: Ove formule se ne mogu koristiti za određivanje klirensa kreatinina kod djece.

U praksi, ovo znači da će većina pacijenata biti na dozi održavanja od 125 to 250 mikrograma (0,125 mg do 0,25 mg) digoksina na dan. Međutim, kod pacijenata koji pokazuju povećanu osjetljivost na neželjena dejstva digoksina, može biti dovoljna doza od 62,5 mikrograma (0,0625 mg) na dan ili niža.

Suprotno tome, nekim pacijentima može biti potrebna viša doza.

Novorođenčad, dojenčad i pedijatrijska populacija uzrasta do 10 godina

Ako su srčani glikozidi bili primjenjivani tokom dvije sedmice koje su prethodile početku terapije s digoksinom, onda bi trebalo predvidjeti da će optimalne udarne doze digoksina biti manje od onih koje su preporučene u nastavku.

Kod novorođenčeta, posebno nedonoščeta, renalni klirens digoksina je smanjen i odgovarajuće redukcije doza moraju biti izvršene, izvan okvira opštih doznih instrukcija.

Nakon ranog novorođenačkog perioda, djeci su uglavnom potrebne doze proporcionalno veće nego odraslima, na osnovu njihove tjelesne težine ili tjelesne površine, kao što je naznačeno u tabeli ispod. Djeci starijoj od 10 godina su potrebne doze kao kod odraslih, u proporciji s njihovom tjelesnom težinom.

Oralna udarna doza:

Oralnu udarnu dozu treba primijeniti u skladu sa sljedećom tabelom:

Udarna doza bi se trebala primjenjivati u podijeljenim dozama. Otprilike polovinu ukupne doze bi trebalo primijeniti kao prvu dozu, a ostatak bi trebalo uzeti u podijeljenim frakcijama, s intervalima od po 4 do 8 sati između njih, i uz procjenu kliničkog odgovora pacijenta prije primjene svake naredne doze.

Doza održavanja:

Dozu održavanja bi trebalo primijeniti u skladu sa sljedećom tabelom:

Nedonoščad:

Novorođenčad i djeca uzrasta do 10 godina:

Uloga ovih tabela je da služe kao vodiči pri doziranju, dok bi kliničko promatranje i praćenje serumskih nivoa digoksina (vidjeti dio 4.4.), trebalo koristiti kao osnovu kod prilagođavanja doziranja u ovim grupama pedijatrijskih pacijenata.

Starije osobe

Mogućnost oslabljene renalne funkcije i niže tjelesne mase (bez masnog tkiva) trebalo bi uzeti u obzir kod starijih pacijenata. Ako je potrebno, doziranje treba smanjiti i prilagoditi izmijenjenoj farmakokinetici kako bi se spriječili povećani nivoi digoksina u serumu i rizik od toksičnosti. Trebalo bi redovno provjeravati serumske nivoe digoksina i izbjegavati hipokalijemiju.

Oštećenje bubrega

Preporuke o doziranju bi se trebale ponovo razmotriti, ukoliko se radi o starijim pacijentima ili ako postoje drugi razlozi zbog kojih je renalni klirens digoksina smanjen. Trebalo bi razmotriti smanjenje i početnih doza i doza održavanja (vidjeti dio 4.4.).

Način primjene:

Samo za oralnu primjenu.

Digoksin je kontraindikovan u slučaju:

• Intermitentnog potpunog srčanog bloka ili AV bloka II stepena, posebno ako postoji anamneza Stokes-Adamsovih napada;
• Aritmija uzrokovanih intoksikacijom sa srčanim glikozidima;
• Supraventrikularnih aritmija povezanih s akcesornim atrioventrikularnim putem, kao kod Wolff-Parkinson-White sindroma, izuzev u slučaju kada su već evaluirane elektrofiziološke karakteristike akcesornog puta, kao i bilo koji mogući štetni uticaj digoksina na ove karakteristike. Ako se sumnja ili se zna da postoji akcesorni put, a nema prethodnih supraventrikularnih aritmija u anamnezi, digoksin je takođe kontraindikovan;
• Ventrikularne tahikardije ili ventrikularne fibrilacije;
• Hipertrofične opstruktivne kardiomiopatije, osim kod istovremeno prisutne atrijalne fibrilacije i srčane slabosti, mada je i u tom slučaju potreban oprez ukoliko se digoksin treba primijeniti;
• Preosjetljivosti na digoksin, druge glikozide digitalisa ili na bilo koju od pomoćnih supstanci u sadržaju lijeka (navedene su u dijelu 6.1.).

Monitoring

Pacijentima koji primaju digoksin treba periodično kontrolisati elektrolite u serumu i renalnu funkciju (koncentraciju kreatinina u serumu); učestalost procjena će zavisiti od kliničke situacije.

Koncentracije digoksina u serumu mogu biti izražene u konvencionalnim jedinicama nanogram/ml (ng/ml) ili SI jedinicama nanomoll (nmol/l). Pretvaranje ng/ml u nmol/l, ostvaruje se množenjem ng/ml s 1,28.

Koncentracija digoksina u serumu može se utvrditi pomoću radioimunoeseja.

Krv bi trebalo uzeti 6 ili više sati nakon posljednje doze digoksina.

Ne postoje stroge smjernice o rasponu koncentracija u serumu koje su najdjelotvornije. Post-hoc analize pacijenata sa srčanom slabošću u Digitalis Investigation Group istraživanju, pokazuju da bi optimalni najniži nivo digoksina u serumu mogao biti 0,5 ng/ml (0,64 nanomol/l) do 1,0 ng/ml (1,28 nanomol/l).

Toksičnost digoksina je češće povezana sa serumskim koncentracijama digoksina većim od 2 ng/ml. Međutim, koncentraciju digoksina u serumu treba tumačiti u kliničkom kontekstu. Toksičnost se može dogoditi i pri nižim koncentracijama digoksina u serumu. U procjeni toga da li su simptomi uzrokovani digoksinom, važni faktori su klinički status pacijenta, zajedno sa serumskim nivoom kalijuma i tireoidnom funkcijom (vidjeti dio 4.9.).

Određivanje koncentracije digoksina u serumu može biti veoma korisno pri odluci o daljem liječenju digoksinom, ali drugi glikozidi i endogene supstance slične digoksinu, uključujući i metabolite digoksina, mogu da ometaju dostupne testove i uvijek treba biti oprezan kod vrijednosti koje ne izgledaju srazmjerno kliničkom stanju pacijenta. Opservacije, tokom privremenog prekida primjene digoksina, mogu da budu prikladnije.

Aritmije

Toksičnost digoksina može precipitirati pojavu aritmija, od kojih neke mogu podsjećati na aritmije za koje bi lijek mogao biti savjetovan. Na primjer, atrijalna tahikardija s varirajućim atrioventrikularnim blokom zahtijeva posebnu pažnju, budući da s kliničkog aspekta ritam podsjeća na atrijalnu fibrilaciju.

Mnoga korisna djelovanja digoksina na aritmije proizilaze iz stepena blokade atrioventrikularnog sprovođenja. Međutim, kada već postoji nepotpuni atrioventrikularni blok, trebalo bi očekivati efekte brze progresije u blok. U potpunom srčanom bloku, idioventrikularni ritam izmicanja (escape ritam) može biti suprimiran.

Sinoatrijalni poremećaj

U nekim slučajevima sinoatrijalnog poremećaja (npr. sick sinus sindrom), digoksin može uzrokovati ili pogoršati sinusnu bradikardiju ili uzrokovati sinoatrijalni blok.

Infarkt miokarda

Primjena digoksina, u periodu neposredno nakon infarkta miokarda, nije kontraindikovana. Međutim, kod nekih pacijenata, primjena inotropnih lijekova u ovakvim situacijama može da rezultira neželjenim povećanjima potrebe za kiseonikom miokarda i ishemijom. Neke retrospektivne studije praćenja pacijenata sugerišu da je digoksin povezan s povećanim rizikom od smrti. Mora se imati na umu mogućnost pojave aritmija kod pacijenata koji mogu biti hipokalijemični nakon infarkta miokarda i vjerovatno su hemodinamički nestabilni. Takođe, ne smiju se zaboraviti ni posljedična ograničenja za sprovođenje direktne kardioverzije strujom.

Srčana amiloidoza

Liječenje digoksinom uglavnom bi trebalo izbjegavati kod pacijenata sa srčanom slabošću koje je povezano sa srčanom amiloidozom. Međutim, ukoliko alternativne terapije nisu odgovarajuće, digoksin se može primijeniti za kontrolu ventrikularne brzine kod pacijenata sa srčanom amiloidozom i atrijalnom fibrilacijom.

Miokarditis

Digoksin rijetko može da podstakne vazokonstrikciju, pa ga treba izbjegavati kod pacijenata s miokarditisom.

Beri-beri bolest srca

Adekvatan odgovor na digoksin može izostati kod pacijenata s beri-beri bolesti srca, ukoliko se istovremeno ne liječi bazični deficit tiamina.

Konstriktivni perikarditis

Digoksin ne bi trebalo primjenjivati u konstriktivnom perikarditisu, osim ako se koristi za kontrolu ventrikularne brzine u atrijalnoj fibrilaciji ili za poboljšanje sistoličke disfunkcije.

Tolerancija na fizičko opterećenje

Digoksin poboljšava toleranciju na fizičko opterećenje kod pacijenata s pogoršanom sistoličkom disfunkcijom lijeve komore srca i s normalnim sinusnim ritmom. Ovo može, ali i ne mora biti povezano s poboljšanim hemodinamičkim profilom. Međutim, korist digoksina kod pacijenata sa supraventrikularnim aritmijama je najočiglednija tokom mirovanja, a manje se ispoljava pri fizičkom naporu.

Prekid primjene

Kod pacijenata koji primjenjuju diuretike i ACE inhibitor, ili samo diuretike, pokazalo se da prekid primjene digoksina rezultuje s kliničkim pogoršanjem.

Elektrokardiogram

Primjena terapijskih doza digoksina može uzrokovati produženje PR intervala i depresiju ST segmenta na elektrokardiogramu.

Digoksin može da uzrokuje lažno pozitivne ST-T promjene na elektrokardiogramu, tokom testiranja pod fizičkim opterećenjem. Ovi elektrofiziološki efekti odražavaju očekivano djelovanje lijeka i ne upućuju na toksičnost.

Teška respiratorna bolest

Pacijenti s teškom respiratornom bolešću mogu imati povećanu osjetljivost miokarda na glikozide digitalisa.

Hipokalijemija

Hipokalijemija senzitizira miokard na djelovanja srčanih glikozida.

Hipoksija, hipomagnezijemija i hiperkalcijemija

Hipoksija, hipomagnezijemija i značajna hiperkalcijemija povećavaju osjetljivost miokarda na srčane glikozide.

Oboljenje štitne žlijezde

Zahtijeva se pažljivost prilikom primjene digoksina kod pacijenta s oboljenjem štitne žlijezde. Kod subnormalne funkcije štitne žlijezde, početnu dozu i dozu održavanja bi trebalo smanjiti. U slučaju hipertireoze, prisutna je relativna rezistencija na digoksin i može biti potrebno povećanje doze. Tokom liječenja tireotoksikoze, doziranje bi trebalo smanjiti, čim se tireotoksikoza stavi pod kontrolu.

Malapsorpcija

Veće doze mogu biti potrebne kod pacijenata sa sindromom malapsorpcije i nakon gastrointestinalnih rekonstruktivnih zahvata.

Hronična kongestivna srčana slabost

Iako mnogi pacijenti s hroničnom srčanom slabošću imaju korist od akutne primjene digoksina, postoje i oni kod kojih ne dolazi do konstantnog, značajnog ili trajnog hemodinamičkog poboljšanja. Stoga je važno, u slučaju dugotrajne primjene digoksina, procijeniti reakciju svakog pacijenta pojedinačno.

Direktna kardioverzija strujom

Rizik od izazivanja opasnih aritmija u toku sprovođenja direktne kardioverzije strujom, znatno je povećan kod prisutne toksičnosti digitalisa, a proporcionalan je primijenjenoj energiji kardioverzije.

Za elektivnu direktnu kardioverziju strujom kod pacijenta koji se liječi digoksinom, prije sprovođenja kardioverzije, neophodno je izvršiti 24-satni prekid primjene digoksina. U hitnim slučajevima, poput srčanog zastoja, pri pokušaju kardioverzije trebalo bi primijeniti najnižu efektivnu energiju.

Direktna kardioverzija strujom nije odgovarajuća za liječenje aritmija, za koje se smatra da su uzrokovane srčanim glikozidima.

Lijek Lanibos 0,25 mg tablete sadrže laktozu.

Pacijenti s rijetkim nasljednim poremećajem nepodnošenja galaktoze, nedostatkom Lapp laktaze ili glukoza-galaktoza malapsorpcijom, ne bi trebali da primjenjuju ovaj lijek.

Interakcije mogu nastati kao posljedica efekata na: renalnu ekskreciju, vezivanje za tkivo, vezivanje za proteine plazme, tjelesnu distribuciju, resorpcijski kapacitet crijeva, aktivnost P-glikoproteina i osjetljivost na digoksin. Razmatranje o mogućnosti interakcije, kadgod se planira istovremena terapija, najbolja je mjera opreza, a provjeravanje serumske koncentracije digoksina se preporučuje ako postoji bilo kakva sumnja.

Digoksin je substrat P-glikoproteina. Prema tome, inhibitori P-glikoproteina mogu povećati koncentracije digoksina u krvi, povećavanjem njegove resorpcije i/ili redukovanjem njegovog renalnog klirensa (vidjeti dio 5.2.). Indukcija P-glikoproteina može da rezultira smanjenjima koncentracija digoksina u plazmi.

Kombinacije koje treba izbjegavati

Kombinacije koje mogu pojačati efekte digoksina kod istovremene primjene:

Digoksin, u kombinaciji s blokatorima beta-adrenoreceptora, može povećati vrijeme atrioventrikularnog sprovođenja.

Ljekovi koji izazivaju hipokalijemiju ili intracelularni deficit kalijuma, mogu da uzrokuju povećanu osjetljivost na digoksin. Ovi ljekovi uključuju i soli litijuma, kortikosteroide, karbenoksolon i neke diuretike. Istovremena primjena s diureticima, kao što su diuretici Henleove petlje ili hidrohlorotiazid, treba biti propraćana strogim nadzorom elektrolita u serumu i funkcije bubrega.

Kalcijum, posebno pri brzoj intravenoznoj primjeni, može da izazove ozbiljne aritmije kod digitalizovanih pacijenata.

Simpatomimetički ljekovi imaju direktna pozitivna hronotropna djelovanja, koja mogu promovisati srčane aritmije, a takođe mogu da dovedu i do hipokalijemije, koja može da vodi ka razvoju ili pogoršanju srčanih aritmija. Istovremena primjena digoksina i simpatomimetika, može da poveća rizik od srčanih aritmija.

Kombinacije koje zahtijevaju oprez

Kombinacije koje mogu da pojačaju efekte digoksina kod istovremene primjene:

amiodaron, kanagliflozin, deklatasvir, flibanserin, flekainid, prazosin, propafenon, kinidin, spironolakton, makrolidni antibiotici (npr. eritromicin i klaritromicin), tetraciklin (a moguće i drugi antibiotici), gentamicin, izavukonazol, itrakonazol, ivakaftor, kinin, trimetoprim, alprazolam, indometacin, propantelin, mirabegron, nefazodon, atorvastatin, ciklosporin, epoprostenol (prolazno), antagonisti receptora vazopresina (tolvaptan i konivaptan), karvedilol, ritonavir/režimi koji sadrže ritonavir, teleprevir, dronedaron, ranolazin, simeprevir, telmisartan, lapatinib, tikagrelor, vandetanib, velpatasvir, venetoklaks i vemurafenib. Treba biti oprezan kada se bilo koji od prethodno navedenih ljekova koristi u kombinaciji s digoksinom. Koncentracije digoksina u serumu treba pratiti i koristiti za titraciju digoksina.

Istovremena primjena digoksina i senozida može biti povezana s umjerenim povećanjem rizika od toksičnosti digoksina kod pacijenata sa srčanom slabošću.

Pacijenti koji primjenjuju digoksin, osjetljiviji su na efekte hiperkalijemije pogoršane suksametonijem.

Istovremena primjena lapatiniba s oralnim digoksinom rezultirala je povećanjem AUC digoksina. Potreban je oprez prilikom istovremenog doziranja digoksina s lapatinibom.

Ljekovi koji modifikuju vaskularni tonus aferentnih i eferentnih arteriola mogu da izmijene glomerularnu filtraciju. Inhibitori angiotenzin konvertirajućeg enzima (ACEI) i blokatori angiotenzinskih receptora (ARB) smanjuju angiotenzinom II-posredovanu vazokonstrikciju eferentne arteriole, dok nesteroidni antiinflamatorni ljekovi (NSAIL) i inhibitori enzima ciklooksigenaze-2 (COX-2) smanjuju prostaglandinom-posredovanu vazodilataciju aferentne arteriole. ARB, ACEI, NSAIL i inhibitori COX-2 nisu značajno promijenili farmakokinetiku digoksina ili nisu promijenili PK parametre na konzistentan način. Međutim, ovi ljekovi mogu da modifikuju renalnu funkciju kod nekih pacijenata, što rezultira sekundarnim povećanjem digoksina.

Blokatori kalcijumovih kanala mogu ili povećati, ili ne mijenjati nivoe digoksina u serumu. Verapamil, felodipin i tiapamil, povećavaju nivoe digoksina u serumu. Nifedipin i diltiazem mogu ili povećavati, ili ne uticati na nivoe digoksina u serumu. Isradipin ne mijenja nivoe digoksina u serumu. Takođe je poznato da blokatori kalcijumovih kanala imaju depresivna djelovanja na sinoatrijalnu i atrioventrikularnu nodalnu provodljivost, posebno diltiazem i verapamil.

Inhibitori protonske pumpe (PPI) mogu povećati nivoe digoksina u serumu, inhibicijom njegovog efluksa. Metabolizam digoksina u gastrointestinalnom traktu je inhibiran omeprazolom, što rezultira povećanim nivoima digoksina u plazmi. Slični efekti su zabilježeni s pantoprazolom i rabeprazolom, ali u manjem obimu.

Kombinacije koje mogu smanjiti efekte digoksina kod istovremene primjene:

antacidi, neki od laksativa koji prave masu stolice, kaolin-pektin, akarboza, neomicin, penicilamin, rifampicin, neki citostatici, metoklopramid, sulfasalazin, adrenalin, salbutamol, holestiramin, fenitoin, kantarion (Hypericum perforatum), bupropion i dopunska enteralna prehrana.

Bupropion i njegov glavni cirkulirajući metabolit, sa i bez digoksina, stimulisali su OATP4C1-posredovani transport digoksina. Digoksin je identifikovan kao supstrat za aOATP4C1 u bazolateralnoj strani proksimalnih bubrežnih tubula. Vezivanje bupropiona i njegovih metabolita za OATP4C1 bi možda moglo povećati transport digoksina, a time i povećati renalnu sekreciju digoksina.

Druge interakcije

U stanju dinamičke ravnoteže (steady-state), milrinon ne mijenja nivoe digoksina u serumu.

Trudnoća

Primjena digoksina u trudnoći nije kontraindikovana, iako se kod trudnica doziranje može manje predvidjeti, nego kod žena koje nisu trudne. Kod nekih žena su potrebne povišene doze digoksina u toku trudnoće. Kao i uz sve ljekove, primjenu digoksina u trudnoći bi trebalo razmotriti samo kada očekivana klinička korist liječenja za majku nadilazi bilo koji mogući rizik za plod koji se razvija.

Uprkos ekstenzivnom antenatalnom izlaganju preparatima digitalisa, nisu uočena značajna neželjena dejstva na plod ili novorođenče, kada su koncentracije digoksina u serumu majke održavane unutar normalnog raspona. Iako postoje nagađanja da direktno djelovanje digoksina na miometrij može da rezultira relativnim prematuritetom i malom porođajnom težinom, ne može se isključiti ni doprinos na uloga bazičnog srčanog oboljenja. Liječenje fetalne tahikardije i kongestivne srčane slabosti, uspješno se ostvaruje primjenom digoksina kod majke.

Zabilježeni su neželjeni fetalni efekti, kada su majke bile izložene toksičnosti digitalisa.

Dojenje

Iako se digoksin izlučuje u majčino mlijeko, količine su beznačajne, pa dojenje nije kontraindikovano.

Plodnost

Nema dostupnih informacija o djelovanju digoksina na plodnost kod ljudi.

Nema dostupnih podataka o tome da li digoksin ima ili nema teratogena djelovanja.

S obzirom na to da su kod pacijenata koji su primali digoksin zabilježeni poremećaji centralnog nervnog sistema i vida, pacijenti treba da budu oprezni prije nego što pristupe upravljanju motornim vozilima, rukovanju mašinama ili učestvovanju u opasnim aktivnostima.

Sažetak sigurnosnog profila

Uglavnom, neželjene reakcije digoksina zavise od doze i javljaju se pri dozama većim od onih koje su potrebne za postizanje terapijskog efekta.

Prema tome, neželjene reakcije se rjeđe javljaju kada se digoksin koristi unutar raspona preporučenih doza, ili unutar raspona terapijskih serumskih koncentracija i kada je potrebno obratiti posebnu pažnju na istovremeno primijenjene ljekove i stanja.

Tabelarni prikaz neželjenih reakcija

Neželjena reakcije navedene su u tekstu koji slijedi, a svrstane su prema organskim sistemima i učestalosti javljanja. Učestalost javljanja je definisana kao:

vrlo česta ≥ 1/10;

česta ≥ 1/100 i < 1/10;

povremena ≥ 1/1.000 i < 1/100;

rijetka ≥ 1/10.000 i < 1/1.000;

vrlo rijetka < 1/10.000, uključujući izolovane slučajeve.

Vrlo česti, česti i povremeni događaji, uglavnom se utvrđuju iz kliničkih ispitivanja. Učestalost pri placebu je uzeta u obzir. Neželjene reakcije ustanovljene tokom post-marketinškog praćenja lijeka, uzete su u razmatranje kao rijetke ili vrlo rijetke (uključujući i izolovane slučajeve).

*Vidjeti „Opis odabranih neželjenih reakcija“

Opis odabranih neželjenih reakcija

Poremećaji kože i potkožnog tkiva

Kožni osip, urtikarijalnog ili skarlatiniformnog karaktera, može biti praćen s izraženom eozinofilijom.

Poremećaji reproduktivnog sistema i dojki

Ginekomastija se može javiti pri dugoročnoj primjeni.

Prijavljivanje sumnji na neželjena dejstva

Prijavljivanje neželjenih dejstava nakon dobijanja dozvole je od velikog značaja jer obezbjeđuje kontinuirano praćenje odnosa korist/rizik primjene lijeka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjeno dejstvo ovog lijeka Institutu za ljekove i medicinska sredstva (CInMED):

Institut za ljekove i medicinska sredstva

Odjeljenje za farmakovigilancu

Bulevar Ivana Crnojevića 64a, 81000 Podgorica

tel: +382 (0) 20 310 280

fax: +382 (0) 20 310 581

putem IS zdravstvene zaštite

QR kod za online prijavu sumnje na neželjeno dejstvo lijeka:

Simptomi i znaci

Simptomi i znaci toksičnosti su uglavnom slični onima koji su opisani u dijelu 4.8., ali mogu biti mnogo češći i mnogo teži.

Znaci i simptomi toksičnosti digoksina postaju sve češći pri nivoima iznad 2,0 ng/ml (2,56 nanomol/l), iako postoje značajne interindividualne varijacije. Međutim, pri odlučivanju da li su se pacijentovi simptomi razvili usljed digoksina, klinički status, zajedno sa serumskim nivoima elektrolita i tireoidnom funkcijom, predstavljaju važne faktore (vidjeti dio 4.2.). Kod pacijenata koji se podvrgavaju hemodijalizi, primjena digoksina je povezana s povećanim mortalitetom; pacijenti s niskim koncentracijama kalijuma prije dijalize su najviše izloženi riziku.

Odrasli

Kod odraslih osoba bez srčanog oboljenja, klinička opservacija sugeriše da predoziranje s 10 do 15 mg digoksina predstavlja dozu koja prouzrokuje smrt polovine pacijenata. U slučaju ingestije više od 25 mg digoksina od strane odrasle osobe bez srčanog oboljenja, smrtni ishod ili progresivna toksičnost bi se mogli spriječiti jedino s primjenom digoksin-vezujućih Fab fragmenata antitijela.

Kardijalne manifestacije

Srčane manifestacije su najčešći i najozbiljniji znak i akutne i hronične toksičnosti. Najizraženiji kardijalni efekti uglavnom se javljaju 3 do 6 sati nakon predoziranja i mogu perzistirati tokom sljedeća 24 sata ili duže. Toksičnost digoksinom može da rezultira pojavom gotovo bilo kojeg tipa aritmije. Različiti poremećaji ritma kod istog pacijenta su česti. Ovo uključuje i paroksizmalnu atrijalnu tahikardiju s varijabilnim atrioventrikularnim (AV) blokom, ubrzani spojni ritam, sporu atrijalnu fibrilaciju (s vrlo malom varijacijom u ventrikularnoj brzini) i dvostruko usmjerenu ventrikularnu tahikardiju.

Preuranjene ventrikularne kontrakcije često su najranije i najčešće aritmije. Bigemija i trigemija, takođe se često javljaju.

Sinusna bradikardija i druge bradiaritmije su vrlo česte.

Srčani blok I,II i III stepena i AV disocijacija, takođe su česti.

Rana toksičnost može se manifestovati samo s produženjem PR intervala.

Ventrikularna tahikardija takođe može biti manifestacija toksičnosti.

Srčani arest, usljed asistole ili ventrikularne fibrilacije zbog toksičnosti digoksina, uglavnom je fatalan.

Akutno, masivno predoziranje digoksinom može rezultirati blagom do izraženom hiperkalijemijom, usljed inhibicije natrijum-kalijum (Na+-K+) pumpe. Hipokalijemija može doprinijeti toksičnosti (vidjeti dio 4.4.).

Nekardijalne manifestacije

Gastrointestinalni simptomi su vrlo česti i pri akutnoj i pri hroničnoj toksičnosti. Ovi simptomi prethode srčanim manifestacijama kod približno polovine pacijenata, u većini literaturnih izvještaja. Anoreksija, mučnina i povraćanje zabilježeni su s incidencom do 80%. Ovi simptomi su uglavnom prisutni u ranoj fazi predoziranja.

Neurološke i vizuelne manifestacije se javljaju i pri akutnoj i pri hroničnoj toksičnosti. Omaglica, različiti CNS poremećaji, umor i malaksalost, vrlo su česti. Najčešći poremećaj vida je odstupanje pri viđenju boja (predominira žuto-zelena boja). Ovi neurološki i vizuelni simptomi mogu perzistirati, čak i nakon što se povuku drugi znaci toksičnosti.

U hroničnoj toksičnosti, nespecifični ekstrakardijalni simptomi, poput malaksalosti i slabosti, mogu predominirati.

Pedijatrijska populacija

Kod djece uzrasta od 1 do 3 godine, bez srčanog oboljenja, klinička opservacija pokazuje da predoziranje s 6 do 10 mg predstavlja dozu koja prouzrokuje smrt polovine pacijenata.

Nakon ingestije više od 10 mg digoksina od strane djeteta uzrasta od 1 do 3 godine, bez srčanog oboljenja, ishod je bio ujednačeno fatalan, kada nije primijenjen tretman s Fab fragmentima.

Većina manifestacija hronične toksičnosti kod djece, događa se tokom ili kratko nakon predoziranja digoksinom.

Kardijalne manifestacije

Iste aritmije ili kombinacije aritmija koje se javljaju kod odraslih, mogu se javiti i kod djece. Sinusna tahikardija, supraventrikularna tahikardija i brza atrijalna fibrilacija rjeđe se viđaju kod pedijatrijske populacije.

Kod pedijatrijskih pacijenata će se vjerovatnije javiti poremećaj atrioventrikularnog provođenja ili sinusna bradikardija.

Ventrikularna ektopija je rjeđa, mada su pri masivnom predoziranju zabilježeni slučajevi ventrikularne ektopije, ventrikularne tahikardije i ventrikularne fibrilacije.

Kod novorođenčadi, sinusna bradikardija ili sinusni arest i/ili produženi PR intervali su česti znaci toksičnosti. Sinusna bradikardija je česta kod male dojenčadi i djece. Kod starije djece, AV blokovi su najčešći poremećaji provođenja.

Za bilo koju aritmiju ili promjenu u srčanom provođenju, koji se razviju kod djeteta koje primjenjuje digoksin, treba pretpostaviti da su uzrokovani digoksinom, dok se daljnjom evaluacijom ne dokaže suprotno.

Nekardijalne manifestacije

Česte nekardijalne manifestacije, slične onima koje se javljaju kod odraslih, su gastrointestinalne, CNS i vizuelne. Međutim, mučnina i povraćanje nisu česti kod dojenčadi i male djece.

Pored neželjenih dejstava uočenih uz primjenu preporučenih doza, kod predoziranja su zabilježeni i gubitak tjelesne težine u grupama djece starijeg uzrasta i zastoj u napredovanju dojenčadi, abdominalni bol uzrokovan s ishemijom mezenterične arterije, omamljenost i poremećaji ponašanja, uključujući i psihotične manifestacije.

Tretman

Nakon nedavne ingestije, poput slučajnog ili namjernog samotrovanja, količina lijeka dostupna za resorpciju može se umanjiti gastričnom lavažom. Gastrična lavaža povećava tonus vagusa i može izazvati ili pogoršati aritmije. Treba razmotriti prethodni tretman atropinom, ako se vrši gastrična lavaža. Tretman digitalis Fab antitijelom obično čini gastričnu lavažu nepotrebnom. U rijetkim slučajevima gdje je gastrična lavaža indikovana, trebaju je obavljati isključivo osobe s odgovarajućom obukom i stručnim znanjem.

Pacijenti s masivnom ingestijom digitalisa, trebali bi primiti velike doze aktivnog uglja, kako bi se prevenirala resorpcija digoksina i izvršilo njegovo vezanje u crijevima tokom entero-enterične recirkulacije.

Ako je prisutna hipokalijemija, treba je korigovati dodacima kalijuma, oralno ili intravenski, u zavisnosti od hitnosti. U slučajevima ingestije velike količine digoksina, može doći do pojave hiperkalijemije, usljed otpuštanja kalijuma iz skeletnih mišića. Prije primjene kalijuma kod predoziranja digoksinom, mora se znati kakav je nivo kalijuma u serumu.

Bradiaritmije mogu da reaguju na terapiju atropinom, ali može biti potreban privremeni kardijalni pacemaker. Ventrikularne aritmije mogu odgovarati na lidokain ili fenitoin.

Dijaliza nije posebno efikasna u eliminaciji digoksina iz organizma, kod potencijalno po život opasne toksičnosti.

Digoksin-specifično antitijelo Fab je specifičan i vrlo efikasan tretman za toksičnost digoksina. Rapidno poboljšanje kod komplikacija povezanih s ozbiljnim trovanjem digoksinom, digitoksinom i srodnim glikozidima, događalo se nakon iv. aplikacije digoksin specifičnih (ovčjih) fragmenata antitijela (Fab). Za detalje, pogledajte literaturu koja se dostavlja zajedno s fragmentima antitijela.

Farmakoterapijska grupa: Ljekovi s djelovanjem na srce, srčani glikozidi, glikozidi digitalisa

ATC kod: C01AA05

Mehanizam djelovanja

Digoksin pojačava kontraktilnost miokarda putem direktne aktivnosti. Ovo djelovanje je proporcionalno dozi u nižem rasponu, a određeni efekt se postiže i pri dosta niskom doziranju. To se odvija i u normalnom miokardu, iako je tada bez fiziološke koristi. Osnovno djelovanje digoksina je isključivo inhibicija adenozin trifosfataze, a time i aktivnosti razmjene natrijuma-kalijuma (Na+-K+). Promijenjena distribucija iona kroz membranu rezultuje povećanim ulaskom kalcijumovih jona, a time i povećanom dostupnošću kalcijuma tokom perioda ekscitaciono-kontrakcione sprege. Stoga se jačina digoksina može činiti značajno povećanom kada je ekstracelularna koncentracija kalijuma niska, dok hiperkalemija ima suprotan efekat.

Digoksin ima isto bazično djelovanje na inhibiciju Na+-K+ mehanizma razmjene u ćelijama autonomnog nervnog sistema, stimulišući ih da vrše indirektnu kardijalnu aktivnost. Povećanja eferentnih vagalnih impulsa rezultiraju redukovanim simpatičkim tonusom i smanjenom brzinom provođenja impulsa kroz atrije i atrioventrikularni čvor. Stoga je smanjenje ventrikularne brzine, glavni korisni učinak digoksina.

Intravenska primjena udarne doze proizvodi znatan farmakološki efekt unutar perioda od 5 do 30 minuta, a kod oralne primjene početak djelovanja postiže se za 0,5 do 2 sata.

Farmakodinamički efekti

PROVED ispitivanje je osmišljeno kako bi se utvrdila efikasnost digoksina kod 88 pacijenata s hroničnom, stabilnom, blagom do umjerenom srčanom slabošću. Prekid primjene digoksina ili njen nastavak proveden je u prospektivnom, randomiziranom, dvostruko slijepom, placebom kontrolisanom multicentričnom ispitivanju pacijenata s hroničnom, stabilnom, blagom do umjerenom srčanom slabošću, usljed sistoličke disfunkcije lijeve komore. Pacijenti su imali normalan sinusni ritam i primali su dugotrajnu terapiju diureticima i digoksinom. Pacijenti koji su prekinuli terapiju digoksinom, pokazali su pogoršan maksimalni kapacitet pri tjelesnom opterećenju (p=0,003), povećanu učestalost neuspjeha liječenja (p=0,039) i smanjenje vremena do neuspjeha liječenja (p=0,037). Pacijenti koji su nastavili da primaju digoksin, imali su manju tjelesnu težinu (p=0,044) i srčanu brzinu (p=0,003), a višu ejekcijsku frakciju lijeve komore (p=0,016). Ukupni procent učesnika studije, koji su imali jedno ili više neželjenih događaja, bio je sličan kod obje grupe: 59% u placebo grupi i 69% u grupi koja je primala digoksin. Vrste neželjenih događaja nisu bile specificirane.

Studija RADIANCE ispitivala je efekte prekida primjene digoksina kod stabilnih pacijenata klase NYHA II i III, koji su primali diuretike i ACE inhibitore. 178 pacijenata je u početku bilo stabilizovano primjenom kombinacije kaptoprila ili enalaprila, diuretika i digoksina, a zatim su bili randomizirani za nastavak terapije digoksinom, ili za promjenu na placebo. Relativni rizik od pogoršanja bolesti u placebo grupi bio je 5.9, pri poređenju s digoksin grupom. Prekid primjene digoksina bio je propraćen pogoršanjem simptoma, smanjenom tolerancijom u odnosu na tjelesno opterećenje i pogoršanjem kvaliteta života, što ukazuje na to da su pacijenti s hroničnom srčanom slabošću bili pod značajnim rizikom od prekida primjene lijeka, uprkos nastavku terapije diureticima i ACE inhibitorima. Približno 56% pacijenata u placebo grupi i 49% u digoksin grupi, imalo je nespecificirana neželjena dejstva.

U DIG ispitivanju, 6.800 pacijenata sa srčanom slabošću randomizirano je da prime digoksin ili placebo. Nije utvrđena razlika u smrtnosti od svih uzroka, između pacijenata koji su liječeni digoksinom i onih koji su primali placebo. U grupi koja je primala digoksin, došlo je do smanjenja rizika od smrti povezane s pogoršanjem srčane slabosti (odnos rizika 0,88; interval pouzdanosti 95%, 0,77 do 1,01; p=0,06). Međutim, pacijenti koji su primali digoksin imali su značajno (p<0,001) manje prijema u bolnicu, kada se lijek uzimao uz diuretike i ACE inhibitore. Terapija digoksinom bila je najkorisnija kod pacijenata s ejekcijskim frakcijama ≤25%, pacijenata s povećanim srcem (kardiotorakalni odnos >0,55) i kod pacijenata s NYHA funkcionalnim klasama III ili IV. U DIG ispitivanju, 11,9% pacijenata u digoksin grupi i 7,9% pacijenata u placebo grupi bilo je suspektno na toksičnost digoksina, a najčešći simptomi bile su nove epizode ventrikularne fibrilacije, supraventrikularne aritmije, tahikardije ili uznapredovalog atrioventrikularnog bloka.

Ispitivanje AFFIRM obuhvatilo je ukupno 4.060 pacijenata, uključenih u randomizirano, multicentrično poređenje dvije strategije liječenja, kod pacijenata s atrijalnom fibrilacijom i s visokim rizikom od moždanog udara ili smrti. Primarna krajnja tačka bila je ukupna smrtnost. Bilo je 356 smrtnih slučajeva među pacijentima koji su primali terapiju za kontrolu ritma (amiodaron, dizopiramid, flekainid, moricizin, prokainamid, propafenon, kinidin, sotalol, i kombinacije ovih lijekova) i 310 smrtnih slučajeva među onima koji su primali terapiju za kontrolu brzine [β-blokatori, blokatori kalcijumovih kanala (verapamil i diltiazem), digoksin, i kombinacije ovih ljekova) (smrtnost u periodu od pet godina, 23,8%, odnosno, 21,3%; odnos rizika, 1,15 [interval pouzdanosti 95%, 0,99 do 1,34]; p=0,08). Više pacijenata je hospitalizirano u grupi s kontrolom ritma nego u grupi s kontrolom brzine, a bilo je i više neželjenih dejstava u grupi s kontrolom ritma.

Indirektne promjene kontraktilnosti srca su takođe rezultat promjena u venskom odgovoru nastalih zbog izmijenjene autonomne aktivnosti i direktne venske stimulacije. Međudjelovanje između direktne i indirektne aktivnosti upravlja ukupnim cirkulatornim odgovorom, koji nije identičan za sve osobe. U prisustvu određenih supraventrikularnih aritmija, neurogenski posredovano usporavanje AV provođenja je najvažnije.

Stepen neurohormonalne aktivacije, koji se događa kod pacijenata sa srčanom slabošću povezan je s pogoršanjem kliničkog stanja i s povećanim rizikom od smrti. Digoksin smanjuje aktivaciju i simpatičkog nervnog sistema i renin-angiotenzin sistema, nezavisno od svojih inotropnih djelovanja, i zato može povoljno da utiče na preživljavanje. Ostaje i dalje nejasno da li se to postiže direktnim simpato-inhibitornim efektima ili ponovnom senzitizacijom barorefleksnih mehanizama.

Resorpcija

Tmax nakon intravenske primjene je otprilike 1 do 5 sati, dok je Tmax nakon oralne primjene 2 do 6 sati. Nakon oralne primjene, digoksin se resorbuje iz želuca i gornjeg dijela tankog crijeva. Kada se digoksin primjenjuje nakon obroka, brzina resorpcije je usporena, ali ukupna količina resorbovanog digoksina obično nepromijenjena. Međutim, kada se uzima s hranom bogatom vlaknima, količina lijeka resorbovana iz oralne doze može biti smanjena.

Bioraspoloživost oralno primijenjenog digoksina iznosi otprilike 63%, pri primjeni tableta i 75%, pri primjeni oralnog rastvora.

Distribucija

Početna distribucija digoksina iz centralnog u periferni prostor obično traje 6-8 sati. Nju prati postepeniji pad koncentracije digoksina u serumu, što je u zavisnosti od eliminacije digoksina iz tijela. Volumen distribucije je veliki (Vdss = 510 litara kod zdravih dobrovoljaca), što ukazuje da se digoksin u značajnoj mjeri veže za tjelesna tkiva. Najveće koncentracije digoksina uočene su u srcu, jetri i bubregu, s tim da je koncentracija u srcu u prosjeku 30 puta veća nego u sistemskoj cirkulaciji. Iako je koncentracija u skeletnom mišiću znatno manja, ta se količina ne može zanemariti, s obzirom da na skeletne mišiće otpada 40% ukupne tjelesne mase. Od malog dijela digoksina koji cirkulira u plazmi, otprilike je 25% vezano za proteine.

Biotransformacija

Većina digoksina izlučuje se putem bubrega u nepromijenjenom obliku, iako se mali udio doze metabolizuje u farmakološki aktivne i neaktivne metabolite. Glavni metaboliti digoksina su dihidrodigoksin i digoksigenin.

Eliminacija

Glavni put eliminacije je renalna ekskrecija nepromijenjenog lijeka.

Digoksin je supstrat P-glikoproteina. Kao efluksni protein na apikalnoj membrani enterocita, P-glikoprotein može da ograniči resorpciju digoksina. P-glikoprotein koji se nalazi u renalnim proksimalnim tubulima, izgleda da je bitan faktor pri renalnoj eliminaciji digoksina (vidjeti dio 4.5.).

Nakon intravenske primjene kod zdravih dobrovoljaca, između 60 i 75% doze nađeno je u urinu u nepromijenjenom obliku 6-dnevnog perioda praćenja. Pokazalo se da je ukupni klirens digoksina u direktnoj povezanosti s renalnom funkcijom, i shodno tome, procent dnevnog gubitka funkcija kreatinin klirensa. Utvrđeno je, ukupni i renalni klirensi digoksina iznose 193 ± 25 ml/min i 152 ± 24 mil/min, kod zdrave kontrolne populacije.

Kod malog procenta osoba se u gastrointestinalnom traktu, pomoću bakterija iz debelog crijeva, oralno primijenjeni digoksin pretvara u kardioinaktivne redukujuće produkte (digoksin-redukujući produkti ili DRP). Kod ovih osoba se više od 40% doze može izlučiti u obliku DRP-a u urinu. Renalni klirensi dva glavna metabolita, dihidrodigoksina i digoksigenina, iznosili su 79 ± 13 ml/min i 100 ± 26 ml/min, redom.

Međutim, u većini slučajeva glavni put eliminacije digoksina je renalna ekskrecija nepromijenjenog lijeka.

Terminalni eliminacioni poluživot digoksina kod pacijenata s normalnom renalnom funkcijom iznosi 30-40 sati.

S obzirom da je više lijeka vezano za tkiva nego što cirkulira u krvi, digoksin se ne uklanja efikasno iz tijela u toku kardiopulmonalnog bajpasa. Povrh toga, svega oko 3% doze digoksina biva uklonjeno iz tijela tokom petosatne hemodijalize.

Posebne grupe pacijenata

Pedijatrijska populacija

U novorođenačkom periodu, renalni klirens digoksina je smanjen i moraju se izvršiti odgovarajuća prilagođavanja doziranja. To je naročito izraženo kod nedonoščadi, s obzirom da renalni klirens odražava sazrijevanje renalne funkcije. Nađeno je da klirens digoksina iznosi 65,6 ± 30 ml/min/1,73 m2 pri uzrastu od 3 mjeseca, u poređenju sa samo 32 ± 7 ml/min/1,73 m2 pri uzrastu od 1 sedmice. Pri uzrastu od 12 mjeseci, zabilježen je klirens digoksina od 88 ± 43 ml/min/1,73 m2. Nakon ranog novorođenačkog perioda, kod djece se uglavnom zahtijevaju proporcionalno veće doze nego kod odraslih, na osnovu tjelesne težine i tjelesne površine.

Oštećenje bubrega

Terminalni eliminacioni poluživot digoksina produžen je kod pacijenata s oštećenom renalnom funkcijom, a kod anuričnih pacijenata on može trajati i 100 sati.

Oštećenje jetre

Oštećenje jetre ima mali efekt na klirens digoksina.

Starije osobe

Pad funkcije bubrega povezan sa životnom dobi, kod starijih pacijenata može da rezultira nižim stopama klirensa digoksina nego kod mlađih ispitanika, sa zabilježenim procentom klirensa digoksina od 53 ml/min /1,73 m2 kod starijih osoba.

Spol

Klirens digoksina je 12%-14% manji kod žena nego kod muškaraca, i to će možda trebati uzeti u obzir pri proračunima doziranja.

Karcinogeneza, mutageneza

Digoksin nije pokazao genotoksični potencijal u in vitro studijama (Amesov test i mišji limfom). Nema dostupnih podataka o karcinogenom potencijalu digoksina.

• Laktoza, monohidrat
• Talk
• Kukuruzni skrob
• Povidon
• Magnezijum stearat

Podaci o inkompatibilnostima nisu poznati.

3 godine.

Lijek ne zahtijeva posebne uslove čuvanja.

Blister pakovanje od PVC/Al folije.

Spoljnje pakovanje je složiva kartonska kutija u kojoj su upakovana 2 blistera sa po 10 tableta (ukupno 20 tableta) i Uputstvo za lijek.

Neupotrebljeni lijek se uništava u skladu sa važećim propisima.

Lanibos sadrži aktivnu supstancu digoksin, koja pripada grupi ljekova koji se zovu srčani glikozidi. Primjenjuje se za liječenje aritmija i srčane slabosti. Aritmija je nepravilnost u kucanju srca zbog koje srce preskače otkucaje, kuca nepravilno ili kuca pogrešnom brzinom. Ovaj lijek djeluje tako što nepravilne otkucaje srca ''ispravlja'' na normalan ritam i jača snagu srčanih otkucaja, zbog čega je koristan kod srčane slabosti.

Lijek Lanibos ne smijete koristiti:

• Ako ste alergični (preosjetljivi) na digoksin, ostale srčane glikozide, ili na bilo koji od drugih sastojaka ovog lijeka (navedeni su u dijelu 6.);
• Ako imate ozbiljne srčane probleme, kao što su problemi s provođenjem električnih impulsa u srcu, posebno ako imate istoriju Stokes-Adamsovih napada (nagli, kratkotrajni gubitak svijesti uzrokovan iznenadnom promjenom srčane brzine ili ritma).
• Ako imate nepravilno kucanje srca uzrokovano intoksikacijom (trovanjem) srčanim glikozidima ili stanjima kao što je Wolff-Parkinson-White sindrom.
• Ako imate opstruktivnu kardiomiopatiju (povećanje srčanog mišića).

Upozorenja i mjere opreza:

Prije primjene ovog lijeka obratite se Vašem ljekaru, farmaceutu ili medicinskoj sestri:

• Ako primjenjujete ovaj lijek, Vaš ljekar može tražiti da provodite redovne krvne pretrage, u svrhu određivanja količine Lanibosa u Vašoj krvi. To može biti korisno u slučaju pacijenata s poremećajima u radu bubrega;
• Ako se kod Vas razvije toksičnost digoksina, to može dovesti do različitih oblika poremećaja srčanog ritma, od kojih neki nalikuju poremećajima ritma za koje je lijek propisan;
• Ako imate abnormalan srčani ritam (srčani blok) i primjenjujete ovaj lijek, odmah se javite Vašem ljekaru ukoliko osjetite jedan ili više od sljedećih simptoma: nesvjesticu, kratkotrajan gubitak svijesti, omaglicu ili ošamućenost, umor, nedostatak vazduha, bol u grudima, nepravilne otkucaje srca ili smetenost;
• Ako imate sinoatrijalni poremećaj (poremećaj u provođenju električnih impulsa u srcu), kao što je sick sinus sindrom (sindrom bolesnog sinusnog čvora), kod nekih pacijenata sa sinoatrijalnim poremećajem ovaj lijek može uzrokovati sporo i/ili nepravilno kucanje srca. Ponekad će ovo uzrokovati umor, slabost i omaglicu, a kada je kucanje Vašeg srca vrlo sporo, možete se onesvijestiti;
• Ako ste nedavno pretrpjeli srčani udar;
• Kada dođe do srčane slabosti praćene nakupljanjem abnormalnog proteina u srčanom tkivu (srčana amiloidoza), ljekar može propisati alternativnu terapiju;
• Ako imate miokarditis (upalu srčanog mišića), u rijetkim slučajevima to može uzrokovati vazokonstrikciju (sužavanje krvnih sudova). Vaš ljekar Vam može propisati drugi lijek;
• Ako imate beri-beri bolest (uzrokovanu nedostatkom vitamina B1);
• Ako imate konstriktivni perikarditis (upala vrećice koja obuhvata srce);
• Ako primjenjujete diuretike (ljekove koji potiču stvaranje mokraće i pomažu da se smanji količina vode u Vašem tijelu), sa ili bez ACE inhibitora (uglavnom se koriste za liječenje visokog krvnog pritiska), Vaš ljekar će Vam propisati nižu dozu Lanibosa. Nemojte prestati primjenjivati Lanibos bez razgovora s Vašim ljekarom;
• Ako trebate uraditi testiranje srca pod nazivom EKG (elektrokardiogram), recite osobi koja provodi testiranje da Vi primjenjujete Lanibos, jer to može uticati na značenje rezultata;
• Ako imate tešku respiratornu (plućnu) bolest (jer možete imati povećanu osjetljivost na Lanibos);
• Ako imate niske nivoe kiseonika u određenim dijelovima tijela, niske nivoe kalijuma, abnormalno niske nivoe magnezijuma ili povišene nivoe kalcijuma u krvi;
• Ako imate bolest štitne žlijezde (kao što je nedovoljno aktivna ili prekomjerno aktivna štitna žlijezda), jer Vam mogu biti potrebne promjene u dozi ovog lijeka;
• Ako imate sindrom malapsorpcije (ne možete pravilno da apsorbujete minerale iz hrane), ili ako ste ikada imali operaciju rekonstrukcije u probavnom traktu;
• Ako ćete biti podvrgnuti terapiji elektrošokom u svrhu korekcije abnormalnog kucanja srca.

Primjena drugih ljekova

Obavijestite Vašeg ljekara ili farmaceuta ako primjenjujete, nedavno ste primjenjivali ili ćete možda primjenjivati bilo koje druge ljekove. Primjena nekoliko ljekova ponekad može imati štetne posljedice ili dovesti do neželjenih interakcija.

Osjetljivost na Lanibos može se povećati uz ljekove koji smanjuju nivoe kalijuma u krvi. Ovo uključuje:

• Diuretike;
• Soli litijuma (antidepresivi);
• Ljekove na bazi kortikosteroida;
• Karbenoksolon (lijek koji jača sluznicu želuca).

Sljedeći ljekovi povećavaju nivo Lanibosa u krvi, što može povećati rizik od toksičnosti:

• Određeni ljekovi koji djeluju na srce: amiodaron, flekainid, prazosin, propafenon, kinidin;
• Kanagliflozin (primjenjuje se za liječenje šećerne bolesti tipa 2);
• Određeni antibiotici: eritromicin, klaritromicin, tetraciklin, gentamicin, trimetoprim;
• Daklatasvir (primjenjuje se u kombinaciji s drugim ljekovima za liječenje hepatitisa C);
• Flibanserin (primjenjuje se za liječenje smanjene seksualne želje kod žena, koje nisu prošle kroz menopauzu);
• Izavukonazol (primjenjuje se za liječenje gljivičnih infekcija);
• Itrakonazol (primjenjuje se za liječenje gljivičnih infekcija);
• Ivakaftor (primjenjuje se za liječenje cistične fibroze);
• Spironolakton (lijek koji povećava količinu mokraće koja se izlučuje);
• Alprazolam (sedativ koji se može primjenjivati za liječenje tjeskobe);
• Indometacin (primjenjuje se za liječenje infekcija);
• Kinin (može se primjenjivati za prevenciju malarije);
• Propantelin (primjenjuje se za prevenciju grčeva mišića);
• Mirabegron (primjenjuje se za liječenje prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura, koji uzrokuje iznenadni poriv za mokrenjem, što rezultira nevoljnim puštanjem mokraće);
• Nefazodon (antidepresiv);
• Atorvastatin (smanjuje holesterol u krvi);
• Ciklosporin (imunosupresiv, koji se često koristi za sprečavanje odbacivanja transplantata);
• Epoprostenol (primjenjuje se za liječenje plućne arterijske hipertenzije);
• Tolvaptan (primjenjuje se za liječenje niskih nivoa natrijuma u krvi);
• Konivaptan (primjenjuje se za liječenje niskih nivoa natrijuma u krvi);
• Karvedilol (primjenjuje se za liječenje blage do teške kongestivne srčane slabosti i visokog krvnog pritiska);
• Ritonavir (primjenjuje se za liječenje HIV infekcije i AIDS-a);
• Taleprevir (primjenjuje se za liječenje hepatitis C infekcije);
• Dronedaron (primjenjuje se za liječenje nepravilnog kucanja srca);
• Ranolazin (primjenjuje se za liječenje bola u grudima);
• Simeprevir (primjenjuje se u kombinaciji s drugim ljekovima za liječenje hepatitisa C);
• Telmisartan (primjenjuje se za liječenje visokog krvnog pritiska);
• Lapatinib (primjenjuje se za liječenje karcinoma dojke);
• Tikagrelor (primjenjuje se za prevenciju srčanog ili moždanog udara);
• Verapamil (primjenjuje se za liječenje visokog krvnog pritiska);
• Felodipin (primjenjuje se za liječenje visokog krvnog pritiska);
• Tiapamil (primjenjuje se za liječenje bola u grudima);
• Vandetanib (primjenjuje se za liječenje određenih karcinoma štitne žlijezde);
• Velpatasvir (primjenjuje se u kombinaciji s drugim ljekovima za liječenje hepatitisa C);
• Inhibitori P-glikoproteina;
• Venetoklaks (primjenjuje se za liječenje pacijenata s hroničnom limfocitnom leukemijom);
• Vemurafenib (primjenjuje se za liječenje odraslih pacijenata s vrstom karcinoma koji se zove melanom);
• Inhibitori protonske pumpe (primjenjuju se za olakšanje simptoma refluksa - vraćanja kisjeline ili gastroezofagealne refluksne bolesti).

Sljedeći ljekovi mogu povećati ili neće imati utjecaj na nivoe Lanibosa u krvi:

• Nifedipin, diltiazem, blokatori receptora angiotenzina i ACE inhibitori (primjenjuju se za liječenje visokog krvnog pritiska i kongestivne srčane slabosti);
• Nesteroidni protivupalni ljekovi i inhibitori enzima ciklooksigenaza-2 (COX-2) (primjenjuje se za liječenje bola i upale).

Ako imate srčanu slabost i uz Lanibos primjenjujete senozide (povećavaju količinu stvorene stolice da bi Vam pražnjenje crijeva bilo olakšano), možete imati umjereno povećan rizik od toksičnosti digoksina.

Sljedeći ljekovi smanjuju nivo Lanibosa u krvi:

• Antacidi (primjenjuju se za liječenje prekomjerne kisjelosti u želucu);
• Neki laksativi koji prave masu stolice (povećavaju količinu stvorene stolice da bi Vam pražnjenje crijeva bilo olakšano);
• Kaolin-pektin (primjenjuju se za liječenje proliva);
• Akarboza (primjenjuje se za liječenje nekih tipova šećerne bolesti);
• Određeni antibiotici: neomicin, penicilamin, rifampicin;
• Neki citostatički lijekovi (primjenjuju se kao hemoterapija za liječenje karcinoma);
• Metoklopramid (lijek koji se primjenjuje za liječenje mučnine i povraćanja);
• Sulfasalazin (lijek za suzbijanje upalnih bolesti crijeva);
• Adrenalin (primjenjuje se za liječenje teških alergijskih reakcija);
• Salbutamol (lijek koji se primjenjuje za liječenje astme);
• Holestiramin (smanjuje holesterol u krvi);
• Fenitoin (primjenjuje se za liječenje epilepsije);
• Kantarion (Hypericum perforatum) (primjenjuje se za liječenje depresije);
• Bupropion (primjenjuje se za liječenje depresije);
• Induktori P-glikoproteina;
• Dopunska enteralna prehrana (prehranjivanje putem cijevi za hranjenje).

Ako Lanibos primjenjujete zajedno sa sljedećim ljekovima, može doći do povećanog rizika od nepravilnog srčanog ritma:

• Intravenski kalcijum;
• Beta-blokatori;
• Simpatomimetici (primjenjuju se za liječenje srčanog udara i niskog krvnog pritiska).

Ako primjenjujete Lanibos i suksametonij (primjenjuje se kao pomoć kod opuštanja mišića i za liječenje kratkotrajne paralize), možete imati povećan rizik od visokih nivoa kalijuma u krvi.

Uzimanje lijeka Lanibos sa hranom ili pićem

Ovaj lijek se može primijeniti na prazan stomak ili uz većinu jela. Međutim, trebali biste izbjegavati primjenu lijeka uz hranu bogatu vlaknima (poznata su i kao “dijetalna vlakna”), jer nivo Lanibosa koji je tijelo apsorbovalo (preuzelo) može biti smanjen.

Plodnost, trudnoća i dojenje

Trudnoća

Vaš ljekar će Vam s oprezom propisati ovaj lijek za vrijeme trudnoće.

Možda će Vam trebati viša doza ovog lijeka ako ste trudni.

Ovaj lijek se može dati majci za liječenje abnormalno velikog broja otkucaja srca i kongestivne srčane slabosti kod nerođenog djeteta.

Neželjena dejstva Lanibosa koja utiču na majku, takođe, mogu uticati na nerođeno dijete.

Dojenje

Ovaj lijek se izlučuje u majčino mlijeko, ali u vrlo malim količinama. Stoga ovaj lijek mogu primjenjivati dojilje.

Plodnost

Nema dostupnih podataka o djelovanju digoksina na plodnost.

Ako ste trudnica ili dojilja, mislite da biste možda mogli biti trudni, ili planirate trudnoću, posavjetujte se s Vašim ljekarom ili farmaceutom prije primjene ovog lijeka.

Uticaj lijeka Lanibos na sposobnost upravljanja vozilima i rukovanje mašinama

S obzirom na to da su zabilježeni omaglica i zamućen ili žuti vid, trebali biste biti oprezni prije upravljanja vozilom, rukovanja mašinama ili učestvovanja u opasnim aktivnostima.

Važne informacije o nekim sastojcima lijeka Lanibos

Lanibos sadrži laktozu. Ako Vam je ljekar rekao da imate bolest nepodnošenja nekih šećera, posavjetujte se s Vašim ljekarom prije nego što počnete primjenjivati ovaj lijek.

Ovaj lijek je dostupan u obliku tableta za oralnu primjenu (primjena kroz usta).

Uvijek primjenjujte ovaj lijek tačno onako kako Vam je rekao Vaš ljekar. Provjerite s Vašim ljekarom ako niste sigurni.

Vaš ljekar će odlučiti koja je doza ovog lijeka odgovarajuća za Vas:

• To zavisi od vrste i ozbiljnosti srčanog problema koji imate;
• Takođe, to zavisi i od Vaše dobi, tjelesne težine i funkcije Vaših bubrega;
• Dok primjenjujete ovaj lijek, Vaš ljekar će redovno provoditi pretrage Vaše krvi, da bi odredio kako Vi odgovarate na liječenje;
• Vaš ljekar će Vam prilagoditi dozu na osnovu rezultata pretraga Vaše krvi i načina na koji odgovarate na liječenje. Zbog toga se morate strogo pridržavati toka liječenja koji je propisao Vaš ljekar;
• Ako ste u posljednje 2 sedmice uzimali drugi srčani glikozid, Vaš ljekar Vam može propisati nižu dozu;
• Ako osjećate da je djelovanje ovog lijeka prejako ili preslabo, obratite se Vašem ljekaru ili farmaceutu.

Primjena ovog lijeka

Lanibos se obično primjenjuje u dvije faze:

• Faza 1 – udarna doza

Primjenom udarne doze brzo se postiže odgovarajući nivo Lanibosa u krvi. Vi ćete:

• Primijeniti jednu veliku pojedinačnu dozu lijeka, a potom početi primjenjivati Vašu dozu održavanja,

ili ćete

• Primjenjivati manju dozu lijeka svakog dana tokom jedne sedmice, a potom početi primjenjivati Vašu dozu održavanja.
• Faza 2 – doza održavanja

Nakon udarne doze, Vi ćete svakog dana primjenjivati znatno nižu dozu lijeka, sve dok Vam Vaš ljekar ne kaže da prestanete.

Oralna primjena

Odrasli i djeca starija od 10 godina

• Udarna doza
• Obično iznosi 0,75-1,5 mg (3-6 tableta), primijenjeno u jednoj dozi (pojedinačna doza).
• Kod nekih pacijenata ista doza može biti primijenjena u podijeljenim dozama, s razmacima od po 6 sati između njih.
• Alternativno, doza od 0,25-0,75 mg (1-3 tablete) može se primjenjivati svakog dana tokom jedne sedmice.
• Doza održavanja
• Vaš ljekar će odlučiti o ovoj dozi, u zavisnosti od Vašeg odgovora na lijek.
• Doza održavanja obično iznosi 0,125-0,25 mg (1/2-1 tableta) na dan.

Djeca mlađa od 10 godina

• Udarna doza
• Ova doza se određuje na osnovu tjelesne težine Vašeg djeteta.
• Udarna doza obično iznosi 0,025-0,045 mg po kilogramu tjelesne težine.
• Ovu dozu treba primijeniti u podijeljenim dozama, s razmacima od po 4 do 8 sati između njih.
• Doza održavanja
• Vaš ljekar će odlučiti o dozi održavanja, u zavisnosti od odgovora Vašeg djeteta na Lanibos.
• Doza održavanja obično iznosi 1/5 (jednu petinu) ili 1/4 (jednu četvrtinu) udarne doze na dan.

Starije osobe

Starijim osobama se može dati doza niža od doze uobičajene za odrasle. To je zbog toga što starije osobe mogu imati smanjenu funkciju bubrega. Vaš ljekar će provjeriti nivoe Lanibosa u Vašoj krvi i po potrebi može promijeniti Vašu dozu.

Ako ste uzeli više lijeka Lanibos nego što je trebalo

Ako ste primijenili previše Lanibos tableta ili je Vaše dijete greškom primijenilo lijek, odmah se javite Vašem ljekaru, u bolnicu ili u centar za trovanje, kako bi se procijenili rizici i dobilo više informacija.

Glavni simptomi toksičnosti Lanibosa su poremećaji srčanog ritma i gastrointestinalni simptomi, koji se mogu javiti i prije poremećaja srčanog ritma. Gastrointestinalni simptomi uključuju gubitak apetita, mučninu i povraćanje. Ostali simptomi toksičnosti Lanibosa uključuju omaglicu, umor, opšte loše osjećanje i različite neurološke poremećaje, uključujući i poremećaje vida (više žuto-zelene boje nego obično). Neurološki i vizuelni simptomi mogu potrajati čak i nakon što se riješe drugi znaci toksičnosti. Kod hronične toksičnosti, simptomi koji nisu srčani, kao što su slabost i opšte loše osjećanje, mogu biti glavni simptomi.

Ako ste zaboravili da uzmete lijek Lanibos

Ne primjenjujte dvostruku dozu da biste nadoknadili dozu koju ste zaboravili primijeniti.

Ako prestanete da uzimate lijek Lanibos

Vaš ljekar će Vam reći koliko dugo trebate primjenjivati Lanibos. Nemojte prijevremeno prekidati liječenje bez savjetovanja s Vašim ljekarom.

Ako imate bilo kakvih dodatnih pitanja o primjeni ovog lijeka, obratite se Vašem ljekaru ili farmaceutu.

Kao i svi ljekovi i lijek Lanibos može izazvati neželjena dejstva, iako se ona ne moraju javiti kod svakoga.

Odmah se obratite Vašem ljekaru specijalisti ili zatražite hitnu medicinsku pomoć ako Vam se javi bilo šta od sljedećeg:

Vrlo rijetko (može se javiti kod manje od 1 na 10.000 osoba)

• Palpitacije (osjećaj lupanja srca), bol u grudima, nedostatak vazduha ili znojenje. Ovo mogu biti simptomi ozbiljnog srčanog problema uzrokovanog nepravilnim otkucajima srca.

Ostala neželjena dejstva uključuju:

Često (može se javiti kod manje od 1 na 10 osoba):

• Mogu se javiti alergijske reakcije na koži (osip, urtikarija);
• Nepravilno kucanje srca;
• Mučnina, povraćanje, proliv;
• Poremećaji centralnog nervnog sistema, kao što je omaglica;
• Smetnje vida (zamagljen ili žuti vid).

Povremeno (može se javiti kod manje od 1 na 100 osoba):

• Depresija.

Vrlo rijetko (može se javiti kod manje od 1 na 10.000 osoba):

• Smanjenje u krvnim pločicama (simptomi uključuju modrice i krvarenja iz nosa);
• Gubitak apetita (anoreksija);
• Psihoza, ravnodušnost, smetenost;
• Glavobolja;
• Bol u stomaku uzrokovan nedovoljnom snabdjevenošću krvlju ili oštećenjem Vaših crijeva (ishemija ili nekroza);
• Povećanje grudi kid muškaraca (ginekomastija);
• Nedostatak energije (umor), opšte loše osjećanje i slabost.

Prijavljivanje sumnji na neželjena dejstva

Ako Vam se javi bilo koje neželjeno dejstvo recite to svom ljekaru, farmaceutu ili medicinskoj sestri. Ovo uključuje i bilo koja neželjena dejstva koja nijesu navedena u ovom uputstvu. Prijavljivanjem neželjenih dejstava možete da pomognete u procjeni bezbjednosti ovog lijeka. Sumnju na neželjena dejstva možete da prijavite i Institutu za ljekove i medicinska sredstva (CInMED):

Institut za ljekove i medicinska sredstva

Odjeljenje za farmakovigilancu

Bulevar Ivana Crnojevića 64a, 81000 Podgorica

tel: +382 (0) 20 310 280

fax: +382 (0) 20 310 581

putem IS zdravstvene zaštite

QR kod za online prijavu sumnje na neželjeno dejstvo lijeka:

Lijek čuvajte van pogleda i domašaja djece.

Ovaj lijek se ne smije upotrijebiti nakon isteka roka upotrebe navedenog na kutiji. Rok upotrebe odnosi se na poslednji dan navedenog mjeseca.

Lijek ne zahtijeva posebne uslove čuvanja.

Ljekove ne treba bacati u kanalizaciju, niti kućni otpad. Ove mjere pomažu očuvanju životne sredine. Neupotrijebljeni lijek se uništava u skladu sa važećim propisima

Šta sadrži lijek Lanibos

• Aktivna supstanca je: digoksin.

Jedna tableta sadrži 0,25 mg digoksina.

• Pomoćne supstance su: laktoza monohidrat, talk, kukuruzni skrob, povidon, magnezijum stearat.

Kako izgleda lijek Lanibos i sadržaj pakovanja

Lijek Lanibos tablete su bijele boje, okruglog oblika, ravne površine, s utisnutom podionom crtom s jedne strane.

Tableta se može podijeliti na jednake doze.

Spoljnje pakovanje je složiva kartonska kutija u kojoj su upakovanja 2 blistera sa po 10 tableta (ukupno 20 tableta) i Uputstvo za lijek.

Nosilac dozvole i proizvođač

Nosilac dozvole:

Bosnalijek d.d. Predstavništvo Crna Gora, Bulevar Svetog Petra Cetinjskog 63, Podgorica, Crna Gora

Proizvođač:

Bosnalijek d.d., Jukićeva 53, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Režim izdavanja lijeka

Lijek se izdaje samo na ljekarski recept.

Broj i datum dozvole

2030/24/6193 – 3842 od 20.11.2024. godine

Ovo uputstvo je posljednji put odobreno

Novembar, 2024. godine